...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
kad snovi napuste cul-de-sac
... priznajem si da nemam novih halja i lažnih dragulja za izloge malih dućana u slijepim uličicama, tih nekad tako opasnih mjestašaca što su rađala žudnjom za pripadanjem... u vrijeme karnevala vadim iz kutija i kradem od sebe lica koja mi više ne pristaju svjesna da mi ne mogu nauditi, a koja silno volim izraz - cul-de-sac, s tim zgodnim minusima unutar pojma - ne nalazim više ni slijepe uličice. pred proljeće su mi margine uvijek široke i razbarušene.  ... mislim da je već prošlo dosta vremena otkako sam izgubila umijeće spavanja u dvoje kao što se postepeno, ali u jednom času konačno izgube mliječni zubi ti slatki, mali, šarmantno razmaknuti zubići… tako skloni kvarenju otkako sam potpuno zaboravila taj “knowhow” koji je navodno u uskoj vezi s tjelesnosti, ali na navodnostima se često slome mnoge iluzije, pa se na primjer određene tjelesnosti koja su… nekako tjelesne s istim tim zaboravom nedaju ni razrijediti, ni prožeti... ni protresanjem (za uska ramena) pomiješati. tjelesnost i zaborav su kao ulje i voda, pa će, koja je manje specifične težine... ili - nepodnošljivo “laka”, uvijek isplivati na površinu… (a mislim da to pogotovo vrijedi za ona ulja opterećena mirisnim notama…) pa sam na koncu možda svoje umijeće spavanja u dvoje izgubila baš zbog nje… te tjelesnosti jer spavanje je - bestjelesnost, a spavanje u dvoje je k tome još - prisnost. (and now… define “prisnost” for me, pls) što se tiče spavanja u jedno... posljednjih sam si dana potpuno izbila i zadnju preostalu siću prospavanih sati iz noći, koji su mi preostali nakon silnih godina postepenog otkidanja od nje, svjesnog erodiranja njenih obala u korist života, i koji su mi, provedeni u besanom snu, (rijetki kao djetelina s četiri lista), ostali kao posljednje utočište od nikad presušujuće bujice budnih snova. i sad eto strepim da sam možda izgubivši na koncu i umijeće spavanja u samoći narušila posljednje ostatke prisnosti koju sam, moguće je... jednom imala sa sobom. (studeni 2009.) p.s. moja me osmogodišnjakinja neki dan potpuno ushićena nazvala u ured... da mi ispriča što je sanjala, a ja sam onda između dvije ravne linije jednog projekta, dugo slušala taj zavijeni, neobični san... san razbarušen, kompliciran i divan, ali više od zagonetnih obrata, kopkalo me - zašto njihove krivine slijedim tek sada, a ne ujutro za doručkom. na kraju je ipak pitam: - mila, a kad si ti to sanjala? - maloprije... na solfeggiu. tessa k |
| < | ožujak, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
