Što reći o 1989-oj??
Bili smo mladi i razuzdani.
Kako je u produžetku naše zgrade bila pošta, prozvani smo «poštari».
Osim što smo bili mladi i razuzdani bili smo i kreteni. Kreativni kreteni.
Najčešće smo se sukobili sa «ninovcima», «lešinarima» i «pjacarima».
Tvorili smo jedan harmonični život sa te tri skupine mladih kretena.
Najljepša popodneva bi bila kada bi kamenovali jedni druge.
Imali smo štitove od običnih kartonskih kutija.
Bila bi tu i koja razbijena glava, ali sva sreća da nam je ambulanta bila nadohvat ruke.
Tony je bio šef bande. On je bio taj kojeg se slušalo.
Došao je dan kada je Strokewski trebao dokazat svoju muškost.
Tony je odlučio da moram «posuditi» jedno biciklo (po vlastitom izboru) na neograničeno vrijeme.
Biciklo sam morao «posuditi» ispred dvorane u kojoj se odigravao novogodišnji malonogometni turnir.
Tu noć od straha mi se maglilo sve pred očima. Pomišljao sam da odustanem.
Moja muda nisu bila dovoljno velika.
Ipak, probio sam led i krenuo prema ogromnoj hrpi dvotočkovnih prometala.
Bilo ih je oko dvjesto komada. Mogao sam birati.
Izabrao sam crno-plavi BMX. Činio mi se kao najlakši izbor.
I bio je, jer nije bio vezan.
Tony je stajao 100m dalje i promatrao.
Sjeo sam na bicikl i počeo okretat pedale kao Lens Armstrong.
Iznenada sam čuo iza sebe neki glas : «Alooo…momaaak, staniiii!!! Zaustavite gaaaaaa!!!»
Nećete vjerovat, ali nisam stao. Ubrzao sam.
Ajde Strokewski. Ti to možeš.
Sjeti se samo filma «BMX banditi».
Srce mi je tuklo 150 puta u minuti.
Nisam se osvrtao. Samo sam u glavi kombinirao kako izderivirati najkraći put do zgrade.
Na tom putu uspio sam srušiti dva civila i jednog milicajca.
Dva dana poslije učinio sam veliko sranje.
Bio je lijep dan, pa smo ga iskoristili za popravljanje skloništa u kojem smo često boravili.
Nosio sam gredu dugu četiri metra.
Jole me zovnuo i ja sam, okrenuvši se, pogodio Borisa ravno u glavu.
Boris je po opredjeljenju bio plačljivko.
Plakao je. U stvari, više je to sličilo na jecanje nekoga tko je upravo pogođen letvom u glavu.
Jecanje iza zgrade privuklo je jednog milicajca koji je slučajno bio u blizini.
Prošao je kroz ulaz zgrade i zatekao nas kako se svađamo.
Na glavi je imao poznatu smiješnu kapu i crvenu petokraku koja se sjajila kao na Heineken bocama piva.
Tko te udario momak?? – pitao je
Ma ovaj kreten ovdje – Boris je upirao prstom u mene
Ti…zašto si ga udario??
Onako…slučajno – rekoh
Samo malo…sada znam od kuda si mi poznat – reče milicajac razrogačenih očiju i pogleda poput Taška Načića (poznatog po ulozi u filmu «beogradski davitelj»)
Ti…ti si me pokupio neku večer ukradenim biciklom – rekao je približivši svoje neugodno lijepo lice na pedalj od moga.
Nisam okolišao. Trčao sam kao Ben Johnson.
Stekao sam bitnu prednost u startu.
Trčao sam prema suncu.
O sunce, primi me. Ili bar…daj mi snage.
Vječno ću te služiti. Samo mi pomozi ovaj put.
Sunce se smiješilo i vuklo me ka sebi.
Milicajac me pratio nekih sedamsto do osamsto metara.
Onda je odustao.
Bio je plav, spor i glup.
Od njega se i nije ništa više očekivalo.
Boris me nije izdao. Bio je pravi frend.
