"U PUPKU JOJ RUBIN"*Tvoj pupak je jedna kupa u polumjesecu: nek miješanja ne uzmanjka. Pjesma nad pjesmama Oluja U crnoj planini Bujica urla visokim glasom U tom času Ti hodaš nad ponorima Po svom usnulom tijelu Vjetar se u tami bori s tvojim snom Guštara zelena i bijela Mladi hrast tisućljetni hrast Vjetar te rastače i kida i ruši Otvara ti misao i rasipa je Vrtlog tvoje oči Vrtlog tvoj pupak Vrtlog tvoja udubina Vjetar te cijedi poput grozda Oluja u tvom čelu Oluja u tvom potiljku i tvom trbuhu Hladi te kao suha grana Vjetar U slabinama bujice tvoga sna Ruke zelene i noge crne Kroz grlo Kamena noći Privezanog za tvoje tijelo Usnule planine Bujica urla Među tvojim bedrima Monolog kamena i vode Na obalama tvog čela Prolaziš kao ptičja rijeka Šuma sagiba glavu Poput ranjena bika Šuma pada na koljena Pod krilom vjetra Svakog časa sve viša Bujica urla Svakog časa sve dublja Preko tvog usnula tijela Svakog časa sve više noć. Octavio Paz Usamljenost gradova Ne znajući vlastiti broj, ograđen zidinama i granicama, hodam naokolo sa robijaškim dvorištem i za gležanj vezanom vječitom sjenkom. Žive se granice dižu na korak od mojih koraka. Nema sjevera ni juga, istoka ni zapada, postoji samo usamljenost umnožena, usamljenost podijeljena brojem ljudi. Trka vremena oko cirkusa časovnika, svjetleći pupak tramvaja, zvona sa atletskim ramenima, zidovi koji sriču dvije ili tri obojene riječi, su materijali usamljenosti. Slika usamljenosti: zidar koji pjeva na skeli, nepomični splav na nebu. Slike usamljenosti: putnik zadubljen u novine; konobar koji skriva portret u džepu jakne. Grad kao da je od minerala. Gradska geometrija je manje lijepa od geometrije koju smo učili u školi. Trokut, jaje, kocka šećera, uputili su nas u slavu oblika. Samo je obim došao kasnije: prva žena i prvi mjesec. Gdje si bila, samoćo, da te ne upoznah do dvadesete? U vlakovima, u ogledalima, u fotografijama, sada si uvijek pored mene. Seljaci su manje sami jer sa zemljom čine jedno: stabla su njihova djeca, promjene vremena vide na vlastitom tkivu, i naučeni od svetih kalendara malih životinja. Tu samoću knjigama hrane, usamljenim šetnjama, klavirima i komadima gomile, gradovima i nebesima mašinama osvojenim, pokrovima pjene koji se pružaju do granica mora. Sve je već izmišljeno, ali ništa nije izmišljeno što bi nas od samoće oslobodilo. Karte čuvaju tajnu mansardi, jecaji su oblikovani da se na luli popuše. Probali su samoću da sahrane u gitari. Zna se da usamljenost hoda sobama nenastanjenim, trguje odjećom samoubojstva, i mrsi poruke u telegrafskim žicama. Jorge Carrera Andrade * naslov romana Barrya Unswortha |
KINESKA NOVA GODINAI. Godina zeca - Kineski veleposlanik domaćin velikog slavlja Hrvatski državni vrh na proslavi kineske Nove godine Godina zeca proslavljena je u zagrebačkom restoranu Kun Lun, uz mnoštvo uglednih uzvanika II. Kineska Nova Godina 2011, je godina Zeca. Kineska Nova godina i proljetni festival su najvažniji tradicionalni praznici u Kini. Ljudi tih dana izdvajaju novac za poklone, dekoracije, hranu i odjeću. Vrata i prozori se dekoriraju sa crvenim papirom i ispisuju sa željama za narednu godinu kao što su “sreća”, “zdravlje”, i “dugovječnost”. Na samu novogodišnju večer svi su sa svojim obiteljima. Od jela se priprema hrana na bazi svinjskog, pačjeg i pilećeg mesa. Noć - svi čekaju veliki vatromet. Ujutro djeca žele svojim roditeljima sretnu Novu godina sa najljepšim željama i dobivaju novac u crvenim kovertama. Tradicija kineske Nove godine je slična Božiću kod kršćanskih naroda jer se zaboravljaju sve loše stvari u prošloj godini, a iskreno se želi sreća, zdravlje i mir svima. Mali, brzi, plašljivi zec smijenit će gorostasnog tigra čija se dvanaestomjesečna vladavina završava početkom veljače 2011. Tigra će smijeniti zec i, kako kažu poznavaoci, biće to melem na ranu poslije žestokog perioda pod dominacijom krvožedne životinje. Očekuje se da će ljudi biti upućeni na obitelj. U politici će vladati razum, pregovori, diplomatska rešenja. Sve bi trebalo biti profinjeno, a veliki problemi smanjeni. Moguće je da će i novac stizati sa svih, čak i neočekivanih strana, pišu astrolozi. Zec je, kažu, predvidiv. Godina zeca će se završiti 22. siječnja. Euforija oko proslave Nove kineske godine već je uhvatila mnoge države Azije. U Kini, Koreji, Japanu novogodišnji dekor je u znaku dugih ušiju. III. Na istočnoj strani grada nebo je osvijetlilo bezbroj šarenih letećih iskrica, a sasvim slučajno, mojim domom se širio miris jednog od kineskih specijaliteta. Samo još malo poezije, pa da se i mi, uz vatromet, pridružimo radosti čekanja godine Zeca, od 03.02.2011. NOĆU Pred posteljom Jasna mjesečina, je li to inje zemlju