samosanacije

Večeras smo D.(9), N.(7) i ja, igrali - “Država, grad,…”

Njih dvoje protiv mene, bila je podjela koju sam, smatrajući je pravednom, zagovarala mirno i strpljivo dok sam iscrtavala kolone,
no onda sam je morala provesti dekretom i potpuno se oglušiti o njihov zahtjev da -"svatko igra sam" jer...
- jer je bilo kasno
- jer sam ipak ja – Mama
- i pametnija
- i ne volim pobjeđivati zato što u rukama imam dobre karte
- i znam kako odgajati djecu da im ne narušim samopouzdanje
i tako…

A što se tiče države na “D”… odgovor na moje “Danska” bio je –

“DR Kongo”.

…
Mislim da sam čak u stanju priznati da moje ustrajanje na Danskoj, nema apsolutno nikakve veze s mojim ustrajavanjem na Hamletu, kao i to da se DR Konga ne bih sjetila ni da mi život ovisi o njemu…

No za utjehu poraženoj meni, koja se na putovanje volim otisnuti i sama, jer i tako se ljudi i susreti pribrajaju sa svakim kilometrom koji ostavim za sobom, no koja sam, ipak, najviše uživala putujući s nekim tko bi s jednakim ushitom birao iste destinacije, hotele, kvartove i ulice u koje se valja zavući, iste noćne klubove, nacionalna kazališta i ona u uskim uličicama, istu hranu koju treba kušati ili riskirati, iste slike pred kojima treba zastati i zadržati se u dugim minutama i iste čitave katove kojih se zbog takvog izbora treba lišiti…i tko je derući potplate pokazivao jednaku količinu umora… i (pogotovo to) neumora…

za utjehu poraženoj meni - oni svoje male kofere pakiraju s barem jednakim zanosom


i kada se izgubim baš uvijek pronađu moj sjever.

(listopad 2009.)
____________________________________________________________________________


nad Zagreb je pala noć, a ja imam tri dobre avionske karte u rukama i znam što.
pokazat ću im uskoro jedan grad koji silno volim. grad u kojem sam proživjela prvu od godina "opasnog življenja".
mjesta koja sam voljela - mjesta koja su bila "moja" mjesta; na koja izlazila, gdje sam stanovala, radila... u školu kasnila. pokazat ću im onaj grad u kojem sam kao mlada cura učila slobodu i ah da - usavršavala engleski.
i nešto malo french kissing...
ali to poglavlje nije u itinereru.

jer sam ipak ja – Mama.



...
danas mislim da znam zašto sam voljela živjeti u stranim gradovima:
na dalekim se destinacijama nisam osjećala pogrešnom što nisam - "odavde".
mogla sam se mjesecima osmjehivati svim privremenim prolaznicima u svom životu
i dok bi londonski tube ponavljao svoj MIND THE GAP... u vjetar,
mirno gledati kako svemir puca na pola svaki puta kad kažem - da

... ili - ne.

tessa k


____________________________________________________________________________

appendix:
prijatelj koji me čita, kaže mi:
- kao da si se u zadnje vrijeme, s avionskim kartama u rukama spustila malo na zemlju.
i dobro je to...
kažem:
- jesam. i znam da je dobro. a opet... uvijek kada se prelijem u veću posudu i kad svaki dah postane samom sebi dovoljan... uvijek si zavidim na hodanju po oblacima i onim momentima kada sam otvarala vrata da bih pokazala svu svoju osjetljivost, budalaštinu i kukavno srce...
a vuk je onda nudio bezbroj mogućnosti kamo me može otpuhati.
zavidim si...

a ovi zadnji redovi...
pitam se... da li se ja to upravo ispričavam što sam - "odavde"?
ili ću se tek...