_m
30.11.2023., četvrtak
interregnum
.
. kad zastaneš u međuprostoru razmišljanja onkraj smisla i sreće kakvim si ih preuzeo tumačeći se bez zadovoljstva i bez naročite ugode kad nasloniš se na nerv osjećaja po kojem postojiš i prisjećaš se tko zanjihao ga je zagrljajem prisustva pa živim goriš a koga nema, tko je otišao kad njihanje prestane kad stijenj se ugasi otkriješ kad nekoga nema sve što si imao i imaš bezvrijedna je popudbina životu ako u njemu dišeš po navici već odavno sam u sebi mrtav a nudiš još uvijek mrtvim prstima svoje poginule misli otkriješ vremenu si suvišak bez naročite svrhe ako zaniječeš prstima osjećaj i pobjegneš kad nerv se zanjiše zaista uzalud su sva znanja i svjetske mudrosti uzalud želje i htijenja kad prsti su bez dodira s kojim gorenje je živo . . |
29.11.2023., srijeda
kosina
.
. po jutarnjoj kosini svjetla prepoznaješ tragove kamo upućen je dan pokušavaš ubrati misli do sjećanja na san koji prekinuo se i zaustavljen ostao trenutkom većim od pada u vlastiti ponor shvaćanja možda razum postaje nepopularan ishod buđenja možda njemu opiremo se kad koraci života oponašaju rutinu uvijek istoga hoda a možda tučemo se s njim u već izgubljenim bitkama i napokon nakon svega trebali bismo reći: dosta! ničega zbiljskog u melodrami razmišljanja nema kad pretvori se u krutu jednadžbu dva životu suprotstavljena povjerenja jer nikad ne znaš nikad ne ćeš znati tko ćeš se po jutarnjoj kosini svjetla probuditi . . |
28.11.2023., utorak
punctum contra punctum
.
. o razgovoru koji pokrene se protivan vremenu a neodgodiv u njemu je počeo misliš: bizarno! od ničega stvarnog već vrh mu je bio uveden u tijelo što tek stvoreno bit će a kao bez razloga je mogućem obujmu i baš tada ima značaj do onoga podzemljem što tobom obitava zagrljeno po niti kako se postoji i već svezuje te s onim koje budućim će biti taj razgovor hoćeš tom razgovoru trebaš kao što val treba stijenu jer drugačije nema se jedno bez drugoga jedno nije bez nekome . . |
27.11.2023., ponedjeljak
to bude
.
16. to bude kad se ne mogu prevariti riječi kad jutrom studenoga dana prozirno plavetnilo nadnese se iznad zabravljenog života i skokovito odrezuje dah to bude tren kad misao je čioda u pete zabodena visu bez kraja a pričini se po njoj je sve što je od slobode bez kobi mesa i kostiju i bez granica i ništa drugo ne treba ničega manje, ničemu više osim samo ući kao zraka svjetla negdje tamo u atrij gdje krv odzvanja to bude iznenada neočekivano drsko i uvijek zbog nekoga poput ovoga jutra studenoga dana u kom lapis lazuli samo na tebe pada . . |
26.11.2023., nedjelja
stoga
.
. obrćeš se oko vlastite osi ali nisi joj u žarištu ne kamo hirom nosila bi ne dok ne istekne nesklon studeni postavke ne mijenjaš iako zoru rezolucija je viša detalji koji prije nisu bili uočljivi ne će promijeniti odnose u paralelogramu vektora držiš se značaja što osjeveren je čelikom sazviježđa jer u vrtnji stostruko jačih vrtnja njedri se peta sila iznad svih tumačenja o raspoloživosti vremena po njoj pamtiš u sjeni naoko trenutke žudiš čemu ne bi smio ukupno živiš za nešto sitno a pregnantna misao je u tebi što prolaz traži do vječnosti kojoj sjaja si dio stoga ne mariš za sva glasna negodovanja ne haješ za potrošna zadovoljstva do ruke pružene Adamu mjeriš si odsutnost i kormilom pratiš pogled glave Zmaja tako se ozbiljavaš tako vrtnjom kruga koji se otapa većem krugu gledaš . . |
25.11.2023., subota
zbog
.
. u magli nedruželjubivo jutro podsjeća na Kerempuhove galge zbog previše vode zbog previše hladnoće isprazniš most Rialto zatvoriš Florian sa samoćom uma razgovor se nije mogao zapodjenuti ne mogu se raspoloženje i misao kao sugovornici ispred sebe staviti suviše je sklisko bez trenja izostaju suglasnici ne može se skladu suvislo ništa dohvatiti kad teče se bez cilja neprestano kad ne prestaje rasipanje a uporišta nema iz kog riječima mogao bi dovinuti se do gondole glasu . . |
24.11.2023., petak
efemeride
.