prekrilo? Dižem glavu, gledam jasni mjesec, spuštam glavu, u srcu mi zavičaj. TEŽAK JE PUT Tisuću bakrenjaka dajem za vrč zlatan vina čista, milijun dukata za jelo rijetko na pladnju od žada. Odmičem čašu, bacam štapiće, ne jedem više, sablju trzam i udaram - duša ostaje prazna. Žutu rijeku prebroditi žudim, prijelaz je ledom okovan, uspeti se na planinu Taihang, snijeg je potamnio nebo. Dokono sjedeći na izvoru gorskom ribu loviti, al odjednom, san se vraća, veslati do obala sunca. Težak je put, težak je put! Toliko raskrsnica, kamo poći danas? Vali olujni i vjetar silan, doći će vrijeme i za njih, i oblaka jedro razapeto, ustremit će se zelenoj tami pučine. LI TAI PO (701. – 762.) Neka nam je sretna! |
IZ "KRONIKA"Prijateljstvo je znanost slobodnih ljudi. * * * * * * Tada će možda, u slobodnoj zemlji, zaljubljenoj u istinu, čovjek započeti stjecati ljubav prema čovjeku, bez čega svijet ne bi bio ništa do golema osamljenost. Albert Camus, 15. ožujka 1945. |
"SO LJUBOV"Toše Proeski (25.01.1981. - 16.10.2008.) posthumno je odlikovan Ordenom za zasluge za Makedoniju. Orden je njegovom nećaku Kristijanu, uručio predsjednik Gorge Ivanov. Danas, 25.01.2011., na dan kada bi Toše trebao napuniti 30. godina, održat će se veliki humanitarni koncert u Sportskom centru Boris Trajkovski u Skopju i predstaviti novi CD „ So ljubov “. "Na albumu se nalazi 15 pjesama, novi hit Nasloni glavu na moje rame, iz radionice Nenada Ninčevića ( Tutti frutti bend), i još 14 cover-verzija poznatih svjetskih hitova, koje je Toše pjevao na svojim koncertima, u svom domaćem studiju, TV emisijama, ili jednostavno - pred ljudima sa kojima je želio podijeliti prekrasnu glazbu.Ovdje ima svega - od antologijske Yesterday (Beatles), preko mračne Nothing else matters (Metallica) do Fragile (Sting) i Bed of roses (Bon Jovi). ''So ljubov od Toše'' poruka je koja će , treću godinu za redom, okupiti na jedome mjestu njegove kolege glazbenike i pjevače, kao i vjerne fanove koji ne dozvoljavaju da zgasne spomen na Tošu Proeskog." DODATAK: 26.01.2011. 1:27 |
REDIZAJNIRANJESjećam se jedne izborne utrke kada je novinarka rekla kandidatu kako ženski dio populacije smatra da je njegov protukandidat ljepši, tj. šarmantniji i kako će vjerojatno pokupiti ženske glasove na predstojećim izborima. On je odgovorio otprilike ovako: E, pa sad! Ja se ne mogu redizajnirati! Kakav sam, takav sam... I, izgubio je izbore. Ovih se dana puno priča o redizajnu nekih emisija na javnoj televiziji. Sinoćnja „Dora“ mi je to zorno potvrdila i načisto me zbunila. Kako ni ja baš nisam u potpunosti svladala ona dva upravljača često mi u podnožju ekrana piše jedan program a u kutu drugi, moram dobro paziti što vidim i čitam. Pomislila sam kako sam na komercijalnoj, ali me voditeljski par uvjerio da nisam. Nekako mi je sve novo ličilo na staro: HTZ, HI i one početničke radove iz vremena talentiranog i izuzetno simpatičnog Rafe, samo na Doru nije. Zamišljena si postavih pitanje da li je redizajn bio neophodan; tko je tu dobio, a tko izgubio. Čekam rezultate gledanosti. Možda mi oni pojasne smisao novonastale situacije. Brojevi su „zakon“. „Ja vol“, kako reče u svrhu humora, voditeljski par, i to nekoliko puta. (p.s., slabo „divanim“, a naročito pišem ovaj jezik, ali mislim da je „Jawohl“))) |
DVOJBANisam neki ljubitelj rješavanja križaljki, ali ponekad se u dokolici primim i tog posla. Stručnjaci predlažu tu igru kao vježbu pamćenja. Riješim ja dosta tog, jer nisu to više one velike i teške nagradne križaljke od kojih se nešto očekuje, nego, čista zabava. Sjećam se vremena kada su majka i njena prijateljica noćima rješavale križaljke, pakirale ih u koverte i slale na adrese raznih redakcija. To je bio njihov hobi. Moje majke već dugo nema, a njena prijateljica u svojim poznim godinama voli igru „ne ljuti se čovječe“. Moja prijateljica, njena kćer, pak ne voli, ali joj je jedini partner u toj igri. U nekim noćima mi zna poslati poruku, kako prije spavanja ima obvezu s majkom odigrati bar jednu partiju njene igre. Poruku poprati smajlićima. Iza takvih poruka ostanem zamišljena neko vrijeme i s osmijehom se sjetim spornih rješenja iz križaljki; kada bi se vodoravno našla riječ s tri slova kao odgovor na pitanje: sportski rekvizit, one bi se uvijek pitale: Kak'? Pak ili Tak? Onda bi se netko od prisutnih priključio i pametno predložio: Riješi okomito! One bi ga obje pogledale ljutito, kao, ono...našao se pravi. I često zbog tog, tak ili pak, križaljka bi ostala na stolu bez rješenja. To jedno slovo bi zakompliciralo stvar. Prazno polje, bez rješenja zadatka okomito, ostalo bi prazno i za pojam vodoravno. Ta povezanost i ovisnost jednog polja o drugom, njegova popunjenost