čar
.
. usred izobilja kristala i olovaka ruka se zaustavi najednom sama mogla bi izreći tajnu predugih šutnja mogao bi se nepotrebno izložiti sadržaj jedinog zavežljaja disanja pomisli se netko svakoga ponaosob čuva u zajedničkoj jednini samovanja i nikada ne dopušta dodir najtajnovitijem mjestu u kom svijest iz sebe tinja nikada ne ćeš odgonetnuti koja je prva perla što nisku pogleda odmotava niti koja je slijedeća kad se obzor događaja začini umom uvijek netko svakoga ponaosob čuva neiscrpivim redoslijedom u tami iskrom imanja i spravlja čaroban napitak jednostavnosti postojanja . . |
Psyche
.
. ne smijem reći ništa o vrtlarici ispod vjeđe ne smijem pomišljati sve dok po puti joj prosut zvjezdani prah u pogledu gori ne smijem krenuti dalje posvuda su kao vlati trave rijeke u moru a iznad njih ljestve nepregledne pružene drugoj strani isprepletenoj trnjem ne razumijem zašto opčini sjaj rose ni način kako zraka svjetla gorči u kapi ništa um ne može dohvatiti primaknem li se bliže do linije po kojoj se zora iz tame uspinje već prsti pričaju sami od sebe koju tajnu na dlanovima kriju ali ne smijem reći nikome i ruke ne pokazujem Sunce mi oči teško ranjava a Mjesečina konačno osljepljuje ni iskre dana u noći nema s kojom mogao bi poteći dodir koji oslobađa prokockao sam vrijeme trenutke sretnog vida i ona koja je s golubicama došla odnoseći tamu iz vrta je prhnula ostavivši nepomičan stroj na kiši kako tvorac svrhom ga sačini a živo u njemu upropasti . . |
tečenja
.
. u vodi posvuda sivog od vode zamućenog pogleda ne vidim nazkanske linije sugovornika s vodom nema dodira do misli riječi se ispaljuju nasumce i ništa ne pogađaju a ne može se zaustaviti rječitost pruženih ruku nikamo samo se pluta između redova utopljenika i poput kletve ponovo i opet isti koncept scene se postavlja nešto se iskrivljeno događa s gomilama teza sveudilj bez principa svjetla nema zaključka nema se lutanju odrješenja ništa se ne sastavlja samo se pluta dok snaga dopušta redoslijedom i bez svrhe jeftino se prepričava san kad bili smo zagrljena djeca bez namjere zagrljaja kad svojim linijama tekli smo u tečenju svega s pogledom većim od obzora do tamo gdje se svjetlo rađa . . Oznake: prosinac |
gradinar
.
. dane slažeš vojnicima od terakote i zatrpavaš im sve početke gradeći si grudobran sve različito lomom svjetla izravnavaš okomito po jedinoj liniji s uvjetovanim sjenama i gdje si tada ako ne na ravni s njom izjednačen u petlji napušten od svih božanstava čekaš najkraći dan kad elipsa tame svitanjem raspuknut će se po rosi do bose kože nakon što presiječe se pragmatična faza suviše vode mačeve misli usporava refleksno osvrću se unatrag kamenu koji čvrst je orijentir prije izbora nema u tome računice za razum s montiranim križaljkama vrijeme je ugoditi osnovni ton s fraktalima vremena kao što gradinar pamti cvijetu oblik do imena a tek kad uzme boje mirisa sklad u njima gorenja do osjeta kad trenutke brižno spaja plohama volumena moguće je protrnut će od značaja koji nije tek puka potreba svima . . |
dobrodošlica
.
. osjetiš kad nisi dobrodošao u trenu bljeska daleko ispred grmljavine već uzimaš nasrte vjetra predaješ se kišama privremeno obustavljaš pogled koji tvoj je jedino kad hoće dalje izdržat ćeš sve jer hoćeš i možeš nakon svega nastaviti drugačije ne mora biti bolje ne će sputavati omjer ni pad, slom, potonuće sve mjere su proizvoljne ono jedino jedno koje diše samo za tebe otkucaje dijeli i misao isporučuje veće je ljepotom darovanog vremena velebnije od svega što u prolazu dometne zbilja stoga zaboraviš što je dobrodošlica uglađenog ega pruženu ruku ne povlačiš ispred vatre ako doba je gorenja neka gori sve što je gorenju namjena . . |
vis
.
. dan Mjesečine pojavio se neadresiran odmah shvaćaš netko je zaboravio kamo odredište isporučiti ne otvaraš diskrecija poput lanaca na omotu je sadržaja obazriv gledaš prekoputa Schrodingerovu mačku u paradoksu tamo je i onda nije glas joj se na praznom vrhu repu zamota najednom teškom rukom gurnut u lavljoj si jami naočigled blagdanskog slavlja netko došapne: nemoj! to traje trenutak stiska nisi svjestan kad oduzme se sjaj kad prije i poslije se spoje u jednoj točki što od svega je svakome jednina promijeniš kanal ne želiš preporučeno ne ćeš prisvajanjem još slobodna volja svoj vis ima i onaj tko sklon je usponu nije samo za danas svezan . . |
ravnine II.
.
