MALI SUNCOKRET
09.02.2011., srijeda
DLANSUDBINA Skamenjena na velikom trgu snova, naslonjena uz bridove neba, prestrašena u grlu rose, nijema poput leptira okrećem svoje lice zemlji jer svuda nalazim tebe. Hrabra na žici iznad ponora, ponosna među obalama ohole rijeke, ja dozivam noć prisutnih godina, sav očaj napuštenih drvoreda, sve naricaljke predaka jer svuda nalazim tebe. U ustima ovog zdenca ne dodirujem rubove vode, ni dno u srcima riba, prolazim poput kiše kroz tkanine jesenjih gradova, vezujem se glađu, ranjavam vid na oštrici sunca stojim na paljevini vlastita sluha, poklanjam se izvoru mora i pronalazim svoj strah. Odrezala sam kosu spalila sam lice oderala sam kožu pretvorila sam se u izgorio pejzaž, ali ti me prepoznaješ. Zbog tebe odijevala sam se u lice trava i zaustavljala sam sjene mjeseca na svim oblicima tvog vrata, zbog tebe u ovoj polovini mog dlana, rasprostirala sam vrtove riječi koje pamtim od djetinjstva, kad su igre bile svečane, a kosa još mlada. Nisam zaboravila korijenje očiju na obali onog drugog svijeta što me doziva mrežom svog glasa i tjeskobom snijega, nisam stajala kraj rijeke, nisam gledala brodove koji odnose dijelove našeg tijela, nisam okusila ruže na snopovima plemenitih ljeta. Zbog tebe ne znam vitka i rana jutra i ja se bez sjećanja radujem oblini mladog šljunka, jer tko će od sinova mojih nalik mijenama duge, zaustaviti mahovinu i dane što prodiru u pore mog sna? Tko će kad tebe nema zatvoriti vrata zatvoriti usta zaustaviti krv, pred dolaskom divljih stada godina? Irena Vrkljan * * * * * Nosim tvoje otiske prstiju toplinu tvojih dlanova i tvoj glas duboko u sebi, na zagrebačkih minus pet rastopljen sam od tvoje ljubavi i nakon dugih kilometara dana nakon tvog prvog osmjehivanja i tvoje prve suze nosim tvoje godine tako lako utisnute u moje zjene i svaki dan što se okrene oko nas i noć koja nas pokrije snom tvoje je sve i moje je tvoje jer sve smo svoje međusobno pomiješali. Željko Krznarić |
Hvala Đorđe! 