ili praznina, mojoj majci i njenoj prijateljici su predstavljale radost ili neraspoloženje. Nije to bilo neko takmičenje u znanju, jer su gotovo sva rješenja iz križaljki bila „već viđena“, ali je bio njihov hobi koji su voljele i jedan od načina kako su trošile svoje slobodno vrijeme i družile se. I onda je stvarno bilo glupo kada im je samo jedno slovo znalo pokvariti radost igre i truda. Pozdravljam maminu prijateljicu, tetu V. Sjećanje na te davne godine njihovog druženja, posebno u zimskim noćima, vratio mi je večerašnji sportski prilog na tv-u. Gledajući hokejaše, pomislih s osmijehom: Kak? Tak ili Pak? Naravno, vijest da su se vrata Arene otvorila, pretpostavlja i rješenje aktualnih financijskih problema iz prethodnih dana, i vjeru da novootkriveni tehnički problem „puknuća ili razdvajanja“ betonskih ploča dvije godine stare građevine, je, kako stručnjaci kažu samo estetske, a ne i funkcionalne prirode. Neočekivano, ovim postom si vratih neka draga sjećanja, uz nadu da ništa neće omesti one „moje pjevače“ da dođu prema planu uz dobrodošlicu na otvorena vrata „Ljepotice s Laništa“. |
DIGITALNO DOBANa stolu su dva daljinska upravljača. S jednim pališ i gasiš prijemnik, a s drugim biraš programe. I to, u početku četiri, a sada šest, s tim što se u međuvremenu jedan zagubio, pa ih je ostalo pet. Ako pobrkaš upravljače, što se često događa mojim ukućanima, čuje se svako malo: a, u p.m! A da bi se pogledalo nešto iz programa susjedne države, što se godinama neometano moglo, predstavlja proces: gasiš receiver pa na onom upravljaču za paljenje tv prijemnika biraš te stare programe na kojima je slika postala jako loša. Sve skupa dosadno i komplicirano. Da, i to...na svaki prolazak auta pored kuće, nestaje slika. To smo dobili prelaskom s analognog na digitalni tv signal. Da bi se novonastala komplicirana situacija pojednostavila, trebalo bi kupiti novi, suvremeniji tv prijemnik, što je za sada skupo i nemoguće, većini. U prethodnom, recimo, desetogodišnjem ili nešto kraćem razdoblju, napokon je i našem čovjeku pružena prilika da za male pare pokupuje dovoljno tv-a i izbjegne ne male obiteljske sukobe oko izbora programa. Svatko je sebi birao što će gledati na svom tv-u. To blagostanje je trajalo kratko, a da bi se djelomično zadržalo, tražilo je dodatnu kupovinu većeg broja neophodnih receivera. U međuvremenu nam se standard raspao, pa je gotovo nemoguće većini, a i pomalo glupo, sve te skoro nove aparate zamijeniti još novijim da se izbjegne ono: a, u p.m! U većini naših gradova, većina gledatelja plaća dvije tv pristojbe: obveznu, javnom servisu i onu distributeru kabelske tv. O ovom drugom, božesačuvaj, a o prvom, sačuvajbože. Nego, nije to tema. Htjela sam ispričati kako moja susjeda, bakica od blizu osamdeset godina, pasionirani tv gledatelj, od uvođenja digitalne televizije, također plaća dvije pristojbe: jednu obveznu i jednu dragovoljnu, ali ne kabelsku. Kako živi sama u seoskom domaćinstvu, nakon što su joj djeca iz grada pomogla da se „digitalizira“, ona se nikako ne snalazi sa dva upravljača. Priča mi jesenas kako je učila i vježbala taj prelazak, ali ne ide joj nikako. I onda je zamolila dječaka iz susjedstva da joj dolazi 2 – 3 puta dnevno nariktati programe. Pošto je cijeli svoj tv vijek gledala Dnevnik od 19:30, a zadnjih mjeseci popularnu sapunicu na nekom drugom programu, za dječaka je postalo opterećenje da dva puta dolazi u razmaku od pola sata, i skoro joj je otkazao usluge. Onda su se dogovorili da za svaki dolazak dobije 1kunu. Njemu skoro pa odlično, a baki onako kako mora biti. Kad dječak zakasni, ona u ljutnji opsuje ono s početka priče: a, u p.m.! a reče mi dječakova majka da se i njemu omakne analogno, kad mora iz tople sobe van. Ali, biznis je biznis, a psovka je psovka...analogna, od 8 do 80. A meni žao bake; svela se na 3 programa. Koje bogatstvo sapunica na ostalim programima joj nije više dostupno. Aplauz, molim! Hvala, hvala... |
PAUL CEZANNE
( 19.01.1839. – 22.10. 1906.)
Francuski slikar čije djelo predstavlja sponu impresionizma s kraja 19. stoljeća i kubizma početkom 20. stoljeća; jedna od najznačajnijih osoba francuskog i europskog slikarstva, s presudnim utjecajem na njegov daljnji razvoj. Povjesničari umjetnosti ga svrstavaju u postimpresionizam, zajedno s Van Goghom i Gauguinom. Često je nazivan ocem modernoga slikarstva ili praocem nove umjetnosti. (Wikipedija) (Paul Cezanne, 1906. Oil on Canvas. Impressionist Art. Artwork displayed at the Philadelphia Museum of Art.) |
BOMBONI "ZA LILULE"
Razmišljam kako se „odmoriti“ od današnjih loših vijesti, čime se zabaviti, kako ih preskočiti i otići s lijepim mislima u san. Ništa...suprostaviti im dobre.
