MALI SUNCOKRET
28.02.2011., ponedjeljak
GDJE JE OSCAR!
Kako nisam među milijunima gledatelja diljem svijeta koji večeras prate ceremoniju dodjele Oscara, neka bar nešto obilježi ovu noć, koja je desetljećima bila rezervirana za tu omiljenu mi reviju glamoura:
 DODATAK:12.04.2011. Crni labud novi stanovnik Opuzena Crni labud, jedna od najljepših vrsta ove graciozne ptice, od jutros je novi stanovnik Opuzena. Naime, oko 8,30 na Opuzenskoj Rivi zatekli smo crnog labuda, koji je naizgled izgledao jako umorno i pospano, no ne i preplašeno s obzirom na veliko zanimanje prolaznika. Ova prelijepa ptica posebno je atraktivna jer je jedina svoje vrste koja ima crno perje, a kako je porijeklom iz jugoistočne i jugozapadne Australije, nije toliko čest gost u Hrvatskoj, osim eventualno u zoološkim vrtovima. Da je riječ o vrlo rijetkom gostu, govori i podatak da mu je ovo tek peti zabilježeni posjet u posljednjih 110 godina. Zanimljivo je da je ovo prvi put da je viđen u Neretvi. Ovaj labud ima bijela pera samo u krilima, kljun mu je žarko crven s tamnim rubom i vrhom, dok su mu noge sivo-crne boje. Vrlo je društvena ptica i prava je rijetkost vidjeti ga samog. Potrebno je istaknuti kako je ovo strogo zaštićena vrsta, koja je u Novom Zelandu gotovo istrijebljena. Izvor: Web portal Grada Opuzena |
26.02.2011., subota
KOŽA
Allen Ginsberg (1926. - 1997.)
POSLEDNJA NOĆ U KALKUTI Tiha noć. Stari sat otkucava pola tri. S tavanice cvrče budni cvrčci. Ulazna kapija dobro zaključana a napolju na ulici – spavači, brkovi, golotinja, ali bez žudnje. Par komaraca bdiju uz svrabež, ventilator se klimavo okreće – dok neki auto grmi po crnom asfaltu, neki bik riče, nešto se očekuje – Vreme je čvrsto zaselo u četiri žuta zida. Nikoga tu nema, samo praznina ispunjena piskom voza i zavijanjem pasa, odaziva se iz susednog kvarta. Puškin sedi na polici, Šekspirova sabrana dela nepročitana kao i Blejkova – O Dusi Poezije, nikakve koristi da vas prizivam brbljajući u ovoj praznini ispunjenoj krevetima pod sjajnim ovalnim ogledalom – noć savršena da se usnuli rastoče u mirnom crnilu, i tamo otpočnu osam sati – Buđenje s povratkom požutelim prstima, gorkim ustima i plućima koja spopada žeđ za duvanom, šta da se radi sa ovom palčinom, ovom rukom ovim okom među izgladnelim kostima – krcatim bolom konjskog tramvaja – uzavrelom Kalkutom u Večnosti – znojenjem i zubima natrulim – Rilke je bar mogao da sanja o ljubavnicama, napaljenosti ostarelih dojki i oklembešenog stomaka, to li je to? I beskrajni svemir posut zvezdama – Ako mozak promeni predmet mozgovanja čoveku se strašljivo vrati dah – Ali sad se velika lomljava zgrada i planeta probija kroz zidove jezika i zauvek me potapa svojom težinom nalik Gangovoj. Nema spasa sem da Bangkok i Njujork izumru. Koži je dovoljno da bude koža, sve što ikad i može da bude, mada vriska bola u bubregu čini da se sama sebi smuči, taj uzburkani san što umire da bi doviknuo sav svoj već preslavni jad – Ostavi besmrtnost nekom drugom da pati kao budala, nemoj da zaglaviš u ovom kutku svemira ubrizgavajući morfijum u ruku i jedući meso. 22. maj 1963. (sa engleskog preveo Vladimir Kopicl) NOĆNA JABUKA Sinoć usnih nekog kog ljubljah sedam dugi(ni)h proleća, ali ne videh lica, tek tako znane manifestacije mu tela: znoj urin kožu oči fekalije spermu suze slinu sve u jednoj odori istog mrtvačkog u(l)kusa. (1961) ________________________________________ Ključ je na dasci prozora, U sunčevom svijetlu ispod prozora. Ključ je kod mene, Eilen, vjenčajmo se! Ne drogiraj se, Ključ je u sunčevom svijetlu ispod prozora. |
24.02.2011., četvrtak
DEKICE
S prijateljicom sam pogledala odličnu kazališnu predstavu sa izvrsnom glumačkom ekipom.
