Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

utorak, 24.05.2022.

Koliko nas još ima...

Neki dan u nekom sasvim sivom ženskom društvu sjedim za stolom i promatram ga.

Fin, elegantan, otmjen, galantan - skoro muškarac po svim mojim parametrima.

Pravo osvježenje za u ovom sumornom i dosadnom ženskom društvu.

Nikad nisam voljela ženska društva baš previše, zamaraju me.
Kad bolje razmislim niti baš ni nemam neki ludi broj žena oko sebe, em su mi dosadne, em me smaraju svojim sasvim meni nebitnim temama te vječitom glumom nečega što nisu, nisu ni približno - a voljele bi biti to nešto.
Vrlo je mali broj žena u čijem se društvu osjećam ugodno i s kojima mogu razgovarati i ponašati se na način kako meni odgovara.
Muški mozak, muški pogled na svijet je puno jednostavniji, kod muškaraca kao da im je već rođenjem dana ta jedna mentalna lakoća postojanja i lepršavost u glavi koja meni izuzetno odgovara.

Sjedim i gledam ga tako, slušam svaku riječ, hm, vrlo rječit muškarac s pomno biranim riječima u vođenju dijaloga, što je meni osobito važno, to je ono nešto što prvo prijetim, kako se netko izražava, kako komunicira, kako slaže rečenice, kako bira riječi.

Ne moram reći da me je tip oduševio kako svojom pojavom, tako stilom, izražavanjem - ma svime, međutim, jedan detalj me posebno iznenadio i oduševio do kraja.

U jednom času trebali smo napisati si neku bilješku i dok je većina na brzaka otvarala mobitele kao bi unijela podatke u mobitel jer to se danas tako radi on je izvadio svoj notes i etui s naliv perom.

Pisao je bilješku u notes naliv perom!

Dakle, mojoj sreći nije bilo kraja. Tip me oduševio, kako bi se reklo, izuo me iz cipela jednim potezom, lansirao me u svemir.
Ukratko, tim jednim malim i sasvim nebitnim potezom čovjek pored mene nesvjesno mi je uljepšao dan.

Naveo me na razmišljanje da se zapitam koliko nas još na svijetu ima koji u vrijeme ove moderne tehnologije i dalje nosimo notes i pernicu u torbi i sve načrčkamo tamo?
Koliko nas još na svijetu ima koji sa zadovoljstvom pišemo grafitnom olovkom, šiljimo je i uživamo u tome?

Sigurna sam da je ovo gore napisano mnogima sasvim suludo i nema baš nikakvog smisla, i to je sasvim u redu. Svi smo različiti i kao takvi trebamo se međusobno poštivati.

Međutim, ima nas, možda još šačica ljudi na ovoj kugli zemaljskoj koji pokušavamo prkositi ovoj novoj i hladnoj, bezličnoj tehnologiji, nas par koji prkosimo surovom svijetu bez imalo duše i uživamo u pisanju naliv perom, nošenju notesa, čitanju papirnatih knjiga i uživamo u mirisu istih (iako je kako mnogi kažu kindle praktičniji - slažem se, jedino je praktičniji, sve ostalo je bez veze, komad plastike, hladan, siv i bez duše).

Nema nas puno, vjerojatno smo vrlo čudni i neobični okolini jer prkosimo vremenu i ne damo se navući na sve te novotarije modernog doba koje nam se svakodnevno i na svakom koraku nude. Iako mislim da si čak i pomalo i umišljam i moguće si dajem preveliku važnost jer su ljudi toliko nažalost zaokupljeni samim sobom i svojim problemima da često ne primjećuju niti onog bolesnog, jadnog i siromašnog pored sebe a kamoli da primijete tko još piše naliv perom iako ne shvaćaju da to su još te neke životne sitnice koje imaju i dušu i to je ono nešto što još treba pokušati održati živim, koliko toliko...


- 11:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 18.05.2022.

Spojiti se sa sobom ...

Službeno sam otvorila sezonu kupanja.

Ove godine nešto ranije nego prijašnjih.
Jednostavno tijelo i duša traže dodir sa suncem, dodir s morem, duša traži ležanje na plaži i mir a zašto joj onda to ne dati?

Svi oni koji žive na moru i pored mora točno znaju što pričam, točno znaju taj osjećaj kada se tijelo i duša sjedini s tim velikim plavetnilom.
Znaju taj osjećaj i znaju da to nešto nema cijenu, to nešto se ne može kupiti novcem, to se živi sada i ovdje.

Temperatura mora je aman taman, malo je resko - kako ja volim reći.
Resko znači da je more hladno ali ne toliko da se smrzneš, već ono, taman da kad uđeš da osjetiš kako ti krv putuje tijelom od vrha glave do nožnih prstiju - onako, baš kako treba.

Sada otići na more je najljepše, još uvijek je apsolutni mir i tišina.
Još uvijek nema toliko turista, ima ih taman dovoljno da nije gužva i galama.
Još uvijek nema cike i vriske djece i onih jadnih mama koje vuku sa sobom na plažu kompletnu dodatnu opremu od kantica, peraja, luftića pa na dalje, nema čega nema, kao na placi.