. oneraspoložuju jutarnja predavanja o životu s bučnim ubijanjem mogućnosti zloćudno se podvlače pod kožu i tamo metastaziraju već bolest nosiš pritajenu a životom se ne zove već i sam živiš ju zaklanjajući nekome Sunca u očima ne bi htio posrnuti u povorci a ne upitaš se zašto slijediš mnoge izostavljajući svoj pogled s vidikovca zaista bolest su ravnine . . Oznake: prosinac |
ravnine I.
.
. onaj koji rođen je dva puta triput velik je pred svima bez namjere a nije heroj prezren razumu je zakovan poput Prometeja bez otkupnine tražim ga u noćima Mlade Mjesečine kad oštrica je najjasnija možda svod ona presiječe i oslobodi ga patetike bez potrebe tada bih našao onaj svoj do svega dio što razgovor međ' rebrima preko kože pruža tada bih mogao očišćen od ravnina kovati misli bez predrasuda . . Oznake: prosinac |
jednoga dana ili danas je dan prvi
.
. kako je gore i dolje bi ako poštuje se veličina ne stoji uzalud na platou usred pijeska neprekinuta linija visini nije bez razloga zagonetka u kamenu što istok vječito promatra nitko nije od jednoga dana svaki dan može biti mu prvi ako poštuje se veličina i ako pogled gore od istog je materijala što refleksijom oku daje sjaj jesmo li skrušeni promatrači istoka od kamena spavači ili istok nosimo na rukama plešući s demonima do prve trake jutarnjeg svjetla? zaspemo li umorni u realnosti sanjamo ples s kojim ćemo se probuditi na svojoj drugoj strani jednoga dana koji trebao bi biti dan prvi . . |
note adventa
.
. jučer nije danas dvoji sutra ne će pamti se kako pamćenje vlada razmišlja bez razmišljanja i već stiže glazba praporaca iako sve je šum uma iako osjećaj je teledirigirana naprava osmijeh imaš pusti neka odzvanja suviše je rasprava ispod nepovjerljivih pogleda i nitko nije si kako se predstavlja otvori dlan i gledaj svaka misao u njemu hoće obliku dodira tamo se bije s tisućama neuspjeha a pobjedi dovoljna je tek samo jedna namjera što s osmijehom osmijehu se pruža bez oponašanja . . |
deveti
.
. opet noć je stratište prekriveno nanosima pijeska čija zrnatost zaostala je suha na nepcu tek djelić bez okusa prizove strahove ispod bljedila s gomilom nepokretnih leševa razjapljenih rana ukočenih gipsanih odljeva lica i košmar krikova poput sluzave paučine što ih sve spaja mislim to negdje je drugdje dobro je nije ovdje, daleko je a već fotografija je u oku poput bogomolje u pustinji pokažu se prašnjave usne niz koje se iscijedi: „sve ću vas reći bogu!” ne mogu pobjeći obilju kom bih htio ali ne mogu prešutjeti sram Zvijezda visoko gore iznad svih nas i već znao sam i znam izgubio sam bitke ispred prsta na otponcu ne želim se dodvoravati ravnodušnima ne mogu dati dah utopljeniku ne ću kao što se ima sve dok savjest nema ključ i luta devetim krugom labirinta . . |
repeat
.
. nedovoljne riječi kao žilet žica priječe se raspoloženju krhotine misli sve su očitije dohvat se skraćuje i hladno je nepotrebno bučno je vrtloženje istog mjesta kamo god se krene premješta se uvijek isti prizor pokreta koji se ponavlja u njemu na repeat . . Oznake: prosinac |
bez obzira
.
. nešto je nije bez obzira kakav osmijeh se prodaje nešto je bez unatoč povorkama smisla riječima ne prihvati namjeru ne prepozna značaj nešto se posebno važno od svih otima i kao kada klizi se niz obronak ne prepozna se – svemu oduzima se visina bez obzira na iskustvo prevlada mučna strana propadanja skupljana od adventa do adventa zbraja se uzimanjem umnaža grabežom uzaludnim raspinjanjem privremeno odgađa sve baš nešto je nije kad u njemu ista naopaka ćud svaki režim prihvaća i zajednički gnjije i bez obzira kako se mjeri bilo što ljudima blisko očito je što bliže se k čemu bude nije toplije od hladnoća misli sebeljubljem dodirujemo se sve više mrzlije . . Oznake: prosinac |
bumerang
.
. okončan je još jedan studeni poniranjem zavežljaju tame ispod kože zaustavljeno je maskiranje stereotipa obezglavljena su nadmena sebičnjenja počinje interval najtanjeg svjetla kad u susret euforiji jurit će svako zrnce nepripitomivog ega tome se prepustiš ali zastaneš na tren nešto nije a od njeg što zbiljska tanka je linija sad glasnije neprekinuta dužemu zove ali zabrinu, oneraspolože tragovi s druge strane ovoj nešto se duguje u primicanju nešto se propustilo neprestanim upiranjem do sebe i svi napori nezadrživi svom cilju zrakom se razgrađuju dok vjetar ih odnosi nekamo gdje će se ponovo sastaviti i poput bumeranga vratiti ehom ubijajući sve nepotrebno . . Oznake: prosinac |