“S druge strane predstava je koja se bavi životima četvero usamljenih ljudi i njihovim naporom da nam ispričaju svoje priče. Iako svaki život na kraju stane u jednu rečenicu, dobro je znati da se i ta rečenica može reći na milijun načina.” Nije bilo „pucnjave“, samo je sa stropa u sred naše otuđenosti zveknuo teški reflektor od čeg se publika štrecnula i uzajamno zbližila pogledima i zajedničkim pitanjem: Što je sad to? Nakon predstave smo se htjele malo podružiti i proćaskati, ali nikako pronaći topao kutak za pušače. Smjestile smo se na terasi jednog od gradskih kafića i pokrile dekicama koje su se u svim bojama širile na krilima i leđima pušača. Prije smo se smrzle nego napričale, tako da joj nisam stigla odgovoriti na pitanje zašto čitam po treći put „Sjeni u raju“. Gledajući sa zavišću nepušače kako su se raskomotili u zatvorenom prostoru, predložim da krenemo doma, jer ovo je za nju bila prijateljska žrtva. Ona je bivši pušač i na faceu je. Nakon pet-šest tramvajskih stanica rastanemo se uz poljubac i pozdrave njenoj majci na čiji odrezak od mirovine sam dobila 50% jeftiniju kartu za kazalište. Grijem se u polupraznom tramvaju i čitam naslove u novinama. Do izlaza pročitam i dio članka: „Lažni Gibonni zavodio je žene na Faceu...“ Mašala, čovjek skupio 9 000 frendova... Taj doista nije usamljen. Društvena mreža radi za njega. |
22.02.2011., utorak
TABAN(try, try, try...) PJEŠČANA KULA Držim se na okupu, svim silama držim se na okupu: i skupljam živi pijesak svoga bića na hrpu, na hrpu, na hrpu. I govorim: sad više nisam pijesak sada sam kula od pijeska. Koliko zidam, zidam, zidam: možda sam već kula od kamena, možda sam već samo kula. Što sam sve radila da budem zid! A gle, more se ne trudi da bude more, ono je more; a niti cvijet ne radi ništa da bude cvijet. Na okup zovem pijesak i zidam, zidam, zidam: a u predahu s uhom na zidu slušam kako podzemno žude srca da ih pomete veliki val i da ih taban vjetra zgazi u zaborav. Držim se na okupu. Svim silama držim se na okupu: i skupljam živi pijesak svoga bića na hrpu, na hrpu, na hrpu. I govorim: sad više nisam pijesak. Sad sam kula od pijeska. Koliko zidam, zidam, zidam: možda sam već kula od kamena; možda sam već samo kula. Vesna Krmpotić |
21.02.2011., ponedjeljak
TRBUHTvoj je trbuh kao hrpa pšenice obrubljena ljiljanima. Pjesma nad pjesmama H A N A * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * 3. Hano, barko moja, zaplovimo put tropa u prašume međ pume, zatigrimo se u leta. Neka ljubav u sunce tvog trbuha zakopa moju snežnu planinu prstima suncokreta. Nek korak te noge i ruke, naježen zaveslaj trireme, bes mora osedla ponovo i rastavi, iskapi i progutaj, izabrana, vreme što se ko beli medved međ zubima tvojim kravi, da iz vrča rujna, sva biljna, sva bujna šikneš i osvežiš jedra iznemogla. O, biljko, ti svetiljko, burna i olujna, ti si mi dah pronašla i srcem pomogla. Oskar Davičo |
19.02.2011., subota
NOKTIKAD TI BUDEM REKAO Kada ti budem rekao da je tvoj trbuh Sunce sa dna mora, Kada ti budem rekao da se tvoje grudi Otvaraju kao dva krila na snjegove djetinjstva, Kada ti budem rekao da su tvoje oči Čavli jedne nedostupne zastave, Tvoja usta neistrošiva vatra staklenog plafona, Tvoja stopala negacija tla, I kada ti budem rekao da tvoja koljena otkrivaju Taštinu oblutka Nemoć vremena I da tvoji nokti čine smiješnim ono što je korisno... I kada ti budem rekao da me je pred tobom stid Mojih mišića i mojih riječi, I kada ti budem rekao da stiskajući te Mislim na komore ratničke U gomilama mlitavim, Da tada sažaljevam tvoje tijelo na mukama I da eksplodiram u tebi ko što se sudi... I kada ti budem rekao da bjesnim Što vidim tvoju vodu uvijek netaknutu Kada se još jednom ogledam u tebi Prije nego što odeš da žuboriš ne znam gdje, Da ti ne opraštam Što nisi slomljena, rasuta Pomiješana s pjenom moje krvi, Što si netko ko odlazi, ko pozdravlja i ko govori, Ko gleda drveće i ko misli na smrt, Neko, shvaćaš li, neko, napolju... Kada ti budem sve ovo rekao Ništa ti neće biti rečeno Što ti netko drugi ne bi mogao reći, I mi nećemo biti manje osamljeni, Ti i ja, Svaki u oklopu svog spola, Naši bičevi zamršeni, naše lave pomiješane. Čini mi se ipak da se smiješ u meni Da ja plačem tvoje suze Ja koji podižem danak ponosa na tvojoj legendi, Čini mi se ipak da sam te izmislio Tebe koja ne možeš da usniš ako nemaš na prstu Prsten mog imena. Jean Rousselot |
18.02.2011., petak
