samosanacije

pisala sam o koljenima prilično.
pisala sam o koljenima više nego i o stopalima. ipak, većinu toga sam uklonila.
na mahove se činilo prilično neprilično.
mislim, ne možeš baš u svakom društvu reći recimo:

no navečer dok se svlačim
i gledam u svoja gola koljena,
shvatim da bi mogla biti bilo čija,
jer su ničija kao i zemlja.

a ja sam, recimo, rekla baš to.

i ne možeš baš u svakom društvu reći:

moja su me koljena slaba i nevična stezanju izdala davno;
koštala su me jednog opasnog pada i jednog od potresa sjedišta razuma.
pa sam odlučila poraditi na čvrstoći.
i eto me sada, smještene u čvrstom tijelu
koje me tako bezuvjetno treba, kao nemoćno dijete majku,
i post festum više ne bih mogla pasti iz galopa,
a pokleknut ću još samo da bih zagladila čarape.
no pitam se jesam li zbog toga bolja, jača, sigurnija, sve... ili ipak ništa,
kad mi je i dalje sva slabost smještena u koljenima, a ne u nemirnoj kosi...
( i tko zna što bi na takvo traćenje lokni rekao Samson)
pa ponekad kad dozvolim da me se pomiluje po koljenima jednako nježno kao da su moja,
shvatim da kad sam se pitala mogu li svoju jakost (i kakvim vježbama uopće) smjestiti u njih,
u stvari sam se pitala - koliko su duboki temelji vjetrenjača.
trebalo je najprije riješiti u koju periferiju tijela izgnati slabost...

a ja sam recimo i to rekla.

i onda sam još, pazvamo...
navodeći vjetar na svoje vjetrenjače zaključila da su kraste na koljenima
nespretno zarastanje temperamenta u djetinjstvu,
a pisanje kad odrasteš.
eto.
i ostala živa.
...
...
više manje.

poslije sam se naravno retroaktivno užasnula od toga kako sam samo neuklopljena u svako društvo.
baš kao i svaki put... jako užasnula.
pa sam onda masu suptilna, jer ih nisam znala uklopiti - uklonila neuklopljena koljena.
i mogla sam možda smjestiti svoje prastaro violončelo među njih, čiji je dodir koljenima prisan i poznat - i bila bi moja.
ali što kad ja nikad nisam svirala violončelo.
jako užasnuta i bez violončela, pobrisala sam violinske ključeve za koljena.

a opet... neke sam svoje predaje s koljena na koljeno... predaje, predavanja, podavanja... whatever,
ipak ostavila.
i ostala je recimo predaja... whatever, na ovom mjestu, jer...
"ako si dovoljan broj puta ponoviš i najbesramniju laž, povjerovat ćeš u nju, tess.
sve je u redu s tvojim nogama, tess."


što želim reći...
ovo jutro jutros, po povratku s ljeta koje mi je izmicalo dan za danom,
u požarima... u transferima,
po povratku s ljeta koje mi je izmaklo...
morala sam ga pustiti s lanca.
morala sam ga istrčati, ovo jutro po povratku, jer se nikad nemam čvršće u rukama nego kada si bježim,
jer nikad ne stojim čvršće na zemlji nego kad letim.

pala sam.
gadno.

pala sam tako gadno, tako jako gadno, da sam mislim zauvijek upropastila koljena.
izgledaju u svakom svom detalju kao koljena koja će zauvijek ostati ničija zemlja.
i ako to nije tužan prizor... ne znam što jest.

a onda me potpuno razbijenu i polupanu nazvao moj direktor kojeg volim iako ne haje ni za rane ni za kraste, i rekao:
"Suzana... imam jedan krasan zadatak baš za tebe."
a ja sam pomislila kako mu sad oči sigurno sjaje baš kao i uvijek kad ima jedan krasan zadatak baš za mene,
i omiljenoj projektantici pao mi je mrak na oči.
onda sam još i zakolutala njima jer sam, mraku uprkos, jasno vidjela neki novi most kako mi prijeti... mostovima nedorasloj.

nije bio most...
bilo je nešto što je svakom mostu van dosega, a o mojima da se ne govori.
dok sam jutros jako i nezaustavljivo krvarila po parketu izbjegavajući patos i još herojski susprezala suze u očima na koje je pao mrak,
moj mi je direktor rekao:

"Suzana, šaljem te na kraj svijeta. vidjet ćeš kraj svijeta, Suzana."

pa eto...
idem na kraj svijeta potpuno razbijenih koljena.
so very me...
pričat ću vam kad se vratim.

ovo je samo - Kraj svijeta u najavi.



p.s.

ja sam kraj svijeta uvijek zamišljala ovako
(pa kaže... waiting for me in your dress of blue)
i vraćala sam mu se omađijana godinama, svako toliko...
mislim... što ja pričam, nisam mu se vraćala - stajala sam tamo omađijana,
(waiting for you in my dress of blue)
a onda mi ga je D. jučer izbacio iz playera u autu i lupio KRAJ kraju svijeta.
podebljao je roker wannabe u nježnoj dobi od deset svoje "Gunsiće",
pa kroz mobilni aparatić za ispravljanje zuba ozareno prošušljetao:
"mama... a šad šlušaj ovaj šolo".

i sad... dok šviram švoj šolo i gledam svoje noge,
koje poharane bezbrojnim padovima
i još s četiri ožiljka od uklanjanja točki koje su bile mjesta nesporazuma sa suncem,
izgledaju kao da su se jedva vratile iz nekog rata baš - "do kraja svijeta",
dok gledam svoje krive neispravljene noge jer za neke anomalije ne postoje dječji aparatići,
pa nastavljamo s njima kroz život... klecavo...
ja se smiješim tom jutros out of the blue dress poklonjenom kraju svijeta
baš kao da sam pronašla svoje staro violončelo.

i vidim da je kraj svijeta jako oprečno mjesto.

forever is a long time - piše na majici moje kćeri.
čitavo ljeto gledala sam u tu rečenicu s dva oprečna značenja i pokušavala otkriti koje je krivije.
kojem je značenju potrebniji aparatić...

kraj svijeta je u istoj klasi kao i forever.
kraj svijeta je jako oprečno mjesto, danas sam to shvatila.

pričat ću vam kad se vratim.

a ovo što šlušate... možda ipak nije šolo.


tessa k

.
.






