Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Dogodila se jedna smrt...

Neki dan umrlo je jedno prijateljstvo.
Nije to obično prijateljstvo, bilo je to jedno veliko i osebujno prijateljstvo.

Preispitujem se da li u ovoj smrti žalujem?

Ne znam. Nisam još definirala svoje osjećaje u novonastaloj situaciji.
Često je pojam smrti definiran kao rastanak, suze, bol i tuga, međutim, smrt možemo gledati i kao oslobođenje, slobodu, prestanak patnje i boli te jedan konačan mir.
Tako i sada, još uvijek tražim pravu emociju ove naše smrti.. Jeednom ću je naći, sada očito nije pravo vrijeme da bi se išta definiralo...

Da, radi nekih situacija koje smo skupa proživjeli mi je žao jer znam da se više neće dogoditi a opet s druge strane ustvari sam sretna sam što sam ih doživjela.
S osmjehom se wjećam svih divnih trenutaka smijeha, radosti, izlazaka, neprospavanih noći....Ali to je prošlost i nju treba ostaviti tamo gdje joj je i mjesto - u prošlosti.

Da li tugujem?

Ne, ne tugujem više za ljudi koji su mi ulete u život pa onda iznenada izlete kao da nisu nikad tu ni bili.
Ne tugujem za nekim prošlim ljudima jer znam da nisu umrli - tu su oni, živi, zdravi i sretni samo nisu pored mene, samo nisu u mom životnom filmu i tako valjda iz nekog razloga mora biti.

Da li patim?

Ne, čak više i ne patim baš previše za ljudima. Kao da sam prerasla tu fazu. Kao da s godinama života i inim životnim ugodniim i manje ugodnim iskustvima, kao da izgubiš neke emocije u sebi, kao da nekako otupiš... Kao da te više ništa ne može iznenaditi, kao da te više ništa ne može ostaviti u čudu - s godinama kao da sve postaje očekivano....

Da li se preispitujem?

Da, uvijek se preispitujem jesam li mogla bolje.
Jesam li pogriješila? Jesam li ranije trebala rezati? Moja glava uvijek ima posla, to je čudo jedno.

Da li žalim za nečim, za nekim prošlim vremenima?

Ne, ne žalim, za onim što je bilo gotovo da nikad ne žalim.
Dok je trajalo bilo je dobro, dapače, bilo je super, ali kad ipak malo bolje promislim, žalim, ustvari žalim za barem jednom stvari...

Žalim za vječito bolno iskrenom činjenicom da dok ljudima oko sebe trebaš i ideš im niz dlaku onda su tu, vjerno pored tebe, onda ste si najbolji jer tada nema boljeg od tebe, mene, ikog... Međutim ponekad je dovoljno samo jednom reći ne i odjednom više ne valjaš, više nisi potreban i kao da se u jednom trenu zaboravi sve ono dobro, sve one usluge, sve one silne i beskonačne pomoći. Odjenom se sve zaboravi..
Kad to spoznaš onda se iskreno sjedneš i zapitaš jeli to stvarno bilo iskreno i duboko prijateljstvo kakva bi inače prijateljstva trebala biti ili samo još jedan odnos dobri smo si dok si trebamo.....

Da, ljetu se lagano nazire kraj... Iako ne izgleda tako ali je, dolazi kraj, osjeti se to u zraku iako bablje ljeto piči pun gas.

Još uvijek sunce grije, još uvijek je more relativno ok za one koji vole onako, kako bih ja rekla - da je more malo resko.
Resko znači da nije toplo kao usred ljeta, ali i dalje je podnošljiva temperatura mora za kupanje.
Sada je temeratura mora upravo takva da se malo osviježiš, taman onakva kakvu ja volim, onakva da kad uđeš u more osjetiš žmarce i bol po cijelom tijelu od hladnoće, osjetiš kako ti odjednom krv ubrzano teče kroz cijelo tijelo, odjednom osjetiš cirkulaciju jer je more - resko. Iskreno, meni paše, volim tu hladnoću, kako bi rekla moja frendica - tebe bi trebalo poslati u Sibir da uživaš.

Iako ljeto ne volim, ne volim te pretople dane i još toplije noći, ne volim niti tu količinu svijetlosti i sunca, ne volim ni te beskonačno duge dane, ne volim ni pretrpane plaže, nisam taj tip.
Više volim jesen, kiše, maglu, one gadne zime i buru koja te sladi do kosti.
Volim i kad mrak padne u 17 sati - to je moj teren, tu se snalazim i plivam kao riba u mou, kako bi se reklo. Jesen - zima - tu sam nekako svoj na svome, frcam od energije, sile i tada mogu pokrenuti planinu.

Ipak nekako osjećam da mi je žao što je ovo ljeto gotovo,...
Kao da mi je žao što je baš ovo ljeto završilo, bilo mi je baš aktivno, turbulentno, prepuno druženja, kupanja, mora, uživanja, šume, odmaranja...
Nije mi bilo neko spektakularno ljeto koje ću pamtiti do kraja života, ali je na neki način bilo baš posebno, onako aktivno i istovremeno mirno. Rekla bih da sam ovo ljeto baš napunila dušu u svakom smislu i u punom značenju te riječi...

Baš mi je nekako žao što je završilo, što upravo polako i tiho završava...Odlazi..

Iako, meni još nije baš do kraja završilo, napravila sam si neki mini plan da ću se pokušati kupati cijeli rujan i barem cijeli listopad ako bude ok vrijeme, ako bude sunčano. Vidjeti ćemo do kuda ću dogurati sa svojim planovima kupanja u moru.

Ne znam, prvi put u životu mogu reći iskreno da mi je žao što je ljetu kraj...

Ovo ljeto kao da sam nekako lakše pregurala sama sa sobom, što meni nije nimalo lako, pogotovo jer sam sve samo ne ljetni tip, ali tko zna, možda sam postala, ali čisto sumnjam...

Jeseni se veselim više nego itko valjda, svim onim bojama, šarenilu, kiši koja u ovom gradu zna padati danima. Veselim se oblačnom vremenu i sjedenju na nekoj terasi uz more.
Veselim se orkanskoj buri koja rasčisti baš sve iz zraka i tada nebo je kristalno plavo.
Veselim se šuškanju lišća dok šetam kroz neku obližnju šumu..
Veselim se bogatstvu rijeka...

Jednostavno veselim se jeseni, ali isto tako imam silnu potrebu zahvaliti se meni ovom prekrasnom i posebnom ljetu a poželjeti još veću dobrodošlicu jeseni....