" MILAN "M alo pogledaj: čarolije su svuda oko nas, I ma ih unutra, vani i naglas. L ijepa zrcala još nas vode u svjetove nove, A njihove priče otkrivaju nam i gode. N o samo ljubav oživljava čarobne svjetove. ************************************************************** "Usput, Bujica riječi ruši se iz Mora priča u Jezero mudrosti čije vode osvjetljava Zora dana. Iz jezera teče Rijeka vremena. Jezero mudrosti, kako je dobro poznato, leži u sjeni Brda znanja, na čijem vrhu plamti Vatra života. Sve te važne obavijesti o izgledu (štoviše, i o samome postojanju) Čarobnog svijeta tisućljećima su čuvane u tajnosti. Tajnu su čuvali tajanstveni razmaženci zaogrnuti gunjevima. Zvali su se Alimi ili Znalci. No tajna je sada otkrivena. Rašid Kalif ju je razotkrio narodu u mnogim svojim znamenitim pripovijestima. Tako svi u Kahaniju znaju za Čarobni svijet, koji postoji usporedno s našim, ne – čarobnim. Iz te stvarnosti proizlaze bijela magija, crna magija, snovi, noćne more, priče, laži, zmajevi, vile, plavobradi duhovi, ptice na navijanje koje čitaju misli, zakopana blaga, glazba, pjesništvo, nada, strah, dar vječnog života, anđeo smrti, anđeo života, upadice, šale, dobre zamisli, sretni svršetci; zapravo, gotovo sve što je uopće zanimljivo. Alimi, koji o znanju misle da je nešto što pripada njima, jer je odviše dragocjeno a da bi ga podijelili s bilo kime drugim, po svoj su prilici mrzili Rašida Kalifa jer je pustio mačka iz vreće. ********************************************************* Luka je ljevoruk i često mu se čini da je čitav svijet naopako okrenut – a ne on. Kvake se otvaraju na pogrešnu stranu, vijci navaljuju da ih se zavija u smjeru kazaljke na satu, gitare se sviraju naopako. Na koncu, većina pisama i jezika piše se s lijeva na desno, osim jednog, a njime Luka, vrlo čudno, nije mogao ovladati. Lončarska se kola okreću kako ne bi trebalo; i derviši bi se bolje vrtjeli u suprotnom smjeru; i kako bi samo čitav svijet bio razumniji, mislio je Luka, kad bi Sunce izlazilo na zapadu, a zalazilo na istoku. Kad bi sanjario o životu u naopakoj dimenziji, o alternativnom ljevorukom planetu Naopaku, na kojemu bi on bio normalan, a ne neobičan, Luka bi se katkad rastužio. Brat mu je Harun dešnjak, kao i svi ostali; stoga izgleda kako je za njega sve lakše, a to nije fer. Majka reče Luki neka ne bude potišten zbog toga. „Ti si dijete obdareno mnogim darovima“, rekla mu je ona. „Možda si u pravu kad misliš da je lijevi put pravi put, pa da, prema tome, mi ostali nismo u pravu, nego u krivu. Neka te tvoje ruke vode kamo god žele. Samo neka nikad ne budu besposlene. Idi lijevo, idi lijevom stranom – ali samo nemoj krivom stranom. ******************************************************** Možda zbog toga što je sanjario o odlasku u ljevoruku dimenziju, ili možda zato što mu je otac bio profesionalni pripovjedač, ili možda zbog velikih pustolovina njegova brata Haruna, Luka je rastao sa snažnim zanimanjem za drugačije stvarnosti i s darom za njih. U školi je bio tako uvjerljiv glumac kad je predstavljao grbavca, cara, ženu ili božanstvo, da su svi koji bi ga gledali bili uvjereni kako je dječaku na neki način privremeno izrasla grba, kako je privremeno okrunjen, promijenio spol ili se pobožanstvenio. A kad je crtao i slikao, očeve priče o, primjerice, pticama pamtilicama sa slonovskim glavama, koje se sjećaju svega što se ikada dogodilo, ili o tužnim ribama koje plivaju u Rijeci vremena, ili o Zemlji izgubljenog djetinjstva, ili o Nedođiji, čudesno bi oživjele u predivnim, fantastičnim bojama. No u matematici i kemiji, nažalost, nije ni iz daleka bio tako uspješan. To se nije sviđalo njegovoj majci, jer je ona, premda je pjevala poput anđela, uvijek bila razumna i praktična osoba. No potajno se radovao otac; za Rašida Kalifa je matematika, naime, bila zagonetna poput kineskog jezika, dvaput manje zanimljiva. Kao dječak, pao je na praktičnom ispitu iz kemije jer je prolio koncentriranu sumpornu kiselinu po ispitnom papiru, pa ga je predao nastavniku punog rupa...“ SALMAN RUSHDIE, LUKA I VATRA ŽIVOTA, Zagreb, 2010. |
17.02.2011., četvrtak
UMRO JE GLUMAC„Predrag Vušović Pređo, glumac kazališta Gavella, rođen je 29. kolovoza 1960. u Kotoru. Osnovnu i srednju školu završio je u Dubrovniku, a od 1979. stalno je nastanjen u Zagrebu, gdje je pohađao Akademiju dramskih umjetnosti.“ (J.L.) MALI SUNCOKRET 20.12.2009., nedjelja DANAS JA ČASTIM Nisam ga odmah prepoznala. Porasla mu kosa od zadnjeg gledanja. Tek kad je zapjevao uz Olivera, i to lijepim muškim glasom, pomislih da je to on. Pjevušila sam kad je stigao konobar s pitanjem... Časti nas glumac. Dignute čaše pozdravih ga. Uz novu pjesmu svi zapjevasmo ... Pozvonio je mobitel; nakon razgovora, izabrao je treću pjesmu u džuboksu, mahnuo nam i otišao. Bilo je to prošle nedjelje popodne. Danas, uz Četvrtu svijeću, želim i ja njega počastiti. I red je...i radost. 00:04 - Komentari (0) - Isprintaj - # |
16.02.2011., srijeda