Evo nekih pokušaja: I. Od 13. 01.2011. u našim kinima prikazuje se film „Turist“. U prvom vikendu prikazivanja osvojio je kino blagajne svijeta i zaradio 20 milijuna dolara. Pariz i Venecija, Angelina i Johnny...slatki k'o bombonni. II. LEGENDA OPET STIŽE Joe Cocker ipak dolazi u Zagreb: Nastupit će u Areni 1. lipnja III. KLAPA INTRADE: „ZORA BILA“ |
NASTAVAK:„Amarkord“ je za moje filmove značio ono što je za svemir bio veliki prasak. Slike i ideje iz tog filma postali su glavna vodena ustava iz koje su se napajali svi moji filmski vodotokovi. Poslije tog filma, sve što se u mom filmskom životu dešavalo, mjerilo se tim aršinom. Važni događaji iz mog života vidno su skočili na životnoj berzi...Majka, otac, kuća, prijatelji, most, stablo, sve što se neplanski kačilo za moju dušu. Drvoredi, brdoviti krajevi, ženska dupeta, vozovi, autobusi, sve što nisam volio u životu: kravate, neboderi, šporeti, škole, zdravstvne ustanove, sve što sam osjećao da vrijedi: plemenitost, hrabrost, istoriju, muziku, sada sam ponovo otkrio. Moj diplomski film zvao se „Gernika“ i nije ličio na „Amarkord“, ali je nevidljivim mostom bio povezan sa tim filmom, kao što šetači slobodno prelaze sa jedne na drugu stranu rijeke. Preko takvog mosta su prelazile ideje i poništavale razliku u doživljaju svijeta koji je odvojeno djelovao u bosanskim planinama i na obalama Mediterana... Moja „Gernika“ je preslikala pravilo iz „Amarkorda“, da čovjeka treba slikati u prostoru, da se lice ne smije izdvajati iz okoline. Takav pogled je nastao iz iskustva gledanja ovog filma više od deset puta. Kada sam pokazao moj diplomski film profesoru Otokaru Vavri, on je rekao: - Ovo je ozbiljan film. Zbog ovakvih radova možemo reći da vrijedi učiti studente da režiraju – a ja sam pomislio „Hvala ti Federiko!“ (Emir Kusturica, Smrt je neprovjerena glasina) |
"SMRT JE NEPROVJERENA GLASINA"
Ponekad bezveze „klikam“, tražeći nešto, pa kad ne nađem, durim se zbog izgubljenog vremena. Čeka me nekoliko pripremljenih knjiga za čitanje, kojima se ispričavam svaki put kada klikanjem ne nađem to nešto, a vrijeme ode.
No, sinoć sam čvrsto odlučila da krenem s posljednjom u tom nepročitanom nizu. Njoj nisam mogla odoljeti, ali sam ipak poduzela neke mjere koje će mi smanjiti izbor: tv, komp ili knjiga. Jednostavno, nisam naložila vatru u sobi s radnim stolom. Izbor se sveo na ono što mi je nudio topao dnevni boravak: tv ili knjiga. Tu nije bilo teško odabrati. Krenula sam od početka...“od sumraka do zore“. Volim ljudske ispovijesti, ali do rata nisam bila ljubitelj autobiografskog književnog žanra. Rat me izmijenio. Smanjila sam kriterije, ali od knjige još uvijek tražim da izvuče iz mene smijeh, suzu i misao. Samo dva suvremena književnika s naših prostora to uspijevaju i zato ih „u stopu“ pratim. Njih ne odlažem i ne poduzimam nikakve predradnje. Kada sam u zoru sklopila ovu knjigu, rekoh: još jedan. Da li Ga je književnost dobila, to će odlučiti sreća i vrijeme, ali ja sam s Njim na dvostrukom dobitku. SMRT JE NEPROVJERENA GLASINA „ – Smrz'o se Klerk Gebl. Bila je zima i on se smijao. Dok smo ga nosili prema Krajiškoj 54, bio je lagan i hladan, a meni je kroz tijelo strujala neka toplota. Mislio sam na Aliju kojeg sunce grije, kiša lije, vjetar ga bije, a njemu ništa nije. Poderani iberciger mirisao je na rakiju lozovaču od 50 stepeni. U džepu Alijinog kaputa pronašao sam fotografiju Klerka Gebla kako se smiješi i gleda Klodet. Slika je bila crno – bijela i izgužvana. Tek kad sam stigao kući, zaplakao sam i nisam mogao majci da kažem zašto plačem. Majka me natjerala da brojim ovce, misleći da ću tako zaspati. San mi nije dolazio na oči. Gledao sam u bagrem koji se povijao na vjetru, a koturi, koji su držali konopac za sušenje veša, jednolično su škripali i pojačavali strah od smrti. Bosna ekspresom, pred zoru, iz Beograda u Sarajevo stigao je moj otac. Raspakovao je stvari i neke pantalone stavio pored mene na kauč. Poljubio me, a ja sam se pravio da spavam, iako mi je srce lupalo kao da trčim. Otac je razvezao kravatu, skinuo sako i uputio se ka frižideru. Kada je izvadio šerpu sa hladnim ručkom, ja sam mu rekao kroz suze: -Vidio sam mrtvog čovjeka! On je stavio šerpu sa sarmama na šporet, da se zagriju, sjeo pored mene, i šapatom me umirio: -Smrt je neprovjerena glasina, sine moj. Gledao sam u oca zbunjeno. On se nasmijao i dodao: -Niko od nas nije bio mrtav, pa da provjeri kako uistinu stoje stvari sa tom smrću. Nego, pusti to. Tetka Biba se vratila iz Varšave, pa te pozdravlja i šalje ti farmerke levi štraus. Široko otvorenih očiju gledao sam u oca, držao u ruci svoje prve farmerke i brzinom Gagarina koji se kreće vasionom, povjerovao u priču o smrti kao neprovjerenoj glasini. ............................. Ja sam tog jutra, zbog uspješnog rastjerivanja straha od smrti iz moje blizine, shvatio kako je u životu jednog dječaka otac važna stvar. Uprkos istini da su najjači momci na Gorici, izgovarajući kletvu „oca mi mrtvog“, dobijali na važnosti. Mnogi su, u strci za prestiž u raji, govorili „oca mi mrtvog“, iako su im očevi bili živi.