Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Neko jutro sam se uvukla mami u krevet, privinula se uz nju i zagrlila sam je onako s leđa, kao što je ona nekad davno grlila mene dok sam još bila dijete.

Nemam baš neku tu ludu naviku da se sa 40 i kusur godina uvlačim mami u krevet, ali u tom času gledajući je pokrivenu do ušiju kako mirno spava, tako me je ono nešto iznutra natjeralo da se nježno i tiho privinem uz mamu i odrijemam s njom još minutu vraćajući se tako u rano i bezbrižno djetinjstvo.

Dok sam tako ležala sklupčana uz mamu vidjela sam pored sebe fizički jednu sasvim malu, sitnu ženicu, a ustvari jednu tako veliku osobu u mojim očima - gledala sam samo jednu Mamu.

Proučavala sam njene crte lice, misleći kako ima lijepe crte lica i kako joj je koža njegovana za njene ipak ne tako mlade godine.
Gledala sam njene sklopljene oči razmišljajući koliko li je samo znala plakati i one njene bore smijuljice koje su se već poprilično poredale oko očiju.
Gledala sam njeno naborano čelo pritom razmišljajući kako je i moj dobar dio tih bora, i ja sam svojom prgavošću i tvrdoglavošću ostavila svoj vječni potpis na njenom čelu.

Na trenutak je otvorila oči i začuđeno me pogledala svojim sanjivim pogledom. Zna i ona sama da nisam baš tip od nekih prevelikih iskazivanja emocija, tko me neće znati bolje od vlastite mame?

Zagrlila je i ona mene.
Osjetila sam tu njenu toplinu, istovremenu ljubav i bol. Osjećam iz tog njenog zagrljaja da je stara, da je ostarila, osjećam da je više umorna od života i da me sada treba kao što sam i ja nekad davno dok sam još bila dijete trebala nju.

Zanimljivo je kako se uloge u životu promijene...

Ležeći tako privijena uz mamu imala sam osjećaj da sam opet ona mala djevojčica bez brige i bez pameti, ona mala prgava curica u sigurnoj luci dobro zaštićenoj majčinim zagrljajem.

Ponovo sam probudila u sebi onaj zatomljeni osjećaj malog i uplašenog djeteta kojem treba puno ljubavi, topline i roditeljske brige.

Opet sam probudila u sebi onaj osjećaj pripadnosti, onaj neki već davno zaboravljen blagoslov da imam mamu. da, još uvijek imam mamu.

Gledajući je tako, razmišljala sam kako sam sretna, kako nisam sama na ovom svijetu, imam mamu. Tatu sam ne tako davno izgubila, ostala mi je još mama. Kakva istovremeno teška i oslobađajuća spoznaja, još mi je samo mama ostala.

Krenule su mi suze, jedna za drugom.

Osvijestila sam misao da jednom neću više imati niti mamu i da ću ostati sama. Iako, nikad nisi sam na ovom svijetu, uvijek imaš nekog, imaš dijete, partnera, prijatelje, poznanike ali jednom kad ostaneš bez roditelja onda stvarno kao da odjednom ostaneš sam prepušten sam sebi, i kao da odjednom više nisi ničije dijete, uopće nije bitno da li imaš 5, 15, 20 ili 50 godina.

Diraju li Vas tuđa mišljenja o vama?

Razmišljate li o tuđim teškim riječima upućenim Vama osobno u lice ili iza leđa?

Slušate li tuđe savjete?

Moj odgovor na sve gore navedeno je: NE, NE i NE!.

Tuđa mišljenja o meni uopće me ne diraju. Nikakva, niti ona pozitivna, niti ona negativna, kao da sam se cijepila protiv toga.

Ne mogu reći da je to oduvijek bilo tako. Nekad, kad sam bila mlađa jako mi je bilo stalo do toga da me svi vole, da me okolina uvažava. Stalo mi je da se svima dopadam, jako mi je stalo da se o meni isključivo i samo lijepo priča. Strašno sam bila opterećena time: što će ljudi reći?!
Sada, u ovim godinama, iskreno, kako bi se reklo, zaboli me uho tko priča, što se priča i kada se priča o meni iza leđa.
Ne znam do čega je, da li je do odrastanja, sazrijevanja, da li je do toga što si u nekim godinama kad si dostigao onu životnu mudrost gdje sigurno i konačno znaš tko si, znaš što si, znaš koliko vrijediš i koliko si postigao u životu da te bilo čije riječi, bilo čije omalovažavanje više apsolutno ne diraju niti najmanje jer imaš izgrađenu savršeno, kristalno jasnu sliku o sebi, a istovremeno si duboko svjestan činjenice da je uvijek i isključivo sve samo u očima promatrača.
Jednom davno negdje sam pročitala da ne možeš vidjeti dobro u drugima ako to nemaš u sebi, i tu bih se potpuno složila. Svatko će u onom pored sebe vidjeti upravo ono što želi i ono kakav je on sam, prema tome - pametnom dosta.
S toga, zašto bih se borila s tuđim grubim riječima i mišljenjima? Uzaludno gubljenje i bacanje u vjetar svoje dragocjene energije.
Nema potrebe, imam jasno iscrtanu sliku o sebi u svojoj glavi i realno, tuđa mišljenja više govore o onom nasuprot tebe nego o tebi samom. Kraj.

O tuđim savjetima..

Tuđe savjete najčešće ne slušam čisto iz razloga što najčešće oni koji nisu niti "prstom pomakli" u životu uvijek su puni "dobronamjernih" savjeta o životu (tuđem, naravno), o svijetu, savjeta o tome što je za onog drugog (u ovom slučaju za mene) najbolje i kako bi to nešto trebalo napraviti, jer jedino je tako ispravno, sve drugo je krivo.

Rijetko pitam druge za savjete, ne iz neke svoje vlastite bahatosti već nekako uvijek znam što trebam, što želim učiniti i znam da je tako najbolje za mene, pa čak i ako donesem krivu odluku, ako ništa znam da je samo i isključivo moja i da ne mogu nikog kriviti za "pogrešno" povučen životni potez osim same sebe. Također, ako iz "krivog" poteza nešto naučiš i dođeš do novih spoznaja i učenja koje će ti dalje koristiti u životu onda to nije pogreška, tada je to učenje, škola, još jedna nova životna mudrost. Ako si siguran sam u sebe, ali ono iznutra siguran, kad tu sigurnost baš osjetiš u prsima onda je to to, onda je to onaj trenutak kada po meni ne treba slušati drugog već samo krenuti prema svom zadanom cilju.

Sve je to individualna stvar gledanja na ljude pored nas, na svijet oko nas, na situacije koje nam se svakodnevno događaju. Sve je to dio nas samih i sve su to dijelovi našeg malog osobnog košmarnog svemira i opet je vrlo osobna stvar što ćemo s tuđim savjetima, pohvalama ili pokudama. Slušati i preispitivati se ili nasmijati se, odmahnuti rukom i furati dalje prema svom osobnom planu....

Toga je oduvijek bilo i zauvijek će biti, vječita borba između ljudskog dobra i zla, borba između crnog i bijelog..