9Kada su moji nećaci preselili iz „Real“ u „High.t“ školu, tj. iz Njemačke u Kanadu, obučeni slično Snoop Doggu, ubrzo je roditeljima skrenuta pozornost da bi dečki trebali promijeniti stil, jer se tako odijevaju samo Oni kojima je to skoro „narodna nošnja“. Istovremeno je sin svom školskom gimnazijskom prodao svoje polovne „reperske“ hlače za 100kn. Kad sam ga pitala zašto mu nije poklonio, odgovorio je da će mu dati nešto drugo, a da je sad prodavao svoje „bogatstvo“ dečku koji vozi BMW. Kasnije mu je poklonio maturski pismeni, i mnoge dotad, iz hrvatskog i engleskog jezika. Ne bih se ovog sjetila da na Dnevnik.hr-u nisam pročitala, i obradovala se, naravno: „Hrvatski dres u novom spotu Snoop Dogga Zagreb, 13.02.2011., 08:05 | M. P. Kockasti dres koji je Snoop dobio u Zagrebu, pojavljuje se u spotu 'That Good'.“ Snoop je dres dobio 9. 9. 2008. na koncertu u zagrebačkom Domu sportova. |
14.02.2011., ponedjeljak
VALENTINE'S DAYSRETNO VAM VALENTINOVO!  "Bili ste zaljubljeni; znate kako je to. To je osjećaj ushita, ne samo osobom koju volite, nego svim ljudima, samim sobom, životom. Odjednom svugdje vidite ljepotu i uzbuđenje. Ne bojite se izraziti svoju ljubav strastveno, nježnim riječima i tišinom. Osjećate se jakima, velikodušnima i u potpunosti živima." George " Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvaćao gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla. Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo, ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija. Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesretni. Ljepota nije ništa, vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesretni usprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav tko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje. Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je netko znao da voli i živio za svoja osjećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome tko je posjeduje, već onome tko zna da je voli i da joj se divi..." Herman Hesse Lijepi moj, hvala Ti što si i meni poklonio dan. Usrećio si me našom pričom, ručkom i knjigom na čijim koricama piše: „OVA KRASNA KNJIGA POVEZUJE NARAŠTAJE POPUT MOSTA. ČUDESNA JE, NEOBIČNA I NAPISANA IZ SRCA.“ Voli te puno i  majka. |
13.02.2011., nedjelja
STOLJEĆE "HAJDUKA""Naš je Split na zemljopisnoj karti svita malo misto, a kad bi smo pravili športsku kartu svita bija bi velegrad. A,sve u njemu počinje od Ajduka..." Miljenko Smoje  SPLITE MOJ Bati san tvoje kale i kontrade doša do vrja zlatne skalinade arju san pija, kripi na fontani kadenu vežu najlipji nas dani. Splite moj, moja lipa radosti Splite moj, moja sritna mladosti dok san sunce ti kra, ti si dušu mi da Splite moj, Splite moj. Inkantan pismon jubin mandolinu murtilo rane ličin u đardinu i zadnja rič u grlu kad mi stane najlipja suza za te neka kane. Zdenko Runjić NIŠTA KONTRA SPLITA Jučer su opet letile boce Ovi put nije bilo zbog coce Svud okolo kole bilo je stakla Nije zbog Danijele nije zbog brata Iz čista mira me uvatija tip I počea vriđat u lokalu Ka da on ne voli moju glazbu I neka lipo idem k vragu A ja san sve trpija i muča Iskustvo je reklo bit će tuča Činija san fintu da me nije briga Dok mi nije počea i Split spominjat Onda je meni skočia živac Tip me tia isprovocirat I onda sam mu zapiva sve po spisku Nek čuje papan beštimju Splitsku I moš govorit kontra mene I kontra cilog svita Ma neću da čujen ništa Ništa kontra Splita I tako je onda počela tuča Bila je prava luda kuća Katrige su letile među svit I onda su se tako umišali svi I nisan tija ispalo je tako Na njegovu jednu posla san ga u tri A moglo je isto sve lipše završit Da mi nije na kraju spomenia Split Dino je ovaki, Dino je onaki Pošli su tako govorili svi Dino je opet ispa kriv I bit će kriv dok je živ Dino Dvornik     |
11.02.2011., petak
MIŠO, LEGENDO!
U teška vremena, dok se naš Mišo oporavljao od trauma duše i pucnja u svoj život u jednoj od bolnica, u tisku je osvanuo naslov:
Elvis je mrtav, Mišo je živ! Da li je to bila preslika grafita ili duhovita dosjetka novinara, više se ne sjećam, ali se kao danas sjećam oduševljenja i smijeha jedne sinove prijateljice na moje citiranje pročitanog. Bila je to cool, , cura do koje je teško dopiralo sve što je dolazilo od strane odraslih i autoriteta bilo koje vrste. Sve dotad mi nije pasalo sinovo druženje s njom; taj dan sam ju shvatila i zavoljela. Čitajući ovo danas, smijala sam se, čini mi se, kao nekad Ona: „JOŠ I DANAS TEKU SUZE  Mišo: Je..m mater milijarderima, neka izvade koji milijun i pomognu klubovima! Ja neću pjevati za Franju Tahija“ ( J.L.) |
10.02.2011., četvrtak
