Što sam spoznala u 2020.?
Jednom riječju svašta, bila je to zajebana godina u svim segmentima.
Ova 2020. stresla me na svim poljima i ne samo mene, svih nas je stresla i to baš pošteno, kako bi se reklo, izula nas je iz gaća.
Prvi put u životu spoznala sam kako to izgleda kad cijeli grad spava.
Prvi put u životu sam spoznala kako je to kad si mjesec dana doma sam sa sobom, bez nekolicine dragih ljudi oko sebe. Bilo je to jebeno vrijeme dubokih samoanaliza otkrivajući nekog novog sebe u nekim posve novim, nepoznatim i vrlo neizvjesnim situacijama koje iz tebe izvlače sve ono najgore, izvlače sve one strahove, brige, paranoje s kojima se treba znati nositi...
Prvi put u životu spoznala sam kako je to živjeti pod maskom kad ne možeš slobodno udahnuti zrak.
Po prvi put spoznala sam to kako se mogu panično bojati nekog malog i oku nevidljivog virusa.
Prvi put u životu spoznala sam što znači živjeti u kolektivnoj histeriji i strahu od toga što će biti sutra zapitkujući se svaki dan hoće li biti dobro? Hoće li ovo sve jednom proći? Kad će to sve više završiti? Hoćemo li ikada više moći slobodno živjeti kao nekada?
Prvi put u životu spoznala sam kako je kad ne možeš zagrliti dragu osobu pored sebe jer se bojiš, a tako bi htjela...
Po prvi put spoznala sam da ljubav prava, duboka i iskrena postoji u četrdeset i nekoj godini. Spoznala sam još uvijek znam i mogu voljeti, mogu dati sebe do kraja. Spoznala sam da i u tim godinama partnerski odnos može biti lijep, može biti ugodan i nakon svih silnih razočarenja shvatiš da još uvijek ima divnih muškaraca koji brinu, koji vole na neki svoj način, koji ugađaju...Onih koji su tu radi tebe...
Spoznala sam i to da je priroda nepredvidljiva, neuhvatljiva i ne bira. Priroda radi ono što joj se želi i kad ona to želi, pogodi potresom i ne misli što će biti dalje.
Najviše od svega sam sretna jer sam spoznala ono nešto u sebi što bi svi trebali imati i zadržati tijekom života a to je empatija, suosjećanje, briga i pomoć za onog pored sebe jer nakon svih životnih udaraca, šamara, krvavih koljena od padova čovjek kao da otupi na neke emocije, kao da postane stijena i zatomi te neke tople emocije u sebi...Kao da ogugla na sve...
Da, spoznala sam u sebi da još uvijek imam tu emociju da iskreno brinem za onog pored sebe, poznavala ga ili ne, da iskreno pustim suzu na tuđu bol i nemoć, da iskreno volim te da još uvijek imam onaj dječački entuzijazam da mogu promijeniti svijet i da još uvijek imam tu moć da se stavim u kožu nekih ljudi pokušavajući ih razumjeti kako im je...
Jednom riječju, spoznala sam o sebi da sam i dalje bez obzira na sve životne udarce ostala čovjek sa svim onim emocijama. Ostala sam jedno malo ljudsko biće kakvo bi i trebalo biti...Spoznala sam još jednom da imam to još u sebi i hvala na tome...