Rekao je milicajcu da me ne poznaje i da nisam iz njegove zgrade.
Te godine često sam «posuđivao» raznovrsne svrsishodne predmete.
Tako sam jednog dana sa starom bio kod ujne na kavi.
Na podu ujninog dnevnog boravka spazio sam frnju, franju ili, nazovimo je, špekulu u
prekrasnim zeleno-plavim tonovima.
Takvu još nisam posjedovao.
Ta frnja bila je vlasništvo mog rođaka. Rođak nije bio doma.
Postala je moje vlasništvo.
Taj isti dan izazvao sam susjeda Hrvoja, koji je imao dvadeset frnja, da odigramo jednu partiju.
Cinično se nasmijao vidjevši da ja posjedujem tek jednu običnu zeleno-plavu.
Ipak je pristao. Bio je pohlepan.
Hello, my name is Bill. Let`s play marbles.
Nakon pola sata igre posjedovao sam dvadeset i jednu frnju.
No, to nije bilo sve.
Deset minuta nakon mog posjedovanja dvadeset i jedne frnje pojavila se stara od Hrvoja – Nevenka.
Kada bi me Udba mučila i tjerala da priznam kako Nevenka izgleda, onda bi rekao da potpuno sliči na vlasnicu kuće iz crtića Tom&Jerry.
Netko me je potapšao po lijevom ramenu.
Kako sam se naglo okrenuo, tako sam naglo i primio udarac u moju predivnu lijevu stranu lica.
Pokušao sam gledati, ali neko vrijeme nisam vidio ništa.
Kada mi se malo razbistrio pogled, vidio sam dvije Nevenke pod kutem od 75°.
Izgledao sam kao Jure Felš, a to nije bilo dobro.
Čuo sam kako Nevenka viče : «Vrati mom Hrvoju franje!!!»
Ne dam ni za živu glavu. Pošteno sam ih zaradio – rekoh ponosno
Onda sam je pljunuo ravno u facu i namjestio desnu stranu lica.
Zamahnula je poput Mate Parlova.
Nakon toga opet sam vidio dvije Nevenke, ali ovaj put pod kutem od 90°.
Izgubio sam bitku i frnje, ali bar je glava stajala na ramenima kao i pola sata prije.
Jure Felš postao je prošlost.
Brus (Li) i Đeki (Čan) bila su dva nestašna buraza iz naše zgrade.
Obožavali su borilačke vještine.
Cijela soba bila im je oblijepljena posterima raznih ninđa akcijskih junaka.
Ninđa kornjače?? Pih.
Prvi u gradu ispunili su album sličica legendarnog crtića.
Čak su na nekoj rasprodaji kupili dva ninđa odijela sa prekrasnim sabljama i šurikenima.
Ovaj grad, polako ali sigurno, postao je premalen za njih.
Moramo nešto poduzeti - reče Brus Đekiju
Hajde da opljačkamo kiosk ispod nas – reče Đeki
Kiosk se nalazio u sklopu zgrade i do njega su mogli doći lako sišavši sa svog balkona (koji je bio na prvom katu) na terasu, a zatim sa terase u prizemlje zgrade odmah do kioska.
Kiosk su opljačkali lako…ne sjećaju se kako.
Uzeli su par šteka Ronhilla i Columba, te po šaku Bazooka žvaka.
Bili su u svojim ninđa odijelima.
Dok su se u bijegu penjali na terasu, opazila ih je susjeda Ankica koja se vraćala zajedno sa mužem iz obližnjeg sela.
O, Isuse…crni dusi. O Gospe mila!!! – zajecala je Ankica i pala u nesvijest
Ankice, što ti je?? – povikao je muž Ante
A onda je spazio razbijeno staklo od kioska.
Pozvao je hitnu pomoć, te miliciju.
Kada je Ankica došla svijesti pokazala je milicajcima kuda su se crni dusi uspeli na terasu.
Dva milicajca popela su se na terasu tražeći tragove bjegunaca.
Kako je kiša padala dan prije, tako su ostali tragovi tenisica koji su vodili prema najbližem balkonu prvog kata.
