_m

.
.
sviknuo si se na rasjede noći
s njima preskačeš snove
svjestan prianjanja anomaliji većine

kao: ništa se ne može!
dok posvuda lete strugotine sjećanja
gotovo svaku pratio bi
do svake još jednom bio
tražeći joj kopču do slijedeće

inače nije uobičajeno
i tako samo jedan u fragmentima ostavljen san
porušit će sve postojeće moguće
i kao da je ništa
od koje svijest počinje
i kao da ničega nema
kamo bi počeo dan
kao da poslije zime nikada
nije proljeće

gledaš se
u vjetrovitom podnožju visa zaglavljen
ne svojom voljom
ne jer hoćeš
stao si
jer ne tvoje
uroti je sklono
do onoga što zavodljivo najlakše se stječe
.
.

Oznake: studeni