Marketing
kad snovi napuste cul-de-sac
...
priznajem si da nemam novih halja i lažnih dragulja za izloge malih dućana u slijepim uličicama,
tih nekad tako opasnih mjestašaca što su rađala žudnjom za pripadanjem...
u vrijeme karnevala vadim iz kutija i kradem od sebe lica koja mi više ne pristaju
svjesna da mi ne mogu nauditi,
a koja silno volim izraz - cul-de-sac, s tim zgodnim minusima unutar pojma -
ne nalazim više ni slijepe uličice.
pred proljeće su mi margine uvijek široke i razbarušene.
...
mislim da je već prošlo dosta vremena otkako sam izgubila umijeće spavanja u dvoje
kao što se postepeno, ali u jednom času konačno izgube mliječni zubi
ti slatki, mali, šarmantno razmaknuti zubići… tako skloni kvarenju
otkako sam potpuno zaboravila taj “knowhow”
koji je navodno u uskoj vezi s tjelesnosti,
ali na navodnostima se često slome mnoge iluzije,
pa se na primjer određene tjelesnosti koja su… nekako tjelesne
s istim tim zaboravom nedaju ni razrijediti, ni prožeti...
ni protresanjem (za uska ramena) pomiješati.
tjelesnost i zaborav su kao ulje i voda,
pa će, koja je manje specifične težine... ili - nepodnošljivo “laka”,
uvijek isplivati na površinu…
(a mislim da to pogotovo vrijedi za ona ulja opterećena mirisnim notama…)
pa sam na koncu možda svoje umijeće spavanja u dvoje izgubila baš zbog nje… te tjelesnosti
jer spavanje je - bestjelesnost,
a spavanje u dvoje je k tome još - prisnost.
(and now… define “prisnost” for me, pls)
što se tiče spavanja u jedno...
posljednjih sam si dana potpuno izbila i zadnju preostalu siću prospavanih sati iz noći,
koji su mi preostali nakon silnih godina postepenog otkidanja od nje,
svjesnog erodiranja njenih obala u korist života,
i koji su mi,
provedeni u besanom snu,
(rijetki kao djetelina s četiri lista),
ostali kao posljednje utočište od nikad presušujuće bujice budnih snova.
i sad eto strepim da sam možda
izgubivši na koncu i umijeće spavanja u samoći
narušila posljednje ostatke prisnosti koju sam,
moguće je...
jednom imala sa sobom.
(studeni 2009.)
p.s.
moja me osmogodišnjakinja neki dan potpuno ushićena nazvala u ured... da mi ispriča što je sanjala,
a ja sam onda između dvije ravne linije jednog projekta, dugo slušala taj zavijeni, neobični san...
san razbarušen, kompliciran i divan,
ali više od zagonetnih obrata, kopkalo me - zašto njihove krivine slijedim tek sada, a ne ujutro za doručkom.
na kraju je ipak pitam:
- mila, a kad si ti to sanjala?
- maloprije... na solfeggiu.
tessa k
Post je objavljen 07.03.2011. u 11:39 sati.