Jedan od milicajaca pitao je odozgo Ankicu tko stanuje u tom stanu.
U tom stanu živjela je Mirjana koja je bila daktilografkinja lokalnog suda.
Njen muž odselio je u svoju kuću van grada jer su pred razvodom i odlučili su da je tako najbolje za sve.
Sa njom su ostali živjeti sinovi Brus i Đeki ; poznatiji kao crni dusi.
Pet minuta kasnije milicajci su pozvonili na Mirjanina vrata.
Mirjana je otvorila prestrašena, jer vidjeti milicajce nije značilo ništa dobro.
Dobra večer gospođo – rekoše
Dobra večer. Kojim dobrom??
Gospođo…dogodila se pljačka kioska u prizemlju zgrade.
Tragovi bjegunaca vode na terasu i zatim nestaju pod vašim balkonom – reče jedan od njih
Drugi je zamijetio u hodniku dva para tenisica. Usporedio je otiske tenisica iz stana sa otiscima tenisica koje je uzeo sa terase.
Bili su identični.
Recite mi gospođo…živili li ovdje netko sa vama??
Da. Moja dva sina.
A gdje su oni trenutačno??
U sobi. Spavaju.
Možete li ih probuditi??
Ok. Samo trenutak.
Mirjana je ušla u sobu i upalila svjetlo.
Momci su spavali svaki na svom krevetu. Bili su to kreveti na dva kata.
Milicajci su stajali na ulaznim vratima sobe. Jedan od njih zamijetio je crnu nogavicu koja viri ispod kreveta.
Gospođo, smijem li pogledat onu robu ispod kreveta – upitao je onaj koji je spazio
Slobodno – rekla je
Ispod kreveta su bila dva crna ninđa odijela.
Pozvali su gospođu Ankicu da proba prepoznati je li vidjela baš takva odijela.
Gospođo Ankice, jesu li bjegunci bili možda u ovakvim odijelima??
O, Isuse…crni dusi. O Gospe mila!!! – zajecala je Ankica i opet pala u nesvijest
Da, očito da su oni – reče jedan od milicajaca
Gospođo Mirjana…morat ćemo vaše sinove odvesti u postaju i obaviti sa njima razgovor.
O Bože…šta sam ti jadna skrivila pa me ovako mučiš – zaplakala je Mirjana
Žao mi je gospođo, ali takav je zakon. Vaši sinovi su ga prekršili.
Uzet ćemo kao olakotnu okolnost da prije nisu bili kažnjavani, a i još su maloljetni.
Smirite se. Neće biti ništa drastično.
Oni će imati otvoren dosje, a vi ćete snositi materijalnu štetu na kiosku.
Ali drugi put…mjere će biti drastičnije.
Ponedjeljak. Tri godine kasnije.
Nedjelja te opusti, a onda te ponedjeljak sjebe.
Reba i Šele šetali su zavijenih glava i dok su šetali, gulili su mandarine.
Naišao je Đrk na biciklu i dobacio : «Je li to neka nova sekta zavijenih glava?? Hehe.»
Reba i Šele potrčali su prema njemu.
Đrk je naglo prebacio brzinu i pokušao ubrzati. Na njegovu nesreću, spao mu je lanac.
Okretao je pedale 100 na sat, ali uzalud. Bicikl je usporavao.
Utorak jutro.
Tri zavijene glave stoje naslonjene ispred Ivanove trgovine i piju pivo.
Prolazi Đoni i dobacuje : «Jeste li to oformili novu ragbi momčad?? Hihihi»
Reba, Šele i Đrk ostavili su pive sa strane i ubrzanim korakom krenuli prema Đoniju.
Sustigli su ga 150m dalje.
Srijeda popodne.
Četiri zavijene glave igraju briškule u Dodigovoj gostionici.
*dodatak*
Ovaj post napisan je uz glazbu iz filma «Magnolia» i u potpunosti je posvećen jednom od dvojice ninđa.
Poginuo je u prometnoj nesreći u Splitu prije dvije godine.
|