_m
04.12.2023., ponedjeljak
deveti
.
. opet noć je stratište prekriveno nanosima pijeska čija zrnatost zaostala je suha na nepcu tek djelić bez okusa prizove strahove ispod bljedila s gomilom nepokretnih leševa razjapljenih rana ukočenih gipsanih odljeva lica i košmar krikova poput sluzave paučine što ih sve spaja mislim to negdje je drugdje dobro je nije ovdje, daleko je a već fotografija je u oku poput bogomolje u pustinji pokažu se prašnjave usne niz koje se iscijedi: „sve ću vas reći bogu!” ne mogu pobjeći obilju kom bih htio ali ne mogu prešutjeti sram Zvijezda visoko gore iznad svih nas i već znao sam i znam izgubio sam bitke ispred prsta na otponcu ne želim se dodvoravati ravnodušnima ne mogu dati dah utopljeniku ne ću kao što se ima sve dok savjest nema ključ i luta devetim krugom labirinta . . |
