MALI SUNCOKRET
10.02.2011., četvrtak
HADVAOPrethodna godina je i kod nas i u svijetu bila u znaku vode. Vode su se izlile i preplavile skoro "cijelu planetu". Bujice su rušile i odnosile sve pred sobom: kuće i drveće, šerpe i šporete, zmije i ribe. Ljudske žrtve su se srećom brojale na prste. Osim TV i novinskih slika, tu poplavu sam doživjela na jednom od svojih „poslovnih“ putovanja i vidjela kako izgleda kada ti prirodna katastrofa odnese most pred nosom kojim si dva sata prije neometano prošao. Produžilo je to moj povratak s puta za stotinjak kilometara više, i na to se svela moja osobna šteta. Naravno, i na spoznaju o nemoći čovjeka pred jačim od sebe, i težinama povrataka. Povlačenjem, voda je ostavila za sobom pustoš i mulj, mokre zidove, i iznevjerene čovjekove nade da će ikad uspjeti naplatiti realnu štetu. Postavljalo se tad, bar kod nas, pitanje odgovornosti i gdje se slio novac od godinama uplaćivanih naknada za slivne vode u svakom domaćinstvu. I ja sam tad ponovo postavila pitanje zašto plaćam unazad zadnjih godinu dana slivne vode za garažu koju ne koristim, a prethodnih 33 nisam, i zašto račun koji mi svakog mjeseca stiže nije priključen jednom, zbirnom računu ZH ... za otpad, slivnu vodu za stan i mjesečnu potrošnju vode. Jer, dva računa podrazumijevaju i dvije poštarine. Kako i na važnija pitanja ostajem uskraćena za odgovor, ovo sam spomenula samo onako, usput. No, povlačenjem vode, tema vode nije iscrpljena, nego se prenijela i u novu godinu koju upravo živimo i zauzela značajno mjesto u medijskom prostoru, pa evo je i na ovom mom blog-prozoru. Rješavanje problema poplavom ugroženog pojedinca je odloženo za vrijeme koje nikad doći neće, pred novim, za recesiju strateški značajnim problemom aromatizirane vode koju piju naše „curice i dječaci“. O tom se daleko više pisalo nego o odštetama, pa ću se ja ovdje samo retorički upitati: Zašto svi građani ne piju istu vodu, onu koja curi iz pipe. Znam da mi ovo pitanje „ne pije vode“, ali ne vidim čemu praviti priču bez teme. Kada bi se na stolovima našle čaše i bokali, trošak bi bio zanemariv, zar ne! Kako sam ja već puno puta na različite načine na ovom mjestu pisala o Vodi: moru, rijeci, mostovima, obalama, adama i otocima, čamcima i brodovima, poplavi u stanu i kući na Adi, samo ću se još kratko prisjetiti da smo svoj prvi televizor kupili od tzv. „poplavljenog kredita“ koji su ugrožena domaćinstva pod veoma povoljnim uvjetima dobila za sanaciju štete koju je u regiji izazvala rijeka Una. Bilo je to davno, prije skoro pola stoljeća, pa se ne sjećam detalja, ali se sjećam sreće zbog prvog našeg TEVEA. Što ne znam kako je Australija riješila taj problem, nije ni čudo. Na kraju ovog blog osvrta složila bih se s jučer pročitanim da Voda jeste naše „posljednje obiteljsko srebro“, ali to već otvara novu trenutno aktualnu temu, od koje odustajem, jer sam u međuvremenu ožednila, jako. |
Hvala Đorđe! 