“ GDJE SAM JA U TOJ PRIČI .............................................. „Kasni februar uvijek je bio najhladnije doba u Sarajevu. To je ona ciča zima sarajevska, kako je govorila moja majka. Njego, Truman, Zimići Avdo i Beli, Zoran Bilan, Čuka, Slađo, Raka Jevtić i Zlaja Mulabdić raspalili su roštilj u bašti kafane „Šetalište“. Bio je tu i Dr. Karajlić. Donio je zvučnike i pojačalo, u namjeri da se bolje čuje slobodoljubivi glas otpora protiv nepravde. Paša im se pridružio kasnije zbog uobičajene nedeljne šetnje koju je praktikovao sa svojom ženom Cunom. Za šetnje gradom on bi joj naredio da obuče što tjesnije pantole, kako bi njene obline došle do izražaja. Onda bi njih dvoje krenuli u šetnju, iz Svrakinog sela ka Marijin Dvoru, gdje su držali dućan i u njemu prodavali bižuteriju. Šetnja nije bila obična sarajevska promenada u kojoj se partneri, okačeni jedno o drugo, pod ruku, besciljno kreću. Cuna je koračala ispred Paše, a on je zvjerao okolo, lijevo-desno, kao pas koji može ugristi svaki čas. Trebalo je samo da se neko zaleti i Cuni dobaci neku gadost. Kada bi se pojavio takav, Paša bi spremno reagovao. Nokautirao bi nasrtljivca, a dešavalo se da, na kraju, zajedno Paša i Cuna, muž i žena, prebiju pohlepnog građanina koji se palio na veliku, izvajanu stražnjicu. Kafana „Šetalište“ bila je njihova prva, ali i posljednja luka, uz koju su, kao da su i sami bili čamci, zauvijek vezani moji drugovi. Ljuljali su se, sada, na novim i nepoznatim vjetrovima, olujama. Bacani su onoliko dugo koliko je raspad Jugoslavije, započet mnogo prije nego što je postalo očigledno, nanosio struja i razornih talasa. Uglavnom nezavršenih škola, propalih snova, bračnih brodoloma, oni su bili, ipak, zadovoljni. Neki od njih su već liječeni od alkohola, jedan je umro od heroina, izrodili su djecu, bilo je među njima razvedenih, malo ko je tu postigao standard svojih roditelja, Titovih saboraca. Najveći dio vremena provodili su zajedno u kafani „Šetalište“, koju su sada htjeli da im otmu. Na prvim demokratskim izborima Muslimani, Srbi i Hrvati pregazili su nas građane koji smo vjerovali da je na Balkanu moguće biti samo građanin. Bili smo poraženi. Narod je u Bosni izabrao nacionalne političke partije. Bila je to kratica kojom se brzo i sigurno stiže u rat. Na kraju izbora Markovićevi reformisti, koje smo podržavali mi, partizanska djeca, bili su uništeni, a svi poznati, ono što se nazivalo gradskom rajom, zaklinjali su se da su glasali upravo za Markovića. U stvari, plašili su se da iskažu na koju stranu ih je srce odvelo, strah od Državne bezbjednosti, ali i od novih nacionalističkih autoriteta koji su predstavljali političku budućnost Bosne i Hercegovine. ............................................ Život u demokratiji otvorio je nove rane, a stare nisu zacijelile. Razbuktala su se nacionalna osjećanja. Napetost je postala svakodnevica i onih koji su glasali i onih koji nisu birali nikakvu politiku. A ljudi k'o ljudi. Naviknu na sve i strpaju svašta pod kožu. ............................................ Nisam znao kako ratovi stižu na kućna vrata. ................................................ Jedino mjesto u Sarajevu u kome su ratne priče gubile na težini i gdje su postajale manje opasne, bila je upravo kafana „Šetalište“. Prema toj pojavi stalni gosti su se odnosili baš kao i loš student koji odlazi da sebi prizna kako će sutra propasti na ispitu. On nije proveo nad knjigom ni jedan minut, ali je, uprkos tome, odlučio da sutradan pogleda u oči profesora. Iako ništa nije znao, nadao se da neće propasti! Rat nikako nije dolazio na dnevni red i ozbiljno razmatranje u „Šetalištu“. Najpijaniji gost iz starije generacije je govorio: -Šta ste se usrali. Otkako je svijeta i vijeka ljudi se tuku i jebu, ja ne mogu ni jedno ni drugo, ali bih volio da makar gledam. -Šta da gledaš, prvo ili drugo? .............................................. Kafana „Šetalište“ bila je u vlasništvu bankrotiranog preduzeća „Balkan“, a već su nišandžije iz krugova bogatih piljara vidjeli ovaj objekat kao svoje vlasništvo. Tako nisu mislili moji prijatelji iz djetinjstva. Niko od njih nije imao novca da kupi ovu kafanu, ali nisu dali nakupcu voća i povrća, bivšem policajcu D. da im, kupivši „Šetalište“, otme primaću sobu. Iz sirotinjskog roštilja mršavo je dimio drveni ugalj, jaka vazdušna depresija učinila je svoje. Jedino su, na ulju, ponosno cvrčali ražnjići. Moji drugovi su držali u rukama transparente: „NE DAMO NAŠU KAFANU! DOLE KAPITALISTI! LOPOVI MARŠ IZ NAŠEG OBJEKTA!“ Sve to ganulo je Džonija Depa, ali i kamere Televizije Sarajevo. -What a proud people – progovorio je osjetljivi umjetnik Džoni. – They fight for there bar, I have never seen it my life. Bili smo kao neki zatočenici Čehovljeve drame u kojoj najmanja mogućnost promjene izaziva strah i paralizu. Taj strah ih drži kao mučan san i ne da im da iskorače u novi život i probude se u nekom novom, drukčijem vremenu i, možda još bolje, u nekom promjenjenom prostoru.“ (Emir Kusturica, Smrt je neprovjerena glasina, Beograd 2010., Drugo izdanje) Moji gosti su otišli. Iza sebe su ostavili tišinu i knjigu. Njeno čitanje privodim kraju, a u svakoj pauzi sjetno se vraćam na njen početak: „Mojoj najdražoj kumi... Da lakše koračaš bosanskim tragovima u sebi. B.L., 8. 1. 2011.“ |
ODLASCI
Žao mi je što su otišli:
FADIL HADŽIĆ (1922. – 2011.) Zadnji film Fadila Hadžića koji je prikazan pred kino publikom bio je 'Protest' (1967.) sa Bekimom Fehmiuom u glavnoj ulozi koji je prikazan u sklopu prošlogodišnjeg Zagreb Film Festivala. Redatelj: Fadil Hadžić Scenarist: Fadil Hadžić Glumci: Antun Vrdoljak, Bekim Fehmiu, Boris Buzančić, Ilija Džuvalekovski, Nada Subotić, Rudolf Kukić Dužina: 84' Sinopsis: Samoubojstvo mladog radnika, kao krajnji čin njegova protesta, izaziva mnoge komentare, ali u prvi mah teško otkriva prave uzroke drame čovjeka otvorenog i beskompromisnog, koji se suprotstavlja lažnom prijateljstvu, nepravdi i društvenoj hipokriziji. To je film o njegovoj usamljenosti u kojoj ga ostavlja čak i jedini, najbolji prijatelj smatrajući njegovu borbu protiv jačih od sebe uzaludnom i nekorisnom. (It was written by Drago Mlinarec and released in 1967. The song is from the film "Protest".) BOŠKO PETROVIĆ (1935. – 2011.) Hvala im na bogatstvu koje su nam ostavili. |
PREPORUKA
Iskustvo je možda najskuplji učitelj u našim životima. U godinama kada život odmiče i gomila stečevine za koje plaćamo više cijene, poželimo neki lakši put i načine otkrivanja istina. Premoreni teretom puta koji nam sve jače savija leđa, pristajemo na savjete koji sugeriraju rješenja, postupamo po otkrivenim uputama iz knjiga, a ponekad nam i film ponudi neke odgovore.
