Pregled posta

KRAJ SVIJETA U NAJAVI

pisala sam o koljenima prilično.
pisala sam o koljenima više nego i o stopalima. ipak, većinu toga sam uklonila.
na mahove se činilo prilično neprilično.
mislim, ne možeš baš u svakom društvu reći recimo:

a ja sam, recimo, rekla baš to.

i ne možeš baš u svakom društvu reći:

moja su me koljena slaba i nevična stezanju izdala davno;
koštala su me jednog opasnog pada i jednog od potresa sjedišta razuma.
pa sam odlučila poraditi na čvrstoći.
i eto me sada, smještene u čvrstom tijelu
koje me tako bezuvjetno treba, kao nemoćno dijete majku,
i post festum više ne bih mogla pasti iz galopa,
a pokleknut ću još samo da bih zagladila čarape.
no pitam se jesam li zbog toga bolja, jača, sigurnija, sve... ili ipak ništa,
kad mi je i dalje sva slabost smještena u koljenima, a ne u nemirnoj kosi...
( i tko zna što bi na takvo traćenje lokni rekao Samson)
pa ponekad kad dozvolim da me se pomiluje po koljenima jednako nježno kao da su moja,
shvatim da kad sam se pitala mogu li svoju jakost (i kakvim vježbama uopće) smjestiti u njih,
u stvari sam se pitala - koliko su duboki temelji vjetrenjača.
trebalo je najprije riješiti u koju periferiju tijela izgnati slabost...

a ja sam recimo i to rekla.

i onda sam još, pazvamo...
navodeći vjetar na svoje vjetrenjače zaključila da su kraste na koljenima
nespretno zarastanje temperamenta u djetinjstvu,
a pisanje kad odrasteš.
eto.
i ostala živa.
...
...
više manje.

poslije sam se naravno retroaktivno užasnula od toga kako sam samo neuklopljena u svako društvo.
baš kao i svaki put... jako užasnula.
pa sam onda masu suptilna, jer ih nisam znala uklopiti - uklonila neuklopljena koljena.
i mogla sam možda smjestiti svoje prastaro violončelo među njih, čiji je dodir koljenima prisan i poznat - i bila bi moja.
ali što kad ja nikad nisam svirala violončelo.
jako užasnuta i bez violončela, pobrisala sam violinske ključeve za koljena.

a opet... neke sam svoje predaje s koljena na koljeno... predaje, predavanja, podavanja... whatever,
ipak ostavila.
i ostala je recimo predaja... whatever, na ovom mjestu, jer...
"ako si dovoljan broj puta ponoviš i najbesramniju laž, povjerovat ćeš u nju, tess.
sve je u redu s tvojim nogama, tess."


što želim reći...
ovo jutro jutros, po povratku s ljeta koje mi je izmicalo dan za danom,
u požarima... u transferima,
po povratku s ljeta koje mi je izmaklo...
morala sam ga pustiti s lanca.
morala sam ga istrčati, ovo jutro po povratku, jer se nikad nemam čvršće u rukama nego kada si bježim,
jer nikad ne stojim čvršće na zemlji nego kad letim.

pala sam.
gadno.

pala sam tako gadno, tako jako gadno, da sam mislim zauvijek upropastila koljena.
izgledaju u svakom svom detalju kao koljena koja će zauvijek ostati ničija zemlja.
i ako to nije tužan prizor... ne znam što jest.

a onda me potpuno razbijenu i polupanu nazvao moj direktor kojeg volim iako ne haje ni za rane ni za kraste, i rekao:
"Suzana... imam jedan krasan zadatak baš za tebe."
a ja sam pomislila kako mu sad oči sigurno sjaje baš kao i uvijek kad ima jedan krasan zadatak baš za mene,
i omiljenoj projektantici pao mi je mrak na oči.
onda sam još i zakolutala njima jer sam, mraku uprkos, jasno vidjela neki novi most kako mi prijeti... mostovima nedorasloj.

nije bio most...
bilo je nešto što je svakom mostu van dosega, a o mojima da se ne govori.
dok sam jutros jako i nezaustavljivo krvarila po parketu izbjegavajući patos i još herojski susprezala suze u očima na koje je pao mrak,
moj mi je direktor rekao:

"Suzana, šaljem te na kraj svijeta. vidjet ćeš kraj svijeta, Suzana."

pa eto...
idem na kraj svijeta potpuno razbijenih koljena.
so very me...
pričat ću vam kad se vratim.

ovo je samo - Kraj svijeta u najavi.



p.s.

ja sam kraj svijeta uvijek zamišljala ovako
(pa kaže... waiting for me in your dress of blue)
i vraćala sam mu se omađijana godinama, svako toliko...
mislim... što ja pričam, nisam mu se vraćala - stajala sam tamo omađijana,
(waiting for you in my dress of blue)
a onda mi ga je D. jučer izbacio iz playera u autu i lupio KRAJ kraju svijeta.
podebljao je roker wannabe u nježnoj dobi od deset svoje "Gunsiće",
pa kroz mobilni aparatić za ispravljanje zuba ozareno prošušljetao:
"mama... a šad šlušaj ovaj šolo".

i sad... dok šviram švoj šolo i gledam svoje noge,
koje poharane bezbrojnim padovima
i još s četiri ožiljka od uklanjanja točki koje su bile mjesta nesporazuma sa suncem,
izgledaju kao da su se jedva vratile iz nekog rata baš - "do kraja svijeta",
dok gledam svoje krive neispravljene noge jer za neke anomalije ne postoje dječji aparatići,
pa nastavljamo s njima kroz život... klecavo...
ja se smiješim tom jutros out of the blue dress poklonjenom kraju svijeta
baš kao da sam pronašla svoje staro violončelo.

i vidim da je kraj svijeta jako oprečno mjesto.

forever is a long time - piše na majici moje kćeri.
čitavo ljeto gledala sam u tu rečenicu s dva oprečna značenja i pokušavala otkriti koje je krivije.
kojem je značenju potrebniji aparatić...

kraj svijeta je u istoj klasi kao i forever.
kraj svijeta je jako oprečno mjesto, danas sam to shvatila.

pričat ću vam kad se vratim.

a ovo što šlušate... možda ipak nije šolo.


tessa k



Post je objavljen 31.07.2011. u 00:06 sati.