20. nakon noći prepukle u tri dijela dan je u krhotinama koje se ne mogu ponovo složiti smislenoj cjelini nisam ljubitelj tame ali sada odgovara njezin preuranjen stav dodatno strmiji oblacima zapadnog obzora osjeti se kako preostalo vrijeme k njoj se ubrzava ne nudeći zaklon niti mogućnost bijega sve moraš prohodati sam s vjerom u stopala zemlje kad gore visoko nije sveta relikvija nema dobročinitelja i nije rapsodija očekivanja već profano snoplje egzaktnosti pa tako pod sjajem Mjesečine postaneš varijabla koordinatnog sustava s kojom je pozicija tvoje izabrane točke precizna matematička formula sa znakom jednakosti refleksije dodira iste veličine na suprotnom kraju svemira . . |
23.11.2023., četvrtak
fibonacci day
.
. traje vrijeme jeftinih namjera počinje zorom razmicanjem zavjese na prozoru s uvijek istim prizorištem daleko od krvavih rovova imamo sreće! trupla djece nisu blizu nas majke ne trunu u maternicama možemo jutarnjom kavom pozdraviti sebičnost ugode i šećerom joj posuti krvave mrlje zaborava možemo se kameleonski prepustiti socijalnim vještinama i dražiti tuđe poglede prepoznavanjem značaja možemo sve što nadomak je ruci reklama uspjeha imamo sreće i pravo na nju samo kad bismo mogli zaglušiti jecaj i krikove preskupih namjera za običnim životom koji plaća se životima . . Oznake: studeni, Fibonacci. |
22.11.2023., srijeda
svejedno
.
. uzmeš te dane kad ti je svejedno koji prekidaju niz oduševljenja ponište autonomiju i povedu te na poprište plastificiranja uvjerenja akordi glazbe postaju odbojnici zrak od vode tijesak a prostor se suzi amorfnom geometrijom linija praktično si dodatak vlastitoj misli nisi joj vodilja nema te u prioritetu i tek si joj opcija na stotom redu stadiona u mnoštvu istog pogleda travnjaku vrijeme se negdje drugdje simplificirano prianjanjem mesa do kosti na drugoj strani pokretu predaje pa ovaj hod u prazno škripi odzvanjajući u grudima kritički rezonantnije razodjeven kožom instinktno trebaš Sunce komadić topline jer od žerave koju nosio si sad ugarak skrivaš pred svima kao da važno je bilo kome što ti je svejedno ne želiš sablazan nuditi protokolarnim osmjesima ne želiš se vidjeti ogoljen u njima . . Oznake: studeni |
21.11.2023., utorak
rasjedi
.
. sviknuo si se na rasjede noći s njima preskačeš snove svjestan prianjanja anomaliji većine kao: ništa se ne može! dok posvuda lete strugotine sjećanja gotovo svaku pratio bi do svake još jednom bio tražeći joj kopču do slijedeće inače nije uobičajeno i tako samo jedan u fragmentima ostavljen san porušit će sve postojeće moguće i kao da je ništa od koje svijest počinje i kao da ničega nema kamo bi počeo dan kao da poslije zime nikada nije proljeće gledaš se u vjetrovitom podnožju visa zaglavljen ne svojom voljom ne jer hoćeš stao si jer ne tvoje uroti je sklono do onoga što zavodljivo najlakše se stječe . . Oznake: studeni |
20.11.2023., ponedjeljak
glas
.
. sveudilj do kože pitanja su koja nikada ne će biti postavljena ako si stanovnik u neutralnoj otopini promiskuiteta laik ili profesionalac – nebitno sve mimo tebe prolazi poput ovoga trenutka u kojemu svaka riječ izblijedi do slijedećeg i ne predstavlja ništa osim otiska stope na pijesku koju razmrvit će gravitacija ne bi li radije bio riba i sve oko sebe udisao u naravi smisla kao što elementima jesi mu dijelom a uzimao bi iz svega samo sebi značajno zauvijek tako zavezan njemoćom? Ili bi govor htio glas u kojemu su svi odgovori koje nitko nikada ne traži kad nisu od pitanja i kad je tišina religiozna rutina uma što ponoru svaku svijest vodi? nitko se ne čuje ništa se ne sluša, nema odjeka ako se nalaziš u trusnom području osobne prohibicije ali ako bio bi u zamahu krila leptira što može razlomiti Ande ne bi li se pridružio glasu bio mu dio ne bi li se tako priklonio onome što tvoje je u njemu? . . |
18.11.2023., subota
kairos
.
. sjeverac zrcali misao o jedrenju iznad tračnica uramljena je povorkom zvončara na kraju koje je Histrion s balonom počinje siesta kad Sunce se staklasto rasipa kosinama do naličja i kad ne može se gledati u njega ako si opozicija čiji kut pogleda isturena su koplja izvučena iz utrobe a ne mogu se zanijekati u skerlet obojena već stavljaš deja vu slici: prije no što vlak stigne peronu horde putnika stvarat će žurbama ponor i ne ćeš stići prihvatiti uzicu balona koja samo tebi se pruža ne želiš tu epizodu odgledavati još jednom vjeruješ od svjetlosti svima jača svjetlost je ona što gori u rebrima srcu Sunca vid nudiš ne mareći za sve boje svijeta toplina te vodi topao dah čuva smjeru onkraj sivila sljepoće predaješ krila vidu netopira i jedriš mimo svih oblika jedinim letom za koji si stvoren uzici svog balona . . |
17.11.2023., petak
rijeka od mora moru
.