Zato mi je žao što sam film „Julie i Julia“ gledala tek nedavno. Mogla sam na neka bitna pitanja jednog kratkog perioda mog života na jeftiniji način i uz prijatnu zabavu pronaći tražene odgovore čak 365 (dugih) dana prije. Stoga ga toplo preporučam blogerima, a posebno onim sa kraćim blogerskim stažom. Dakle: Julie & Julia (2009) Meril Strip i Ejmi Adams tumače glavne uloge u obradi proslavljenih bestseler memoara -“Džuli i Džulija” književnice Džuli Pauel i “Moj život u Francuskoj”, koji su napisali Džulija Cajld i Aleks Prudom. Počeci karijere neumorne Džulije Cajld, žene koja je zauvek promenila način na koji Amerika kuva, prepliću se sa odlukom blogerke Džuli Pauel, koja na prekretnici svog života osmišljava gotovo nerazuman plan kako bi fokusirala svoju energiju. Scenarista, producent i reditelj filma Nora Efron besprekorno spaja ove dve izuzetne istinite priče razdvojene prostorom i vremenom u komediju koja dokazuje da ako imate pravu kombinaciju strasti i putera, možete da promenite svoj život i ostvarite snove. Glumci: Jane Lynch, Meryl Streep, Amy Adams, Helen Carey, Chris Messina, Stanley Tucci, Linda Emond, Mary Lynn Rajskub, Joan Juliet Buck, Crystal Noelle, George Bartenieff, Vanessa Ferlito, Casey Wilson, Jillian Bach, Andrew Garman Režija: Nora Ephron Žanr: Drama, Komedija, Romansa, Biografski Jezik: Engleski, Francuski Zemlja: SAD Scenario: Nora Ephron, Julie Powell Trajanje: 123 min. (Iz "Filmoskopa") |
550 X POST
Zove me najstariji nećak par dana iza nove godine s čestitkama uz ispriku što to nije napravio na vrijeme, iako nam je već 12. godina vrijeme različito pa Nova dođe prije meni nego njima, pa oni meni u njihovih 6. popodne, a ja njima u naših 6. ujutro kažem:
Sretno i Živjeli. Ali kako je ovu novu proveo u San Franciscu, skroz je pobrkao kalendare. S oduševljenjem priča o viđenom i doživljenom i zajedno se radujemo. Onda on mene pita da li sam negdje išla, a ja mu kažem da nisam, jer smo taj dan sahranili prijateljicu. Uz žaljenje kaže: „pročitao sam...jebiga tetka“ i onda nastavljamo u veselom tonu. Priča mi da je jedan brat ostao u Torontu, drugi je u Berlinu, a ja dodajem da je treći bio u Beogradu. Onda pričamo o zdravlju, pa sreći. On smatra da smo moja sestra i ja sretne majke, ljudi. Kažem da jesmo: vi ste djeca svijeta, s četiri završena fakulteta, putujete tamo o čemu smo mi sanjale. Zdravi ste, meni najljepši i najdraži. Nastavlja priču o San F., o „hipi oazi“ čiji se tragovi vide na egzotičnim mjestima, o ljudima, o spomenicima, o neobičnim knjižarama, o umjetninama i svemu onom iz čeg viri taj hipijevski duh. Nasmijem se i kažem: „Che je živ!“, a njemu drago, pa kaže: „Znaš da sam te se puno puta sjetio šetajući ulicama San F.“ Tad meni bude drago, pa mu to i kažem, uz „hvala ti, sine“. A onda se on meni zahvali što sam pisala o svojoj „bijeloj hipi bundici“ i Skott Mc Kenziu čija muzika se i danas tamo sluša. Oboje smo sretni u dugom telefonskom razgovoru. Raspust je. Sutra mi dolaze gosti. Neću moći obilježiti trogodišnjicu dolaska na blog koja je za par dana, kako bih htjela, u redu i miru. Neka ovaj post bude u to ime. Ne računajući one iz početne faze, ovo bi bio 550-ti po redu. Jedan od razloga, možda i najveći, koji me još uvijek drži na blogu, spoznaja je da me čitaju djeca. Radost da je netko mom srcu drag mislio o meni u San Franciscu u vrijeme novogodišnjih praznika, velika je. Jer, pored e maila, telefona, mogu ja sjesti i napisati pismo svojim nećacima. Bio bi to i za mene veliki trud, ali i kad bih ga uložila, ne mogu tek tako ubaciti temu o „djeci cvijeća“. I, na napisano pismo, pisac očekuje i odgovor. Današnji mladi ljudi nemaju za to vremena, a sve više i starije pritišće neki novi teror tempo. Čak sam i komentare na blogu isključila da bi moje čitatelje oslobodila obveze komentiranja. Ako ih raduje ono o čemu pišem, to je meni dovoljno. A ako ih nešto rastuži ili se ne slože, toliko su uviđavni da mi to u komentaru ne bi ni rekli. Možda usmeno, jednom. Oni su najveći razlog mog opstanka i ostanka na blogu i onda kada mi se, pored zadovoljstva pisanjem, činilo puno tog besmislenim. Jer, kako bi moj nećak znao da se večeras na HRTu prikazuje Bulajićeva „Bitka na Neretvi“, da ja u tijeku tog iznimno važnog kulturnog događaja u kratkoj pauzi ne tipkam ovaj post. Nešto je već pročitao u ovoj mojoj oazi, nešto je pronašao na netu, ali sigurno ne čita TV program da vidi što mu to tetku zabavlja. Znam da ga ponekad to ipak zanima, jer, taj dječak je došao na Svijet u Zagrebu, nakon velike borbe njegove majke i strogo čuvane trudnoće. I njegova tetka je jednog vrelog kolovoškog dana u tamno plavoj korpi donijela plavokoso- plavookog dječaka iz Petrove bolnice i spustila ga puna ponosa i sreće na krevet na kom mu je majka osam mjeseci ležala. Vidjevši ga samo tri puta u zadnjih 12. godina, teško sam pri takvim susretima nabijenim emocijama i ograničenih vremenom, stigla reći sve ono što njega zanima, a naročito ono što ja mislim da ne bi trebalo biti zaboravljeno. Ili, kako bi znao da mu tetka večeras ima veliki problem jer tri dana u pet marketa nije uspjela pronaći obični peršin, a neophodan joj je za juhu; kakva će ta juha biti bez komplet grincajga, a dragi gosti dolaze! |
LIJEPA I RUŽNA VIJEST
Ružna vijest:
