Jedna sam od onih koje vole biti same.
Jedna sam od onih koja se ne boji biti sama i kojoj nikad nije dosadno samoj sa sobom. Čak dapače, uživam u samoj sebi i u svom društvu.
Što sam starija sve više i više vremena volim provoditi sama sa sobom u nekom svom malom intimnom svemiru, ne žalim, se, super mi je.
Što sam starija sve više i više neizmjerno cijenim društvo svog psa, neizmjerno cijenim dobru knjigu, svoju malu terasu i čašu dobrog slatkastog crnog vina, naravno, čašu vina iz fine damske čaše. Cijenim takve trenutke i neizmjerno uživam u njima, jednostavno volim da traju. To su ti neki mali rituali koji ispunjavaju dušu.
Što sam starija sve više težim družiti se sama sobom, konačno sam shvatila da sam često sama sebi najbolje i najzahvalnije društvo. Družim se, ali konačno sam počela birati - koga i kada. Biram društvo kao što biram jelo, biram mjesta - sve mi više paše šuma i osama, biram teme - sve mi više paše samo dobra zajebancija i životna lepršavost, biram kada....
Krajnje sebično i bez imalo grižnje savjesti podilazim sebi.
Jednostavno me više ne zanimaju šuplje i prazne priče, uopće me ne zanima tko koga ševi, niti me zanima tko se razvodi ili tko se kreše sa strane, iskreno, čisto me zaboli ona stvar za takve besmislene i jeftine priče... Neka ljudi uživaju u životu ako ih to veseli...
Uopće mi više ne slušaju priče o kreditima, minusima na tekućem računu i inim financijskim sranjima, imam svojih minusa, kredita i kartica sasvim dovoljno i da još slušam tuđa sranja takvog kalibra, neda mi se, tlaka mi je. Takve teme me strašno iscrpe, dodatno opterete, a opet smo na istom, nema neke promjene, ostaju krediti, ostaju minusi, ostaju problemi.
Čemu da onda uopće pričamo o tome? Hoće li mi odjednom i preko noći nestati kredit ako stalno pričam o njemu i plačem jer ga moram otplaćivati s prokleto jebeno visokim nametnutim kamatama? Neće nestati, samo će u mojoj glavi tema kredita biti sve veća i sve bolnija, prema tome - off! Relano, i drugi imaju kredite i minuse pa žive, prema tome - šta? Kako bi rekla moja kozmetičarka, jebe me se ha ha ha ha haaaa.... apsolutno se slažem s njom i citiram je.
Ne zanima me tko ima koju bolest, niti tko će biti sutra u osmrtnicama... Čemu sve te glupe i isprazne priče? Žao mi ljudi, ali ako im ne mogu pomoći, što ću slušati o tome? Čemu?
Nekad prije sam imala totalnu grižnju savjest oko neslušanja drugih ljudi, ali sada je više nemam - niti najmanje.
Žao mi je, ali morati će potražiti nekog drugog slušača što i nije neki veliki problem jer danas je svijet prepun onih koji se vole hraniti tuđom boli i patnjom, a sve je manje onih s kojima iskreno možeš dijeliti svoju sreću i životnu radost.
Na kraju, ljudi i sami po sebi kad imaju neki problem često ustvari uopće ne traže rješenje već dugoročno često traže samo uho za slušanje, rame za plakanje i nekog tko će ih žaliti.
Eto, opet mi je žao, sve češće i češće nisam jedna od onih koja je dobro uho za slušanje, stabilno rame za plakanje i koja daje beskonačno besmislenog sažaljenja u nenormalno neograničenim količinama, malo koga žalim u životu - počevši od sebe pa na dalje.
Možda okrutno, ali jebi ga, tako je - kako je. Život je često jednostavna stvar. Stvari su često crno bijele i ponekad tu uleti neka nijansa one životno sive i jednostavno sve više biram ne imati vremena pretakati iz šupljeg u prazno, niti sama sa sobom, a još manje s ljudima oko sebe....
