...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
kako smo mind(ali) the gap
           aquarium sea life    covent garden      hyde park     london zoo   tower of london    tate modern      harrods   look left   natural history museum       science museum     |
penjanje po vodi
trompe l'oeil  gledala sam u te redove u kojima me sakrio, kojima me obavio, začarana... dugo... a onda sam ga nazvala, progovorila... i rekla sam nešto svakodnevno i obično i kao... ništa ... a u stvari sam htjela reći toliko toga više.    rekli su mi nedavno: ti si (ne nužno ovim redom...) tako slatka i nježna i čvrsta kao tvoji nokti komplicirana... i puno snažnija nego što misliš. umjesto da im kažem sve razloge zbog kojih nijedna od navedenih stvari ne može biti istinita nasmiješila sam se i jednostavno rekla - možda...   tessa k |
o neobavještenim snovima
. .  ispričala sam mu što sam sanjala, pa sa samodopadnom sigurnošću artistice koja čitav život provocira ravnotežu koračajući po istom uskom rubu, priču završila s mekim: - ... a onda ste iskoračili iz mog sna. rekao je smješeći se: - Suzana, sad ste me baš razvedrili... i zbunili ... i pomalo uplašili. a ja sam pomislila kako naravno da to kaže; pa on ne može znati da su moji snovi u snu iznimno rijetka i potpuno sigurna mjesta.  ... jeste li se ikad dugo vremena vraćali u isti san koji bi vam se dozvan, izdajući svoju varljivu bit, iz noći u noć pouzdano vraćao, začudan i lijep? jeste li se ikad žurili sanjati već s večeri ćuteći miris halucinacije u zraku kao što se miriši snijeg koji će pasti? i jeste li se onda jedne noći iz istog tog sna kojem ste hrlili, probudili, a srce je prestravljeno kucalo jer ste u tom kratkom trenu pred buđenje, najednom jasno vidjeli da su "dobri" likovi oni od kojih treba bježati... a da su sporedni likovi koje niste puštali u srce sna, nego ste ih samo ćutili na njegovim dalekim periferijama - u stvari bili glavni? ili su to trebali biti... ... i da u stvari ništa nije kako se činilo... i da li vam se dogodilo da ste poslije, po buđenju, zaboravili taj san, njegove detalje i tanka prediva sve širih noći u koja vas je umotavao, a zapamtili samo taj osjećaj buđenja? način na koji vam je san dopustio da ga spremite pod jastuk... naravno da je. mislim... svakom se to dogodilo. pa i meni. jednom... na javi. ... s vremenom vidim da ono što pamtim, što mi znači, i što brojim nije - kako se bilo u vremenu uz mene... dok smo sanjali nego - kako se pristajalo na vrijeme bez mene... nakon što smo se probudili.  tessa k |
... u bijegu
a onda sam kratko završila svoje dugo samopredbacivanje: - a ja svejedno ne mogu... razumiješ? odgovorila je: - a ti svejedno ne možeš... uhhh... ti si toliko ranjeno lane da ne možeš biti srna.    kako si, zvjerci klecavog koljena, nanjušiti trag? tessa k |
Grad u kojem sam učila slobodu
 Večeras smo D.(9), N.(7) i ja, igrali - “Država, grad,…” Njih dvoje protiv mene, bila je podjela koju sam, smatrajući je pravednom, zagovarala mirno i strpljivo dok sam iscrtavala kolone, no onda sam je morala provesti dekretom i potpuno se oglušiti o njihov zahtjev da -"svatko igra sam" jer... - jer je bilo kasno - jer sam ipak ja – Mama - i pametnija - i ne volim pobjeđivati zato što u rukama imam dobre karte - i znam kako odgajati djecu da im ne narušim samopouzdanje i tako… A što se tiče države na “D”… odgovor na moje “Danska” bio je – “DR Kongo”. … Mislim da sam čak u stanju priznati da moje ustrajanje na Danskoj, nema apsolutno nikakve veze s mojim ustrajavanjem na Hamletu, kao i to da se DR Konga ne bih sjetila ni da mi život ovisi o njemu… No za utjehu poraženoj meni, koja se na putovanje volim otisnuti i sama, jer i tako se ljudi i susreti pribrajaju sa svakim kilometrom koji ostavim za sobom, no koja sam, ipak, najviše uživala putujući s nekim tko bi s jednakim ushitom birao iste destinacije, hotele, kvartove i ulice u koje se valja zavući, iste noćne klubove, nacionalna kazališta i ona u uskim uličicama, istu hranu koju treba kušati ili riskirati, iste slike pred kojima treba zastati i zadržati se u dugim minutama i iste čitave katove kojih se zbog takvog izbora treba lišiti…i tko je derući potplate pokazivao jednaku količinu umora… i (pogotovo to) neumora… za utjehu poraženoj meni - oni svoje male kofere pakiraju s barem jednakim zanosom i kada se izgubim baš uvijek pronađu moj sjever. (listopad 2009.) ____________________________________________________________________________ nad Zagreb je pala noć, a ja imam tri dobre avionske karte u rukama i znam što. pokazat ću im uskoro jedan grad koji silno volim. grad u kojem sam proživjela prvu