. od mora moru rijeka što pjenom lomi se stijeni udari i ustukne položi se i napusti kao u ženi žena početnom linijom sfere koja svijet obujmljuje kamo jest do paperja osmijeha kad uspet će se obrazu takni tu namjenu svrhe s mišlju koja Zemlju može sablasno prepoloviti otkrivajući u grotlu tame svjetla iskru i nepokidivu sponu po kojoj svaki udah istječe iz magmatskog sloja a vrelinom se zapamti zgrabi tu misao kao osmijeh djetešca na obali prije nego oluja zaprijeti podigne val i Sunce sruši čuvaj ju poput majčinstva majki u rijeci mora u krvi divlje i brižno poput krijesnice što predaje stazu očnjaku zvijeri takva u moru od mora je rijeka tako ispod kože gurnuta teče i jezgrom gospodari do prvog plača djeteta a sve poslije i sve prije sve drugo iluzija je života koji se mora . . |
16.11.2023., četvrtak
neka je slavlje
.
. vrijeme nam oblik da uspe mu sadržaj s okusom svega i pokrene i otpusti: neka je slavlje! ne želiš biti papirnata brodica uma iznad Marijanske brazde ni kruta kovina strasti rukama nekog drugoga kovača ne ćeš prezreti stope što tragove ostavljaju tek vjerovat ćeš jedinom vidu koji svoju stazu proniče iskrom sjaja u oku neka je hod rubom provalije neka je na užetu visoko iznad tla neka su oluje zbilje neka u utrobi je vulkan sav tijek kraju neka je slavlje i neka ne bude utaman . . |
15.11.2023., srijeda
tako se nema
.
. zaustavljaš riječi skriješ, krvi ne daš kao što Sunce slavom rosu oduzme Zori a već sjedio sam na terasi opušteno slijedeći usjekom vremena slanoću do tvrde stijene nasuprot sad u rebrima ostala je zemlja i ispiru je kiše nejestivog studenoga nema mi spasa dok odgurnuta glad zjapi tamo gdje bila je aorta i dok u prazno zamahuje čeljust žeđi ne dohvaćajući pluća u ovoj noveli noći bez sna produžuju se u neprohodnu tundru dana ostaje se bez zraka do loma svjetlosti se nije nema se do pređe tkanja smisla samo zemlja je ostala glinena koju vode raznose golotinjom kože bez srama tako traje se kad nema dodira trenutku koji otključao bi udah gorenju jedine luči što svjetove disanjem sastavlja tako se nije tako živo bez okusa mre u suvremenoj konstanti nepodnošljivog uzimanja vremena daleko od orbita mesa i kostiju neispijene tekućine svijesti tako se nema i ne bi . . |
10.11.2023., petak
bojno polje
.
. otrgnuti dani otkidaju sate neprimjetnije no što se značaj disanja u plućima čuje suviše je misli bez zamaha krila svezano zemlji a smisao poput obrisa u magli promiče infantilnije od nezaustavljive vrtnje putanjom svega u stalnoj mijeni zastao bi ali ne znaš koja riječ probudila bi siguran oslonac na skliskoj stijeni jer uvijek se padne oblik se odlomi raspadne i iščezne ostavljajući prazan prostor tamo gdje razumijevanju bojno polje otkucaja ponudilo bi dostojan manevar uistinu tko nam ote koplja slobodne volje tko nas razoruža i bespomoćne ostavlja za trenutak kad zbog sebe bismo ginuli? ne možeš ispod kože svoj dodir svrsi pružiti ne možeš se preokrenuti kožom i čvorove predaka ostaviti iza sebe bez osvrtanja kao da nikada nisu bili nije opravdanje i nema isprike za bilo koga tko ovaj namijenjeni dio vremena propušta bez zraka koji bi mogao oživjeti gorenjem u plućima uzimajući ga nepodnošljivo olako samo stoga što se ima . . |
07.11.2023., utorak
lom
.
. drugi dan iste noći obrtao se pod vjerolomnim svodom na bridove kože iz svoje sebične osi prosuo je očekivanja koja se poput vilinskog praha udjenu u ispražnjene grudi zapamte se oštrica vrha u toploj tekućini otkucaja slana kao nevrijeme grimiza i trenutak kad sve obujmi oživjela voda izdojena iz oceana premjesti se šestar uma u naplavinu čudeći se krivuljama i prestaneš najednom svojoj slici biti odraz odustaneš praskozorju navučeš težak zastor na vitraj i vratiš se roju sazviježđa na dlanu tražeći puls Polarisa u praznom hodu misli pratiš oštar meridijan i nije ti ni do čega na ovome reljefu sada ali ipak vjeruješ kad svlada se vrtnja ova noć bit će tek jedna od mnogih prepreka zbilji valja se pribrati tamom za sjaj što će se lomom izliti . . |