Ključ u vratima zagrebačke Arene; ljepotica na Laništu je „na burzi rada“. Od dužnika do vjerovnika novac se okliznuo. Nadajmo se da će se led do ljeta otopiti i Bijeli Cvijet otvoriti vrata bar Eltonu Johnu, i nama, naravno. „Arena pred bankrotom: Zbog gradskog duga Arena Zagreb do daljnjega je u hladnom pogonu. Dug Zagrebačkog holdinga prema Ingri dosegnuo je već 47 milijuna kuna te je ta privatna tvrtka odlučila od 1. 1. zatvoriti ljepoticu na Laništu.“ .................................. “No, vrijeme ističe: idući događaj koji bi se u Areni trebao održati je hokejaška utakmica koja se igra krajem siječnja, a sasvim je sigurno da Ingra neće otvoriti dvoranu ukoliko od Holdinga ne dobiju traženi novac.” (Izvor: novine razne) Lijepa vijest: U Imotskom se gradi spomenik Baladi. Ima li ljepše vijesti! „Kameni stihovi“ Hasanaginici. „Hasanaginica je bosanska i bošnjačka usmena balada, koja je nastala između 1646. i 49. u okrilju begovske bošnjačke porodice iz Imotske krajine koja je tada bila dio Bosanskog pašaluka i vjerovatno se prepričavala sa koljena na koljeno po Imotskom i okolini, dok je nije otrgnuo od zaborava 1774. italijanski putopisac, etnograf Alberto Fortis nazivajući je "morlačka balada" (morlačka = ilirička). Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi "Put po Dalmaciji" u Veneciji. Od tog trenutka su se počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena kao Johann Wolfgang Goethe (1775), Walter Scott (1798), A. S. Puškin (1835), Adam Mickiewicz (1841) su samo neka od imena koja su prevodila "Hasanaginicu". Za "Hasanaginicu" se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada, koja je ikad nastala. ………………….. Ova balada je nastala u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo (1762m). Radnja se dešava u Vrdolu, današnjem Zagvozdu i Župi gdje je Hasan-aga Arapović imao velika imanja. Temelji Hasan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Hasanagica sahranjena. Njen mezar leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvatala vodu.” (Wikipedija) HASANAGINICA Što se bjeli u gori zelenoj? Al' su snjezi, al' su labudovi? Da su snjezi, već bi okopnuli, labudovi, već bi poletjeli; nit' su snjezi, nit' su labudovi, nego šator age Hasan-age: on boluje u ranami ljutim. Oblazi ga mater i sestrica, a ljubovca od stida ne mogla. Kad li mu je ranam' bolje bilo, ter poruča vjernoj ljubi svojoj: "Ne čekaj me u dvoru b'jelomu, ni u dvoru, ni u rodu momu!" Kad kaduna r'ječ razumjela, još je jadna u toj misli stala, jeka stade konja oko dvora, i pobježe Hasanaginica, da vrat lomi kuli niz pendžere. Za njom trču dvi ćeri djevojke: "Vrati nam se, mila majko naša, nije ovo babo Hasan-aga, već daidža, Pintorović beže!" I vrati se Hasanaginica, ter se vješa bratu oko vrata. "Da, moj brate, velike sramote, gdi me šalje od petero dice!" Beže muči, ne govori ništa, već se maša u džepe svione, i vadi njoj knjigu oprošćenja, da uzimlje potpuno vjenčanje, da gre s njime majci uzatrage. Kad kaduna knjigu proučila, dva je sina u čelo ljubila, a dv'je ćeri u rumena lica: a s malahnim u bešici sinkom, od'jeliti nikako se ne mogla, već je bratac za ruke uzeo, i jedva je sinkom rastavio, ter je meće k sebi na konjica, s njome grede dvoru bijelomu. U rodu je malo vr'jeme stala, malo vr'jeme, ni nedjelju dana, dobra kada i od roda dobra, dobru kadu prose sa svih strana, da najveće imotski kadija. Kaduna se bratu svomu moli: "Ah, tako te ne želila, braco! Nemoj mene davat za nikoga, da ne puca jadno srce moje, gledajući sirotice svoje!" Ali beže ne hajaše ništa, već nju daje imotskom kadiji. Još kaduna bratu se moljaše, da njoj piše listak, b'jele knjige, da je šalje imotskom kadiji: "Djevojka te l'jepo pozdravljaše, a u knjizi l'jepo te moljaše, kad pokupiš gospodu svatove, dug polduvak nosi na djevojku, kada bude agi mimo dvor, nek' ne vidi sirotice svoje!" Kad kadiji b'jela knjiga dođe, gospodu je svate pokupio, svate kupi, grede po djevojku. Dobro svati došli po djevojke, i zdravo se povratili s njome. A kad bili agi mimo dvora, dvi je ćerce s pendžera gledahu, a dva sina prid nju izhođahu: tere svojoj majci govorahu: "Svrati nam se, mila majko naša, da mi tebi užinati damo!" Kad to čula Hasanaginica, starišini svatov' govorila: "Bogom brate, svatov' starišina, ustavi mi konje uza dvora, da darujem sirotice moje!" Ustaviše konje uza dvora. Svoju dicu l'jepo darovala: svakom sinku nazve pozlaćene, svakoj ćeri čohu do poljane; a malomu u bešici sinku, njemu šalje u bošči haljine. A to gleda junak Hasan-aga, ter dozivlje do dva sina svoja: "Hod'te amo, sirotice moje, kad se neće smilovati na vas, majka vaša srca arđaskoga!" Kad to čula Hasanaginica, b'jelim licem u zemlju udrila, uput se je s dušom rastavila, od žalosti, gledajuć' sirota! |
JOŠ JEDNA BADNJA NOĆSMS: Da osmijeh vlada Vašim licem, da ljubav teče Vašim venama, sve ono što život čini sretnim i lijepim, neka Badnje veče podari Vama i Vašim najmilijim: zdravlje, nafaku, skromnost, ljubav i uspjeh. Čestit Božić! Ibro H. MIR BOŽJI, HRISTOS SE RODI. |
P.S. |
"ĐURINE KUĆNE ČAROLIJE BR.2"Kažu da su se ptice „na mrtvo“ preplašile novogodišnjeg vatrometa, kao da im je to prvi put, i ukočile se. I dok se pitam od čega su onda pocrkale ribe, već je nova istraga u tijeku glede otrovnih koka i jaja. Možda su i one isprepadane! (http://www.youtube.com/watch?v=sEB3ENhT-GU) |
BERBER, KLIMT, SHELDON, VAN GOGH I DR.