od godina "opasnog življenja". mjesta koja sam voljela - mjesta koja su bila "moja" mjesta; na koja izlazila, gdje sam stanovala, radila... u školu kasnila. pokazat ću im onaj grad u kojem sam kao mlada cura učila slobodu i ah da - usavršavala engleski. i nešto malo french kissing... ali to poglavlje nije u itinereru. jer sam ipak ja – Mama. ... danas mislim da znam zašto sam voljela živjeti u stranim gradovima: na dalekim se destinacijama nisam osjećala pogrešnom što nisam - "odavde". mogla sam se mjesecima osmjehivati svim privremenim prolaznicima u svom životu i dok bi londonski tube ponavljao svoj MIND THE GAP... u vjetar, mirno gledati kako svemir puca na pola svaki puta kad kažem - da ... ili - ne. tessa k ____________________________________________________________________________ appendix: prijatelj koji me čita, kaže mi: - kao da si se u zadnje vrijeme, s avionskim kartama u rukama spustila malo na zemlju. i dobro je to... kažem: - jesam. i znam da je dobro. a opet... uvijek kada se prelijem u veću posudu i kad svaki dah postane samom sebi dovoljan... uvijek si zavidim na hodanju po oblacima i onim momentima kada sam otvarala vrata da bih pokazala svu svoju osjetljivost, budalaštinu i kukavno srce... a vuk je onda nudio bezbroj mogućnosti kamo me može otpuhati. zavidim si... a ovi zadnji redovi... pitam se... da li se ja to upravo ispričavam što sam - "odavde"? ili ću se tek... |
kad snovi napuste cul-de-sac
... priznajem si da nemam novih halja i lažnih dragulja za izloge malih dućana u slijepim uličicama, tih nekad tako opasnih mjestašaca što su rađala žudnjom za pripadanjem... u vrijeme karnevala vadim iz kutija i kradem od sebe lica koja mi više ne pristaju svjesna da mi ne mogu nauditi, a koja silno volim izraz - cul-de-sac, s tim zgodnim minusima unutar pojma - ne nalazim više ni slijepe uličice. pred proljeće su mi margine uvijek široke i razbarušene.  ... mislim da je već prošlo dosta vremena otkako sam izgubila umijeće spavanja u dvoje kao što se postepeno, ali u jednom času konačno izgube mliječni zubi ti slatki, mali, šarmantno razmaknuti zubići… tako skloni kvarenju otkako sam potpuno zaboravila taj “knowhow” koji je navodno u uskoj vezi s tjelesnosti, ali na navodnostima se često slome mnoge iluzije, pa se na primjer određene tjelesnosti koja su… nekako tjelesne s istim tim zaboravom nedaju ni razrijediti, ni prožeti... ni protresanjem (za uska ramena) pomiješati. tjelesnost i zaborav su kao ulje i voda, pa će, koja je manje specifične težine... ili - nepodnošljivo “laka”, uvijek isplivati na površinu… (a mislim da to pogotovo vrijedi za ona ulja opterećena mirisnim notama…) pa sam na koncu možda svoje umijeće spavanja u dvoje izgubila baš zbog nje… te tjelesnosti jer spavanje je - bestjelesnost, a spavanje u dvoje je k tome još - prisnost. (and now… define “prisnost” for me, pls) što se tiče spavanja u jedno... posljednjih sam si dana potpuno izbila i zadnju preostalu siću prospavanih sati iz noći, koji su mi preostali nakon silnih godina postepenog otkidanja od nje, svjesnog erodiranja njenih obala u korist života, i koji su mi, provedeni u besanom snu, (rijetki kao djetelina s četiri lista), ostali kao posljednje utočište od nikad presušujuće bujice budnih snova. i sad eto strepim da sam možda izgubivši na koncu i umijeće spavanja u samoći narušila posljednje ostatke prisnosti koju sam, moguće je... jednom imala sa sobom. (studeni 2009.) p.s. moja me osmogodišnjakinja neki dan potpuno ushićena nazvala u ured... da mi ispriča što je sanjala, a ja sam onda između dvije ravne linije jednog projekta, dugo slušala taj zavijeni, neobični san... san razbarušen, kompliciran i divan, ali više od zagonetnih obrata, kopkalo me - zašto njihove krivine slijedim tek sada, a ne ujutro za doručkom. na kraju je ipak pitam: - mila, a kad si ti to sanjala? - maloprije... na solfeggiu. tessa k |
tipfeler
 čitam: prosijavam snove, provlačim 99 poteza četkom kroz uspomene prije sna, bez sna..... i onda se spotaknem na tvoj bezazleni tipfeler i pomislim- ona bi ga sigurno željela ispraviti - "...jesam li okrutna ili nomšalatnta, kad to namjerno zaboravim?" ne. ne mislim na tebe uopće. to je mnogo više. s uzdahom brišem kvačicu na svojoj trepavici kojoj tu nije mjesto, pa onda u tekstu ispravljam životno nikad zadobiveni tipfeler na nonšalanciji. najednom sam bolno svjesna da mi je život u stvari, negdje putem napravio tipfeler u onoj prije riječi. i da je taj možda nepopravljiv...  ... ili sam trajno izgubila neka slova. treba mi pomoć... u pisanju. tessa k |
| < | ožujak, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
