MALI SUNCOKRET
20.01.2011., četvrtak
DIGITALNO DOBANa stolu su dva daljinska upravljača. S jednim pališ i gasiš prijemnik, a s drugim biraš programe. I to, u početku četiri, a sada šest, s tim što se u međuvremenu jedan zagubio, pa ih je ostalo pet. Ako pobrkaš upravljače, što se često događa mojim ukućanima, čuje se svako malo: a, u p.m! A da bi se pogledalo nešto iz programa susjedne države, što se godinama neometano moglo, predstavlja proces: gasiš receiver pa na onom upravljaču za paljenje tv prijemnika biraš te stare programe na kojima je slika postala jako loša. Sve skupa dosadno i komplicirano. Da, i to...na svaki prolazak auta pored kuće, nestaje slika. To smo dobili prelaskom s analognog na digitalni tv signal. Da bi se novonastala komplicirana situacija pojednostavila, trebalo bi kupiti novi, suvremeniji tv prijemnik, što je za sada skupo i nemoguće, većini. U prethodnom, recimo, desetogodišnjem ili nešto kraćem razdoblju, napokon je i našem čovjeku pružena prilika da za male pare pokupuje dovoljno tv-a i izbjegne ne male obiteljske sukobe oko izbora programa. Svatko je sebi birao što će gledati na svom tv-u. To blagostanje je trajalo kratko, a da bi se djelomično zadržalo, tražilo je dodatnu kupovinu većeg broja neophodnih receivera. U međuvremenu nam se standard raspao, pa je gotovo nemoguće većini, a i pomalo glupo, sve te skoro nove aparate zamijeniti još novijim da se izbjegne ono: a, u p.m! U većini naših gradova, većina gledatelja plaća dvije tv pristojbe: obveznu, javnom servisu i onu distributeru kabelske tv. O ovom drugom, božesačuvaj, a o prvom, sačuvajbože. Nego, nije to tema. Htjela sam ispričati kako moja susjeda, bakica od blizu osamdeset godina, pasionirani tv gledatelj, od uvođenja digitalne televizije, također plaća dvije pristojbe: jednu obveznu i jednu dragovoljnu, ali ne kabelsku. Kako živi sama u seoskom domaćinstvu, nakon što su joj djeca iz grada pomogla da se „digitalizira“, ona se nikako ne snalazi sa dva upravljača. Priča mi jesenas kako je učila i vježbala taj prelazak, ali ne ide joj nikako. I onda je zamolila dječaka iz susjedstva da joj dolazi 2 – 3 puta dnevno nariktati programe. Pošto je cijeli svoj tv vijek gledala Dnevnik od 19:30, a zadnjih mjeseci popularnu sapunicu na nekom drugom programu, za dječaka je postalo opterećenje da dva puta dolazi u razmaku od pola sata, i skoro joj je otkazao usluge. Onda su se dogovorili da za svaki dolazak dobije 1kunu. Njemu skoro pa odlično, a baki onako kako mora biti. Kad dječak zakasni, ona u ljutnji opsuje ono s početka priče: a, u p.m.! a reče mi dječakova majka da se i njemu omakne analogno, kad mora iz tople sobe van. Ali, biznis je biznis, a psovka je psovka...analogna, od 8 do 80. A meni žao bake; svela se na 3 programa. Koje bogatstvo sapunica na ostalim programima joj nije više dostupno. Aplauz, molim! Hvala, hvala... |
Hvala Đorđe! 