Ljetujem jos uvijek...
Nemam dijakritiku ovdje.
Nemam ni samokritiku...
Pa eto... snalazim se s cim imam.

I stojaznam... in the meantime... puno toga.
Mogla bih sada recimo ovdje pisati o pozarima. Prvom pozaru npr...

Recimo kako sam gledala kako sve oko mene gori... kompletan horizont, kako i nebo gori (o nebu cu, daocemu), kako sam se skoro ugusila slucajno ulovljena u toj slici za naslovnice medija, kako sam sa strepnjom gledala kako plamen prebacuje hrbat brda i spusta se prema borovima uz koje sam na tjedan dana parkirala svog malog crnog, kako sam gledajuci u djecu i opet bila potpuno sigurna da su oni moja najpouzdanija ekipa i za kroz vatru i za kroz vodu... kako sam davala izjavu novinaru s indexa i kako sam mu rekla "ali gledajte... ja vam mogu dati samo subjektivan opis, ja ne znam nista, ja se o svemu informiram od prijateljice koja je u Zagrebu i koja ima struju", i kako je on rekao "meni to i treba... subjektivan opis", i kako sam bar sto se se opisa tice bila na svom uobicajenom terenu, pogotovo jer je vatra vec prebacila hrbat brda sve bliza mojoj objektivnoj cestici... kako mi je ista prijateljica poslije kroz smijeh rekla, "o boze, a ja se informirala na indexu, ne znajuci da si ti i na vrhu i na dnu piramide informacija".
Mogla bih recimo pisati o tom prvom pozaru... ali vec jesam.

O drugom pozaru bih isto mogla pisati, on se dogodio na drugom otoku, precizno prekjucer, i mogla bih reci da nada zbilja najduze gori i da ugasne zadnja. I mogla bih kazem i o tome pisati, ali preduga je to prica cak i za subjektivno izvjesce. Ispricala sam je prijatelju isti dan, i pricu mi nimalo nije olaksala cinjenica da se nakon istog pozara na istom terenu, pa tako nekoliko puta... osjecam prilicno glupo. Pa sam s nesto nevidljive dijakritike na trepavicama rekla

- Eto, zar nisam luda.

Rekao je s puno simpatije

- Jesi. Ali po Goetheu istinska ceznja smije ici samo nedostiznome.

I mogla bih jos reci kako sam taj dan brzinski odradila svih preostalih sest neophodnih koraka nakon pozara na subjektivnim terenima, jer taj dio mi ipak sve bolje ide, redom... tuga, ljutnja, ljutnja zbog tuge, ljutnja zbog ljutnje... i tako precacem do sedmog, zakljucno do tocke u kojoj sam stabilno i stameno i osuncano i opet plesa zeljna.

I mozda je prijatelj, a mozda je i Goethe, ali eto... neka u ovim ljetnim kronikama ostane zabiljezeno i to da cu na sedmom koraku i dalje misliti da se osjecaji ne mogu imenovati, ali da se moraju moci rijecima obuhvatiti, pa recimo Goethe... i da cu tu misao vjerojatno i dalje zivjeti i pisati svoje neimenovane osjecaje, i najdrskije od svega, reci cu jos da cu na sedmom koraku bas kao i u svih prethodnih sest, kao i svim mojim koracima prije (a ja smijesno hodam)... smatrati da jedina ja mogu znati jesu li moji osjecaji - pravi.
I jako bih se uplasila kad bih izgubila taj my religion.

A za zavrsetak druge etape litnjih kronika reci cu jos i ovo...
Jednom sam napisala -
Strasan san... Bila sam riba i davala zivot za glad.

Trenutno sam prisiljena pisati bez dijakriteke.
Da imam samokritiku napisala bih vjerojatno -
Strasna stvarnost. Bila sam riba i davala zivot za san.

pa pometala kvacice po trepavicama.

Ali nemam. A mislim da nemam bas izrazenu ni kritiku.
Lito je, a predamnom je jos jedan grad na moru, kao treca faza ljeta u sedam minus cetiri etape, grad na najudaljenijoj tocki od ove na kojoj trenutno jesam.

Pa nije kritika ako kazem da su neke stvari neoprostive. A toj recenica cak ne treba ni dijakritika.

Kunem se... to nije kritika. To je moj najpraviji osjecaj koji mogu obuhvatiti rijecima kad gledam opozareni horizont... zbog nemara ili potrebe za poigravanjem vatrom ili fascinacije jednim plamenom... potpuno svejedno.

Neke stvari izgore kao zadnje. Ostanu samo teski osjecaji koji jer nisu zeleni imaju kvalitetu negorivosti.

A tko zeli slike pozara, zao mi je... negdje su duboko zakopane u piramidi emocija.

tessa k