Sunce topi ledene lizalice. Tragovi snijega u dvorištu. Na susjedovu ogradu spustila se patka, bijela, domaća. Razmišljam o crvenom i crnom; o crnim kosovima s crvenim repovima koji su s neba mrtvi pali negdje u Americi; ne zaboravljam ni na uginule ribe na istoj destinaciji.
Nekad nisam shvaćala pravo značenje sklopa „taman da lemeši padaju“ koju je majka znala ponavljati, ali sam ga osjećala. U sobi još ne gori vatra; lijena sam, stoga ću biti kratka. Postoji jedan stručnjak u Lijepoj našoj koji je ostvarivao ljudima posljednje nade. Vrstan je on kirurg za kog sam prvi put čula sredinom osamdesetih godina nesretnim stjecajem okolnosti. Nakon što je spasio život gotovo otpisanom prijatelju našeg prijatelja, stradalom bajkeru, ponekad bi se u našem domu pričalo o njemu s divljenjem. Sretnim ljudima su se smatrali svi oni koji su na kraju svog nesretnog puta došli njemu u ruke. Prijatelj je pričao da su Doktora ljudi iz zahvalnosti često darivali raznim poklonima. Oni imućniji ili oni iz straha da ga ne povrijede kičem, kupovali su umjetnine. U tim godinama su bili popularni i ne tako skupi uradci slikara Mersada Berbera, pa se i kod čovjeka o kom pričam, uz druge, našlo nekoliko slika tog autora. Međutim, kako je govorio prijatelj, „3 Berbera“ su bila spakirana i smještena iza ormara. Ne zato što doktor nije volio tog slikara, dapače, znalo se da ga izuzetno voli, niti iz razloga ignoriranja darivatelja, nego stoga što je doktor živio u jednosobnom stanu i na zidovima nije imao mjesta za postaviti sve slike, a da to ne bude kič. S reprodukcijama je lakše i u malom stanu; Van Goghove Suncokrete možeš u kupaonu, kao ja; a mali Klimtov Poljubac sam smjestila u špajzu))), iz gušta, dok je „veliki“ u predsoblju kao dobrodošlica nasuprot ulaznim vratima. Uz ovu malu digresiju, o doktoru ću ispričati samo još jednu „sitnicu“: kada je spasio J., prvašića kojeg je udario auto, dječakovi roditelji su mu kupili komplet knjiga. Koliko se sjećam, bio je to također tad popularan pisac mnogih bestselera Sidney Sheldon. Sluteći da su knjige kupljene kod akvizitera iz bolničkog hodnika, doktor je vratio knjige prodavaču i poništen račun i ugovor za otplatu na rate, predao roditeljima. Da bi smanjio njihovu povrijeđenost rekao im je da moraju čuvati svaki tadašnji dinar jer će im trebati za dugotrajan oporavak sina. J. danas radi na jednoj od naših radio stanica. U međuvremenu smo mi ostarjeli, a doktor postao u svijetu poznat stručnjak. Kad ga je nedavno naš prijatelj sreo na hodniku klinike nije mu se javio da mu ne zasmeta i iz straha da ga onako proćelavog i dvadesetak godina i kilograma težeg doktor neće prepoznati. Popili su zajedno kavu, jer je iza leđa čuo svoje ime. Nije znao u kolikoj kvadraturi danas živi doktor, ali smo se složili da dvorac i vilu nema jer bi o tom pisale novine, garant...a ni privatnu kliniku, uz nadu da se „Berber“ iza ormara smjestio na dostojno mjesto imenu i djelu slikara i doktora. Uh, zebe me za prste...još samo da nađem video od sinoć, baš mi je nešto sjeo. P.S. nema snijega, otopi se skroz; ništa od mog sanjkanja |
NEDJELJNI UGOĐAJListam NEDJELJNI Jutarnji, čitam naslove, gledam slike...Zapne mi za desno oko lijeva njegova „koledžica“ pa pomislim kako bih mogla nešto napisati. Ali neću ni riječ više, ni pročitati, a nekmoli pisati... iz principa. Dosta sam ja o njemu rekla, a nije mi ni rođak, ni „prijatelj drag“...a uostalom, danas mi pašu „stvari lagane“. Idemo, lagano...zagledani u snijeg koji večeras tiho pada. |
VALA BAŠ..."Jebo Onura!" |
P'JANI POST
POPIS STANOVNIŠTVA
3 967 906 POSJETITELJA ŽIVJELI! |
< | siječanj, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |