MALI SUNCOKRET
18.02.2011., petak
" MILAN "M alo pogledaj: čarolije su svuda oko nas, I ma ih unutra, vani i naglas. L ijepa zrcala još nas vode u svjetove nove, A njihove priče otkrivaju nam i gode. N o samo ljubav oživljava čarobne svjetove. ************************************************************** "Usput, Bujica riječi ruši se iz Mora priča u Jezero mudrosti čije vode osvjetljava Zora dana. Iz jezera teče Rijeka vremena. Jezero mudrosti, kako je dobro poznato, leži u sjeni Brda znanja, na čijem vrhu plamti Vatra života. Sve te važne obavijesti o izgledu (štoviše, i o samome postojanju) Čarobnog svijeta tisućljećima su čuvane u tajnosti. Tajnu su čuvali tajanstveni razmaženci zaogrnuti gunjevima. Zvali su se Alimi ili Znalci. No tajna je sada otkrivena. Rašid Kalif ju je razotkrio narodu u mnogim svojim znamenitim pripovijestima. Tako svi u Kahaniju znaju za Čarobni svijet, koji postoji usporedno s našim, ne – čarobnim. Iz te stvarnosti proizlaze bijela magija, crna magija, snovi, noćne more, priče, laži, zmajevi, vile, plavobradi duhovi, ptice na navijanje koje čitaju misli, zakopana blaga, glazba, pjesništvo, nada, strah, dar vječnog života, anđeo smrti, anđeo života, upadice, šale, dobre zamisli, sretni svršetci; zapravo, gotovo sve što je uopće zanimljivo. Alimi, koji o znanju misle da je nešto što pripada njima, jer je odviše dragocjeno a da bi ga podijelili s bilo kime drugim, po svoj su prilici mrzili Rašida Kalifa jer je pustio mačka iz vreće. ********************************************************* Luka je ljevoruk i često mu se čini da je čitav svijet naopako okrenut – a ne on. Kvake se otvaraju na pogrešnu stranu, vijci navaljuju da ih se zavija u smjeru kazaljke na satu, gitare se sviraju naopako. Na koncu, većina pisama i jezika piše se s lijeva na desno, osim jednog, a njime Luka, vrlo čudno, nije mogao ovladati. Lončarska se kola okreću kako ne bi trebalo; i derviši bi se bolje vrtjeli u suprotnom smjeru; i kako bi samo čitav svijet bio razumniji, mislio je Luka, kad bi Sunce izlazilo na zapadu, a zalazilo na istoku. Kad bi sanjario o životu u naopakoj dimenziji, o alternativnom ljevorukom planetu Naopaku, na kojemu bi on bio normalan, a ne neobičan, Luka bi se katkad rastužio. Brat mu je Harun dešnjak, kao i svi ostali; stoga izgleda kako je za njega sve lakše, a to nije fer. Majka reče Luki neka ne bude potišten zbog toga. „Ti si dijete obdareno mnogim darovima“, rekla mu je ona. „Možda si u pravu kad misliš da je lijevi put pravi put, pa da, prema tome, mi ostali nismo u pravu, nego u krivu. Neka te tvoje ruke vode kamo god žele. Samo neka nikad ne budu besposlene. Idi lijevo, idi lijevom stranom – ali samo nemoj krivom stranom. ******************************************************** Možda zbog toga što je sanjario o odlasku u ljevoruku dimenziju, ili možda zato što mu je otac bio profesionalni pripovjedač, ili možda zbog velikih pustolovina njegova brata Haruna, Luka je rastao sa snažnim zanimanjem za drugačije stvarnosti i s darom za njih. U školi je bio tako uvjerljiv glumac kad je predstavljao grbavca, cara, ženu ili božanstvo, da su svi koji bi ga gledali bili uvjereni kako je dječaku na neki način privremeno izrasla grba, kako je privremeno okrunjen, promijenio spol ili se pobožanstvenio. A kad je crtao i slikao, očeve priče o, primjerice, pticama pamtilicama sa slonovskim glavama, koje se sjećaju svega što se ikada dogodilo, ili o tužnim ribama koje plivaju u Rijeci vremena, ili o Zemlji izgubljenog djetinjstva, ili o Nedođiji, čudesno bi oživjele u predivnim, fantastičnim bojama. No u matematici i kemiji, nažalost, nije ni iz daleka bio tako uspješan. To se nije sviđalo njegovoj majci, jer je ona, premda je pjevala poput anđela, uvijek bila razumna i praktična osoba. No potajno se radovao otac; za Rašida Kalifa je matematika, naime, bila zagonetna poput kineskog jezika, dvaput manje zanimljiva. Kao dječak, pao je na praktičnom ispitu iz kemije jer je prolio koncentriranu sumpornu kiselinu po ispitnom papiru, pa ga je predao nastavniku punog rupa...“ SALMAN RUSHDIE, LUKA I VATRA ŽIVOTA, Zagreb, 2010. |
Hvala Đorđe! 