HADVAOPrethodna godina je i kod nas i u svijetu bila u znaku vode. Vode su se izlile i preplavile skoro "cijelu planetu". Bujice su rušile i odnosile sve pred sobom: kuće i drveće, šerpe i šporete, zmije i ribe. Ljudske žrtve su se srećom brojale na prste. Osim TV i novinskih slika, tu poplavu sam doživjela na jednom od svojih „poslovnih“ putovanja i vidjela kako izgleda kada ti prirodna katastrofa odnese most pred nosom kojim si dva sata prije neometano prošao. Produžilo je to moj povratak s puta za stotinjak kilometara više, i na to se svela moja osobna šteta. Naravno, i na spoznaju o nemoći čovjeka pred jačim od sebe, i težinama povrataka. Povlačenjem, voda je ostavila za sobom pustoš i mulj, mokre zidove, i iznevjerene čovjekove nade da će ikad uspjeti naplatiti realnu štetu. Postavljalo se tad, bar kod nas, pitanje odgovornosti i gdje se slio novac od godinama uplaćivanih naknada za slivne vode u svakom domaćinstvu. I ja sam tad ponovo postavila pitanje zašto plaćam unazad zadnjih godinu dana slivne vode za garažu koju ne koristim, a prethodnih 33 nisam, i zašto račun koji mi svakog mjeseca stiže nije priključen jednom, zbirnom računu ZH ... za otpad, slivnu vodu za stan i mjesečnu potrošnju vode. Jer, dva računa podrazumijevaju i dvije poštarine. Kako i na važnija pitanja ostajem uskraćena za odgovor, ovo sam spomenula samo onako, usput. No, povlačenjem vode, tema vode nije iscrpljena, nego se prenijela i u novu godinu koju upravo živimo i zauzela značajno mjesto u medijskom prostoru, pa evo je i na ovom mom blog-prozoru. Rješavanje problema poplavom ugroženog pojedinca je odloženo za vrijeme koje nikad doći neće, pred novim, za recesiju strateški značajnim problemom aromatizirane vode koju piju naše „curice i dječaci“. O tom se daleko više pisalo nego o odštetama, pa ću se ja ovdje samo retorički upitati: Zašto svi građani ne piju istu vodu, onu koja curi iz pipe. Znam da mi ovo pitanje „ne pije vode“, ali ne vidim čemu praviti priču bez teme. Kada bi se na stolovima našle čaše i bokali, trošak bi bio zanemariv, zar ne! Kako sam ja već puno puta na različite načine na ovom mjestu pisala o Vodi: moru, rijeci, mostovima, obalama, adama i otocima, čamcima i brodovima, poplavi u stanu i kući na Adi, samo ću se još kratko prisjetiti da smo svoj prvi televizor kupili od tzv. „poplavljenog kredita“ koji su ugrožena domaćinstva pod veoma povoljnim uvjetima dobila za sanaciju štete koju je u regiji izazvala rijeka Una. Bilo je to davno, prije skoro pola stoljeća, pa se ne sjećam detalja, ali se sjećam sreće zbog prvog našeg TEVEA. Što ne znam kako je Australija riješila taj problem, nije ni čudo. Na kraju ovog blog osvrta složila bih se s jučer pročitanim da Voda jeste naše „posljednje obiteljsko srebro“, ali to već otvara novu trenutno aktualnu temu, od koje odustajem, jer sam u međuvremenu ožednila, jako. |
09.02.2011., srijeda
DLANSUDBINA Skamenjena na velikom trgu snova, naslonjena uz bridove neba, prestrašena u grlu rose, nijema poput leptira okrećem svoje lice zemlji jer svuda nalazim tebe. Hrabra na žici iznad ponora, ponosna među obalama ohole rijeke, ja dozivam noć prisutnih godina, sav očaj napuštenih drvoreda, sve naricaljke predaka jer svuda nalazim tebe. U ustima ovog zdenca ne dodirujem rubove vode, ni dno u srcima riba, prolazim poput kiše kroz tkanine jesenjih gradova, vezujem se glađu, ranjavam vid na oštrici sunca stojim na paljevini vlastita sluha, poklanjam se izvoru mora i pronalazim svoj strah. Odrezala sam kosu spalila sam lice oderala sam kožu pretvorila sam se u izgorio pejzaž, ali ti me prepoznaješ. Zbog tebe odijevala sam se u lice trava i zaustavljala sam sjene mjeseca na svim oblicima tvog vrata, zbog tebe u ovoj polovini mog dlana, rasprostirala sam vrtove riječi koje pamtim od djetinjstva, kad su igre bile svečane, a kosa još mlada. Nisam zaboravila korijenje očiju na obali onog drugog svijeta što me doziva mrežom svog glasa i tjeskobom snijega, nisam stajala kraj rijeke, nisam gledala brodove koji odnose dijelove našeg tijela, nisam okusila ruže na snopovima plemenitih ljeta. Zbog tebe ne znam vitka i rana jutra i ja se bez sjećanja radujem oblini mladog šljunka, jer tko će od sinova mojih nalik mijenama duge, zaustaviti mahovinu i dane što prodiru u pore mog sna? Tko će kad tebe nema zatvoriti vrata zatvoriti usta zaustaviti krv, pred dolaskom divljih stada godina? Irena Vrkljan * * * * * Nosim tvoje otiske prstiju toplinu tvojih dlanova i tvoj glas duboko u sebi, na zagrebačkih minus pet rastopljen sam od tvoje ljubavi i nakon dugih kilometara dana nakon tvog prvog osmjehivanja i tvoje prve suze nosim tvoje godine tako lako utisnute u moje zjene i svaki dan što se okrene oko nas i noć koja nas pokrije snom tvoje je sve i moje je tvoje jer sve smo svoje međusobno pomiješali. Željko Krznarić |
06.02.2011., nedjelja
GERY MOORE (1952. - 2011.)
GARY MOORE, jedan od najcjenjenijih gitarista u svijetu, umro je u hotelskoj sobi u Španjolskoj u 58-oj godini života.
