Danas je kišna nedjelja...Sumorna i teška, reklo bi se, ali ne, baš sve suprotno...
Ako nešto obožavam onda su to kišne nedjelje. To su one nedjelje kad ti jutro počne tako da nakon buđenja se valjaš po krevetu još satima jer je vani kiša pa ti se niti ne ustaje, jednostavno uživaš jer to možeš, jer imaš vremena.
To su one kišne nedjelje kad mi vrijeme ne dozvoljava izići van i provesti dan klasično, životno u nekoj petoj brzini nego sam jednostavno prisiljena usporiti svoj ritam, kao da sam prisiljena malo zastati, malo stati i uživati u miru, uživati u usporenosti i uživati u beskonačno dugoj, tihoj i sporoj nedjelji.
Obožavam kišne nedjelje kad sam skoro pa cijeli da u pidžami.
Radim sve ono što inače ne stignem ili si često dajem samo na kapaljku; ležim, odmaram, ljenčarim, čitam, baš onako duboko uživam i proživljavam svaki trenutak i kao da je baš svaki taj trenutak neka čarolija od samog kuhanja i ispijanja kave do okretanja nove nepročitane stranice neke knjige koja mi je već odavno na rasporedu za čitanje...
U te nedjelje i tišina u stanu kao da je nekako drugačija, primjećujem je, gusta je, rekla bih čak i opipljiva, uživam u toj tišini udišući je, jednostavno, predivan osjećaj koji me ispunjava nekom srećom u prsima...
Volim te tišine, one mi daju da odem duboko u sebe gdje negdje mogu konačno biti sama sa sobom, u nekom svom miru i sa svojim mislima i u nekom svom malom svijetu.
To se te tišine i ti spojevi koji nemaju cijenu, koji su valjda tako rijetki da ih cijeniš više nego išta na svijetu...
Gledam kroz prozor, kišna nedjelja i dalje taje, kiša i dalje pada, sumorno je vani, sve je nekako sivo pa čak je malo i hladno, ali neka je, bez obzira na sve, zadovoljna sam, sretna sam i uživam u svakom trenutku ovog sivila jer ovo sve kao da je neko sivilo u veselim bojama...
