MALI SUNCOKRET
24.02.2011., četvrtak
DEKICE
S prijateljicom sam pogledala odličnu kazališnu predstavu sa izvrsnom glumačkom ekipom.
“S druge strane predstava je koja se bavi životima četvero usamljenih ljudi i njihovim naporom da nam ispričaju svoje priče. Iako svaki život na kraju stane u jednu rečenicu, dobro je znati da se i ta rečenica može reći na milijun načina.” Nije bilo „pucnjave“, samo je sa stropa u sred naše otuđenosti zveknuo teški reflektor od čeg se publika štrecnula i uzajamno zbližila pogledima i zajedničkim pitanjem: Što je sad to? Nakon predstave smo se htjele malo podružiti i proćaskati, ali nikako pronaći topao kutak za pušače. Smjestile smo se na terasi jednog od gradskih kafića i pokrile dekicama koje su se u svim bojama širile na krilima i leđima pušača. Prije smo se smrzle nego napričale, tako da joj nisam stigla odgovoriti na pitanje zašto čitam po treći put „Sjeni u raju“. Gledajući sa zavišću nepušače kako su se raskomotili u zatvorenom prostoru, predložim da krenemo doma, jer ovo je za nju bila prijateljska žrtva. Ona je bivši pušač i na faceu je. Nakon pet-šest tramvajskih stanica rastanemo se uz poljubac i pozdrave njenoj majci na čiji odrezak od mirovine sam dobila 50% jeftiniju kartu za kazalište. Grijem se u polupraznom tramvaju i čitam naslove u novinama. Do izlaza pročitam i dio članka: „Lažni Gibonni zavodio je žene na Faceu...“ Mašala, čovjek skupio 9 000 frendova... Taj doista nije usamljen. Društvena mreža radi za njega. |
Hvala Đorđe! 