6,698,396 posjetitelja R.I.P. |
05.02.2011., subota
"SVEVREMENSKO I OVOVREMENSKO"Ovo su vijesti iz susjedstva: Krleža u Beogradu nakon 40 godina: Gospoda Glembajevi protiv lošeg ukusa „...bola ima u ovom vremenu puno; uzvišenosti nema uopšte...“ Jagoš Marković BEOGRAD, 5. veljače 2011. - Predstava "Gospoda Glembajevi", rađena po istoimenoj drami hrvatskog književnika Miroslava Krleže, u režiji srbijanskog redatelja Jagoša Markovića, premijerno je, nakon 40 godina, izvedena u petak navečer u beogradskom Ateljeu 212. Rađena po jednom od najpoznatijih i najizvođenijih Krležinih dramskih djela, u kojem se pisac nemilosrdno obračunava s lažnim sjajem, bogatstvom i svim opsjenama koje donosi novac i uspon u društvu, izazvala je velik interes javnosti, o čemu svjedoči nazočnost predstavnika kazališne scene iz zemalja regije, javnih ličnosti i diplomatskih predstavnika, kao i informacija da nema više ulaznica za sve izvedbe planirane u veljači. Na listi čekanja nalazi se zasad 400-tinjak ljudi. Kokan Mladenović, upravnik Ateljea 212, za "Blic" je rekao kako su upravo "Glembajevi" borba protiv pošasti lošeg ukusa "koji je zavladao našim životima". ************************ Izvor: portaloko.hr A, ovo je HIT subote: |
04.02.2011., petak
MARIA SCHNEIDERMaria Schneider (born March 27, 1952 in Paris) is a French actress who is most famous for playing "Jeanne" opposite Marlon Brando in the 1972 motion picture Last Tango in Paris. In the film She did numerous full-frontal scenes which were quite controversal for the time. Born as Marie Christine Gélin, she is the daughter of French actor Daniel Gélin and German model Marie-Christine Schneider. Following her success and critical acclaim in Last Tango in Paris she disappeared from film for some time, reportedly becoming addicted to heroin. Pokazala je na filmskom platnu mojoj generaciji, davne 1972., da su u sexu, za razliku od ostatka životne sveukupnosti, snovi ostvarivi. Hvala joj! R.I.P. |
03.02.2011., četvrtak
PRILOZI...2011. je godina u kojoj će se obilježiti 30. godina od smrti našeg velikog književnika Miroslava Krleže i 20. godina od smrti države u kojoj sam se rodila i proživjela blizu 2/3 svog dosadašnjeg života. Tim povodom, za početak, ostavljam tri priloga: I. MIROSLAV KRLEŽA (1893. – 1981.) „Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarista. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike Antikrist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik“. II. JUGOSLAVIJA (1918. – 1991.) „NEKA BOG BLAGOSILJA JUGOSLAVIJU Po šnitu Aleksandra Bečanovića Boži Koprivici Neka Bog blagosilja Jugoslaviju Kuću Krsmanovića na Terazijama, Vodopade u Jajcu, Eho pucnjeva Žerajićevih i pucnjeva Principovih, Nosioce Partizanske spomenice, žive i mrtve, Zlatar i Zlatibor, Srebrenik i Srebrenicu, Vardar i Triglav, Đerdap i Jadran, Sutjesku, Neretvu, Jasenovac, Jastrebarsko, Njene fudbalske terene koje su radio-valovi Nedjeljom spajali sa hiljadama tranzistora Što su ih slušali starci i djeca, Njenu djecu što su ih druga njena djeca, Sabirala po stadionima prije streljanja kao u Čileu, Njene Čileance: Prosinečkog, Bobana, Šukera, Mijatovića, Djecu što su poslije smrti Allendeove došla u njene škole, Njene škole, naše škole, izgrađene po selima i palankama, Kasabama i gradovima, ostrvima i planinama, Gdje smo pionirski otkrivali nova znanja i sebe same, Ivu Andrića, njegove noćne šetnje u internaciji, Od Ovčareva do Travnika, kad je ispod Vlašića Gledao Vlašiće i od nemira sklapao Ex Ponto, Maribor, Split i Višegrad koji više nije grad, Njena duhanska polja i cigarete prozvane po rijekama, Moravu i Drinu, Taru i Pivu, Njena piva, Apatinsko, Karlovačko, Laško, Grad Strugu i tvorničke strugove, Radnike što su se znojili za poeziju, Milovana Đilasa jer je bio heroj, Neherojskom vremenu uprkos, Avdu Međedovića, koji je otkrio Homerovu tajnu, Danila Kiša, posljednjeg jugoslovenskog pisca, Koji je prepoznao homerski ton U pjesmi o Omeru i Merimi, Merimu Isaković i Isaka Samokovliju, Hanku Paldum i Nenada Jovanovića, Zbog pjesme o Kapetanu Lešiju U kojoj se Ramiz Sadiku, junak Metohije Bori kraj Crnog Drima, Miloša Crnjanskog jer je znao da Nijedna čaša što se pije i Nijedna trojbojka što se vije – naša nije, Njene svadbe i vjenčanja, uz pijanstvo I zvuk harmonike, kao u filmovima Emira Kusturice, Tina Ujevića i Fis-harmoniku, Piksija Stojkovića, zbog finte i slobodnjaka Špancima, Fadila Jahića-Španca i sve naše Špance, Gorana Bregovića jer je pljunuo