u tim i tim noćima prstima je ravnala kosu u redove.
mekim dlanom udlanjivala grudi u papir; „ok, sada ih tek neće biti“,
sva svoja bedra ostavljala u zagradama... (zaboravljana),
struk i bokovi i usne – Cut.
svu ženskost opteretila bi trotočkama teško i neizdrživo,
sravnila je do patosa... do samog footera u jednom bosom slabašnom redu s platfusom,
ali samo zato da bi je neupitnu i slavodobitnu vrućim dahom oživjela
i dignula do ove zvijezde na ramenu koja ispunjava onu mušku želju.
srce je otkucavala požurujući ga dvoprstno, tahikardijom od 120 znakova u minuti,
jezik držala za bijelim zubima pa izmišljala svoj – još bolji za nerazumijevanje,
na najduljoj trepavici griješila je u meko "č" standardnim korijenskim pravopisom...
kvareći je suzom od korijena u imenu.
zavodljivo i polako svlačila bi sve riječi sa sebe.
jednu po jednu, do zadnje zadnjicijate male trokutaste krpice…
potpuno svjesno i nimalo naivno, i baš ni u jednom trenu ne spustivši pogled.
onda bi sva stidna, u italicu prebacila baš onu najnježniju riječ.
davala se naizgled već u naslovima, privijala se mazno od prvog reda,
pa onda odgurivala sve i jednog povrh svih u završnim poantama.
na svakom svom kraju tresnula bi točkom tako jako da bi izbila svu žbuku iz uvijek preuskih margina,
i samo jednim uskličnikom zakovala desetke otvorenih prozora na čijem propuhu je drhturila.
bijela leđa okretala je u uvijek novi list.
izvaljala bi svu posteljinu gužvajući tek vruće isprintano,
šporkala ju tipfelerima iz gole obijesti,
pa izlagala lažne mrlje na vešu od istine samo da odvrati pogled s one jedne rupe u tkanju...
ni odozdo na gore, ni s desna na lijevo nije se davala.
potcrtavala se uvijek dvaput,
jednom se triput zanijekala,
pa onda pisanim ugovorima cijelu razdijelila na četiri sporedne strane svijeta;
tebi glava, tebi srce, tebi grlo, tebi sva ova muka u želucu,
a onda sve porekla,
opovrgla se i posve uskratila ležeći dijagonalno u prekriženoj crti
preko boldanog mita ispisanog po krevetu prevelikom za - spavam.
u glavi punoj kovrča muškom je riječi najljepše zvonila.
dugim noktima zagrebla bi ramena pod muškom glavom
u proredima sigurnim i samovoljnim…
zjapećim i dubokim,
a onda ujutro sva u čudu nalazila samo svoje zguljene emocije pod njima.
svoj glas bi stisnula duboko u grlu, pa otvarala new document za prodorni vrisak,
pa još jedan
i još...
i još...
i još…
za uvijek novu i glasniju jeku jekine jeke.
u san bi tonula tek rječju posve izdovoljena.
u tim i tim noćima - pisala je.
tessa k
Post je objavljen 25.10.2012. u 13:55 sati.