Sjedim držeći se za glavu, buljim u monitor i čudim se.
Od zadnjeg posta do danas prošlo je nešto više od 2 mjeseca, nešto više od 60 dana.
Pa kud prije?
Kako već toliko?
Kako je to vrijeme samo tako proletilo?
Gdje je nestalo?
Iako sam odavno sama sebi dala riječ da ću biti u disciplini pisanja opet sam prekršila svoju riječ po pitanju redovitosti pisanja po neki barem stoti puta.
Klasika...Moja klasika...
Nestala sam sama sa sobom i za svijet na nekih otprilike 60 i nešto više dana.
Većina bi pomislila ma što ti je 60 dana? Ništa!
O da, 60 dana je jako, jako puno, svašta se izdogađa čovjeku u tom velikom a ustvari malom periodu.
Što bi ja bila izuzetak?
Život me po ne znam koji puta nemilosrdno i bez imalo empatije izbacio iz mog životnog kolosijeka, pa me šutirao, igrao se sa mnom, bacao me gore - dolje...
Uh...
Nije bilo lako, ali hajde, prošlo je, iza mene je, gotovo je...
Sletila sam opet na zemlju, uzjahala neki svoj životni val i sada surfam dalje.
Nadam se na nekom sretnijem i veselijem valu od ovog prethodnog...
U ovih 60 i nešto više dana osvijestila sam kod sebe po ne znam koji puta više ono moje poznato da nikad nije kraj dok nije kraj, da nema predaje, da se svaka igra mora odigrati do kraja pa kako god završila.
Shvatila sam da smo svi prolazni na ovom svijetu i da trajemo dok trajemo, također, shvatila sam da rastanak tj. smrt voljene osobe ne mora nužno biti osobni emotivni krah i bol, može se doživjeti i kao spas, oslobođenje i mir.
U ovih 60 i kusur danas puno toga sam naučila o životu, o ljudima i najviše o sebi.
Dogodili su se tu neki novi pogledi, otvorili novi životni vidici, stavovi - svašta nešto na čemu sam neizmjerno zahvalna koliko mi je god bilo teško emotivno prolaziti kroz sve ono što je iza mene sada.
Ali, kako god, život mora ići dalje s nama ili bez nas, stoga - nema se tu što puno, idemo dalje do sljedećeg teksta..