i zapjevao, Željezare u Nikšiću, Sisku i Zenici, Fabrička jutra, miris dimnjaka, Dim cigarete Zuke Džumhura, Progorene rupe na njegovom džemperu, Šešir Miroslava Krleže i glavu na kojoj je stajao, Radeta Šerbedžiju, na čijoj glavi je završio, Arsena Dedića i Ines, ko god bila da bila, Veru Pavladoljsku i Veru Stojić, Pavla Vujisića i Stojana Cerovića, Cernicu i Aleksu Šantića, Eminu, Mostar, Anicu Savić-Rebac, Savu, Dunav i Muru, Đorđa Balaševića jer zna da treba živeti slobodno, Tuzlansku Slobodu i Mešu Selimovića, Rudare i Skendera Kulenovića, rudara jezika, Jezik na kojem je ovo napisano, kako god se zvao, Milana Milišića i Radomira Konstantinovića, Dubrovnik i Rovinj, svu obalu i more između, Konobare s mora što su navijali za Hajduk I reprezentaciju Jugoslavije, Mišu Kovača zbog Dalmacije u mom oku, Dadu Topića zbog Tamo gdje vječno sunce sja, Tamo je Makedonija, Vlatka Stefanovskog zbog Ciganske magije, Bekima Fehmiua, zbog Skupljača perja, Filma blistavog i strašnog, Strahinju Banovića, Đerzelez Aliju i druge epske junake, Jer nisu oni krivi za silne zloupotrebe, Aleksandra Tišmu zbog Upotrebe čoveka, Tišinu na obali Ohridskog jezera, Jezu i sjetu kad se koža ježi dok se sjećaš, Glasa Lene Katine dok pjevajući sriče Slogove njenog imena, Slavka Štimca i Vuka samotnjaka, Vukovar i Sarajevo, Jadranku Stojaković kad kaže Da Sve smo mogli mi, Politikin zabavnik u kojem smo čitali Mowglija Ne znajući još da je Kiplingov, Kipove na njenim trgovima, Poput Konja na Trgu Republike, Ne zarad figura iz istorije, Nego zbog silnih sastanaka na njima zakazanih, Da se ljubavi i prijatelji lakše pronađu, Njene pronalazače, Ruđera Boškovića, Nikolu Teslu, Nikoletinu Bursaća i Branka Ćopića, Jer je uljepšao tolika djetinjstva, Ziju Dizdarevića i pismo koje mu je Ćopić mrtvom pisao, Vitinu kod Ljubuškog, Hašane kod Bosanske Krupe, Sva njena sela, sva valjda paljena, Da ih niko više nikada ne pali, Ionako su sada skoro pusta, Njene pustare i njene prašume, Prašumu, zapravo, Perućicu, Peruna i perunike, Rastka i Dražena Petrovića, Petra Petrovića Njegoša i FK Partizan, Ivicu Osima i FK Željezničar, Željeznicu, uskotračnu i svaku drugu, Pruge, vozove, lokomotive, Ugalj, pepeo i dijamante, Bašte njenih kafana, Zore u Tkalčićevoj, ulici što je spojila Orsona Wellesa i Kafku, Lijena beogradska popodneva, Sarajevske noći i njihove glasove, Mirzu Delibašića i Safeta Sušića, Njeno kamenje, sve te improvizovane stative Po ulicama i dvorištima, Njene krede kojima su po školskim tablama Pisane formule i nepravilni glagoli, A po zidovima zgrada konture golova, Sa znakom pravog ugla u rašljama, Rašljare, ribare, sve njene čudake, Što su gledali u tekuću vodu, Bježeći od revolucije koja teče, Ivu Lolu Ribara i njene revolucionare Jer su vjerovali u pravdu na ovom svijetu, Svjetska prvenstva od Urugvaja do Italije, Davora Jozića zbog gola Njemačkoj, I još više zbog gola Kolumbiji, Kolumbo čokoladu, njen Toblerone, Josipa Kraša i onog drugog Josipa, Titograd, jer su drugdje Imena mijenjali manjim gradovima, A u Crnoj Gori najvećem i glavnom, Mermerne glave narodnih heroja raznesene eksplozivom, Eks – prefiks koji joj danas čuva ime, Jer u imenima je suština, Sušak, Rijeku i Pulu, Arenu u ljetnim večerima, Kad vazduh trepti kao da nebo gori, Muziku iz filma Valter brani Sarajevo, Branimira Štulića, ubijenog istim metkom kao i ona, Jer je znao da u noć odlazimo Zajedno Neka Bog kojeg nema Blagosilja zemlju koje nema Jer čega god ima i čega god nema Sve je milost Božija. Autor Muharem Bazdulj Srijeda, 01 Decembar 2010 06:46 - Ažurirano Srijeda, 01 Decembar 2010 15:00 (Preuzeto sa prijateljskog portala Peščanik.net)“ Izvor: 1 / 46yka - online magazin za online mislioce http://www.6yka.com III. DODATAK: Jelena Sergejevna Katina se rodila 4. studenog 1984. godine u Moskvi, pjevačica je u sastavu ruskog dueta t.A.T.u. s Julijom Volkovom, a odnedavno je započela samostalnu karijeru. 2009. godine u Los Angeles-u je počela snimati svoj samostalni album sa ostalim članovima benda (bez Julije) pod menadžmentom T.A. Music-a. Na službenoj stranici je potvrđeno da djevojke kreću u solo projekte, no da se bend ne raspada. Album bi trebao izaći u 2011. |
02.02.2011., srijeda
ZA DRUŠTVO U KUTU...LJUBAVNE... All comments(1) 78 views "* Kako se na vašem muzičkom albumu našla pesma o Bekimu Fehmijuu? - Za to je zaslužno moje dugogodišnje prijateljstvo sa Miljenkom Jergovićem. Radeći najnoviji album, Miroslav Tadić i ja smo želeli da nas Jergović iznenadi jednom pesmom, ljubavnom. A on je doneo pesmu o Bekimu i strašno me obradovao! Bekim je bio moj veliki prijatelj i, verovatno, najveći glumac koga smo imali na ovim prostorima." DonGrubanMalic 2 weeks ago |
