Nakon dugo vremena opet me pere neka nesanica.
Budim se već noćima u 2, 3 , 1, 4 sata, ustanem, prošećem po stanu i vratim se natrag u krevet, ponekad zaspim a ponekad i ne. Naravno, neprospavana noć nosi sa sobom i posljedice u novom danu, umor, bezvoljnost, lagana depra, tjeskoba i sva na stanja kad se osjećaš loše sam sa sobom.
Kažu mi mnogi da nesanica u sadašnjem trenu nije zabrinjavajuća. Danas, u ovom vremenu ludosti i opće histerije to je sve normalno, svi smo zatočeni u svojim domovima, radimo od kuće, ne trošimo se nigdje, nemamo kontakte s drugim ljudima i sve je to ono što ustvari nije normalno i što nas negdje prazni iznutra. Nažalost, situacija je trenutno takva kakva je i pravila ponašanja se moramo pridržavati, a kakvi ćemo izaći jednom kad to sve prođe - kako bi se reklo, živi bili pa vidjeli. Mislim, da bi moglo biti vrlo zanimljivo, vatromet u našim glavama.
Kući sam već skoro pa mjesec dana. Sjećam se prvih nekoliko dana kad sam ostala kući, još je bilo sve koliko toliko normalno, još smo bili živi - živi duhom, radile su teretane, mogao si normalno van, dječja igrališta su bila otvorena, trgovački centri radili, mogao si satima šetati psa, još je bilo cike, galame i buke - još je sve bilo živo. Sve je bilo normalno, osim što sam i ja kao i nekolicina ljudi prestala odlaziti na posao i počeli smo raditi od kuće.
Ne odlazak na posao mi je bio prvi stres. Svakodnevno pješačenje do posla je moj ritual, moj mir i moja meditacija kojom započinjem dan.
Sjećam se tih prvih nekoliko dana mog prestanka odlaska na posao mi je bio itkekako stresan.
Nedugo nakon toga zatvorila su se sva igrališta, prestala je škola, nedugo nakon toga dobila sam obavijest da prostor u kojem treniram je zatvoren do daljnjeg, nedugo nakon toga čekala sam u redu kako bih ušla u trgovinu, nedugo nakon toga ljudi oko mene počeli su hodati prekrivenih lica i s rukavicma na rukama. I nedugo nakon toga shvatila sam da mi je netko tamo negdje ograničio kretanje, privremeno mi je uzeo moju slobodu.
Netko mi je postavio neka nova životna pravila koja ja ne živim, ja ne znam što je to sve, ja ne znam što znači biti danima u kući, isto tako ne znam što znači ne vidjeti drage ljude, ne znam što znači ne zagrliti ih i poljubiti jer tako - volim ih, ne znam što znači ne trenirati kao ni ne hodati satima sa psom. Ja to sve ne znam!
Preko noći se ispred mene postavilo mnogo toga što ne znam, što nisam nikad iskusila, nisam znala kako se nositi sa svim tim stanjima. Sve te nove i neistražnene nametnute životne spoznaje su mi unjele popriličan strah, tjeskobu i nesigurnost u moju svakodnevnicu, u moj život.
Odjednom je i gotovo preko noći sve je stalo, promet, ljudi, životinje, život je stao.
Kakva depra?!
S novonastalim stanjem ne možeš proći bez nesanice, bez tjeskobe i bez toga da te pere depra, ne možeš, pogotovo ako vodiš jedan vrlo bogat i dinamičan život i odjenom staneš - onda je to kaos. To je isto kao kad voziš automobil u 5 brzini i odjednom ubaciš u drugu, da, prebacio si i auto dalje vozi, međutim što se dogodilo automobilu i motoru od tog iznenadnog prijelaza, e to je već neka druga priča, bezpogovorno, posljedice ostaju.
Tako je bilo i kod mene, od mog života kojeg vodim često u petoj brzini odjednom su mi ga smanjili u drugu brzinu, bez najave, bez upozorenja, bez prilagodbe, bez ičeg, samo rez i cap, navikvaj se na nova pravila, nove odredbe, novo nešto...
Ali kako bi se reklo, kako se magarac navikne na batine tako se čovjek na sve navikne. Nekom treba više, nekom treba manje - ali svi se naviknemo.
Tako sam se i ja nekako navikla na novonastalu situaciju, doduše, jesam li imala izbora? Naravno da ne, tko me pitao?!
Iskreno, trebalo mi je dana i dana da se prilagodim, da popustim, olabavim i da počnem plivati nizvodno. Nije bilo lako u mojoj glavi meni sa samom sobom, bila su tu mnoga previranja, analize i laktarenja i unutarnje borbe gdje sam plakala nad starim načinom života, kao da se nikad više vratiti neće.
Ali ajde, u svakom zlu treba naći nešto dobro pa sam tako iz ove situacije pokušala izvući nešto dobro: kući sam, imam nepročitanih knjiga gomilu, čišćenju nema nikad kraja, proljeće je - vrt me čeka, ima tih nekoliko filmova koje sam oduvijek htjela pogledati ali nikad nije bilo vremena, također, provesti vrijeme s obitelji je neprocijenjivo...A i realno, neće ni ovo trajati do kraja života, evo, samo što nije sve završilo, možda i nije tako ali sam samu sebe uvjerila....
Jedino, nesanice ostaju, ponekad tjeskoba i gomila teških misli o tome što će biti sutra.... Da....