Sada je na plaži mir i spokoj, ali ne zadugo.
Uskoro kreće vreva i galama i sada ovo vrijeme treba iskoristiti za napuniti baterije, za nahraniti dušu.

Kažem prijateljici da sam bila na moru i da mi je bilo prekrasno, pričam joj kako sam uživala u miru i tišini, ali baš uživala, hranila sam se iznutra i upijala svaki trenutak.

Kaže mi ona: Adri, ostarila si ako toliko uživaš u miru..

- Jesam, ostarila sam i svi smo ostarili i svi ćemo jednom negdje i nekad ostariti ali tu svoju "starost" obožavam i uživam u njoj. - kažem joj.

Nekako sam svjesna da imam dovoljno godina i da živim život na način da ugodim sebi i živim onako kako meni odgovara pa ukoliko su to puste plaže bez ljudi i apsolutni mir onda ću si to i dati, bez obzira bila stara, čudna ili ne znam kakva...

Sjećam se kako sam prošle godine odlazila na more u 6 i pol ujutro samo kako bih ulovila malo mira i tišine kako bih uronila u sebe i pogledala svoje misli. Ta tišina je stvarno nešto što hrani dušu i tijelo a i vidim da se sve više ljudi oko mene okreće upravo tome, miru, tišini, prirodi...

Ne znam, valjda je došlo takvo vrijeme.
Mislim da smo se svi negdje nekako malo pogubili putujući po životnom putu..
Kad bolje razmislim, nije ni loše opet se okrenuti k sebi i osluškivati sebe, ako ništa drugo - samo da se opet spojimo sa sobom...



- 10:07 - Komentari (65) - Isprintaj - #

srijeda, 04.05.2022.

Sakupljači ili bacači?

Baš sam se danas bavila mišlju kako mi je možda upravo sada pravo vrijeme kako bih potražila stručnu pomoć i porazgovarala s nekim o svom problemu, s nekim tko mi možda može više pomoći nego što mogu ja sama sebi.

U našim glavama svi imamo svakakvih problema, briga, izazova.
Nema osobe na svijetu koja živi savršen i sretna život bez razmišljanja, samo analiza, propitkivanja i bez izazova.

Pored svih izazova koje nosim svakodnevno u svojoj glavi, sama sa sobom, rješavam ih sistematski i polako, razgovaram o njima, dijelim ih s drugim ljudima, educiram se, otvoreno i bez imalo srama razgovaram o njima pokušavajući naći rješenje na što lakši i ugodniji mogući način.

I ne sramim se, dapače, sva sam si važna kad moram riješiti sama sa sobom.

Jedan od mojih dugogodišnjih izazova koji mi zadaje sve više i sve veće muke je moje skupljanje raznoraznih stvari, vezivanje za njih... Jednom riječju - strašno!

Otac mi je umro prije nešto više od 4 god. i jedino što mogu reći da ja i dalje čuvam njegove opuške koje sam sasvim slučajno našla u garaži.

Debelo sam svjesna svog problema jer mi gotovo svakodnevno postaje sve veći i veći i sve me više guši kako u glavi tako me guši i u mom životnom prostoru.

Fino krenem čistiti svoj ormar, izvadim svu garderobu iz ormara jer skoro ništa od robe koju sam uredno naslagala ne nosim, jer, ili mi ne odgovara veličina, ili mi je de mode, ili sam promijenila đir - uglavnom, ne nosim!
I onda iznad svakog odjevnog predmeta gatam, što ću s njime, baciti, pokloniti, što?
Naravno, opet sve uredno vratim u ormar uvjeravajući samu sebe kako će mi možda ipak jednom zatrebati jer moda se vraća (tu ne razmišljam da ja ne vraćam kile koje sam naslagala) ili se tješim da nešto ne mogu dati/pokloniti jer sam baš taj komad skupa platila pa mi je šteta?!

Nije tu stvar samo odjeće.
Nailazim već godinama na problem odvajanja od djetetovih crteža, njegove odjeće, igračaka, tatinog alata, okrhnutih šalica i suvišnih servisa, kamenčića s ne znam kojih sve plaža i iz kojih godina... Maminog porculana iz Češke?! Wtf?

Ponekad se uhvatim u koštac sama sa sobom pa se ohrabrim i dam si priliku da se riješim suvišnih stvari ali to nije samo tako, nije jednostavno.
Bacanje, darivanje, rješavanje - to je proces, to je nešto što traje, odvajanje, razmišljanje, tuga i naravno na kraju dolazi famozno preispitivanje; jesam li učinila ispravno?

Oduvijek se divim prijateljicama koje svoj životni prostor tako lako rasterete bez imalo pitanja, stajanja, razmišljanja, bez imalo ičega....
Stvarno im se divim jer ja to ne znam, ja to ne mogu, mene to sve boli, sve mi je uspomena na nešto.
Jedino što znam da sam svjesna svog problema, da radim na njemu a rezultat će doći kad dođe...

Ne znam kako vi, ali meni u mojoj glavi sve te stvari "trebaju" a ustvari mi nikad niti ne zatrebaju, ma ni ne sjetim se da ih uopće imam, ali neka su one tu sa mnom...


- 09:37 - Komentari (9) - Isprintaj - #