01.02.2011., utorak
ZAVOĐENJE„Životinjsko carstvo“ je ona mala čokoladica koju pojedete u dva slasna zalogaja, isto kao Torticu. Ima li što ljepše od tog! Nema! Možete ju podijeliti, a možete i sami pojesti, na brzaka da vas nitko ne vidi, da ne morate otkinuti djelić čarobnog zalogaja ni bratu, a bogami ni djetetu, kojem bi svaki zalogaj od usta dali. To je jedina cijela čokolada ili čokoladna napolitanka za koju ne osjećam grizodušje ako ju sama gricnem. Kad mi padne na pamet nešto slatko, to su te dvije delicije koje su mi uvijek pri ruci kao dostatan lijek mojoj čežnji za slatkim „Zavedu“ me po izlasku iz samoposluge, u kratkom predahu reklama dobrog filma, u tramvaju, u šetnjama besanicom. To je moj čokoladni zavičaj, to su moje prve životne želje, to su ostvarivi snovi mog djetinjstva i moje prve krađe u trgovini. Sličice životinja iz čokoladica su jedine kolekcije od mnogih u ranom i kasnom životu koje nisu bile skupe, dosadne, niti su kog opterećivale. Majka ih je s nama uporno sakupljala i lijepila. Koliko je samo čokoladnih zalogaja obradovalo naše nepce da bi se sakupilo tih 250 primjeraka faune iz cijelog svijeta i usput mnogo naučilo bez velikog truda. Doduše, meni je jednom majka rekla u šetnji Maksimirom: „Ti, sine, nekako slabo poznaješ životinje.“ Pitajući otkud bih to znala, odgovorila je: „Pa, iz albuma Životinjsko carstvo.“ Smijala sam se k'o blesava. Bilo je to nakon posjete Zoološkom vrtu u laganoj šetnji i priči mlade trudnice i njene majke. Ubrzo po tom događaju, majka je nastavila sakupljati sličice za svog prvog unuka, pa za još trojicu ubrzo dobrodošlih. Sličice su se gomilale, mreže poznanstava širile, pismima se izmjenjivali duplići, čak i telefonom dogovarali susreti u Zagrebu da se što brže dođe do Zmijskog cara ili Muflona. Uživala je majka u tom, a ja svesrdno pomagala baki i unucima, kupovinom i jelom. Sa pet uporno punjenih i popunjenih albuma istih slika, napokon naučila i zapamtila, puno. Nagradni paketi za popunjeni album i u onim davnim vremenima mog i sestrinog djetinjstva, isto kao u doba igre naše djece, bili su radost ravna mitskom paketu „strica iz Amerike“. Uz Krašev poklon paket mogli ste osjetiti radost tog zbroja najdražih proizvoda, slatku kolekciju, koju, da se razumijemo, i nakon najvećih kupovina i bez krize ili škrtarenja niste mogli upotpuniti, ma koliko to uvijek htjeli i odlagali. Uz povik: Ima li što ljepše od Kraševe čokolade! U našoj obitelji bi generacije, bez pogovora odgovarale: Nema! I kada nam je život omogućio da okusimo u svijetu daleko poznatije brandove čokoladnih slastica, čiji su se zalogaji skupo plaćali, isti odgovor je ostao naša istina. Proteklih prosinačkih blagdana nisam imala vremena, a ni želje smišljati što pokloniti dragim osobama, pa sam odlučila napraviti slatke paketiće od isključivo Kraševih proizvoda. Birala sam s radošću. Svega se tu našlo: od već spomenutih delicija, preko Kikića, 505 s crtom, Fontane, Dorina, Rum pločica, Griotta, do „kraljice“ okusa: Bajadere. I dok sam na blagajni pakirala kupljeno, računajući na brzinu koliko će me sve to koštati, blagajnica reče štancajući barcodove s Bajadera i Griotta: „Samo nam je još ovo ostalo!“ Ne shvaćajući točno značenje njenih riječi, na moj začuđeni pogled, nastavila je: „Sve smo prodali. Samo su još Bajadera i Griotte, naše.“ „Nemoguće... kako, komu, čemu“, rekoh. „Moguće, gospođo! Valjda Amerikancima “, sjetno reče mlada i lijepa žena. Kako je to jedina i dalje ne provjeravana informacija o tom biznisu, došla iz usta umorne žene s blagajne u predblagdanskim danima, s nadom da ipak nije točna, bilježim je ovdje „za svaki slučaj“. Bilo bi mi kasnije žao da u albumu mog života ostane prazno mjesto. A i lakše se diše...svaka na ovom mjestu ulijepljena “sličica“ je meni, Bronhi. „UMJETNOST ZAVOĐENJA Sočna mediteranska višnja u finom alkoholnom punjenju obavijena prepoznatljivom Kraševom tamnom čokoladom, odlike su GRIOTTE, tog jedinstvenog deserta poznatog generacijama potrošača. GRIOTTE su jedan je od nositelja Kraševog imagea, a i danas se proizvode po izvornoj recepturi staroj gotovo 90 godina. Potvrda visoke kvalitete GRIOTTE je i znak “Hrvatska kvaliteta” koji Hrvatska gospodarska komora dodjeljuje samo odabranim proizvodima.“ |
