MALI SUNCOKRET
29.01.2011., subota
"U PUPKU JOJ RUBIN"*Tvoj pupak je jedna kupa u polumjesecu: nek miješanja ne uzmanjka. Pjesma nad pjesmama Oluja U crnoj planini Bujica urla visokim glasom U tom času Ti hodaš nad ponorima Po svom usnulom tijelu Vjetar se u tami bori s tvojim snom Guštara zelena i bijela Mladi hrast tisućljetni hrast Vjetar te rastače i kida i ruši Otvara ti misao i rasipa je Vrtlog tvoje oči Vrtlog tvoj pupak Vrtlog tvoja udubina Vjetar te cijedi poput grozda Oluja u tvom čelu Oluja u tvom potiljku i tvom trbuhu Hladi te kao suha grana Vjetar U slabinama bujice tvoga sna Ruke zelene i noge crne Kroz grlo Kamena noći Privezanog za tvoje tijelo Usnule planine Bujica urla Među tvojim bedrima Monolog kamena i vode Na obalama tvog čela Prolaziš kao ptičja rijeka Šuma sagiba glavu Poput ranjena bika Šuma pada na koljena Pod krilom vjetra Svakog časa sve viša Bujica urla Svakog časa sve dublja Preko tvog usnula tijela Svakog časa sve više noć. Octavio Paz Usamljenost gradova Ne znajući vlastiti broj, ograđen zidinama i granicama, hodam naokolo sa robijaškim dvorištem i za gležanj vezanom vječitom sjenkom. Žive se granice dižu na korak od mojih koraka. Nema sjevera ni juga, istoka ni zapada, postoji samo usamljenost umnožena, usamljenost podijeljena brojem ljudi. Trka vremena oko cirkusa časovnika, svjetleći pupak tramvaja, zvona sa atletskim ramenima, zidovi koji sriču dvije ili tri obojene riječi, su materijali usamljenosti. Slika usamljenosti: zidar koji pjeva na skeli, nepomični splav na nebu. Slike usamljenosti: putnik zadubljen u novine; konobar koji skriva portret u džepu jakne. Grad kao da je od minerala. Gradska geometrija je manje lijepa od geometrije koju smo učili u školi. Trokut, jaje, kocka šećera, uputili su nas u slavu oblika. Samo je obim došao kasnije: prva žena i prvi mjesec. Gdje si bila, samoćo, da te ne upoznah do dvadesete? U vlakovima, u ogledalima, u fotografijama, sada si uvijek pored mene. Seljaci su manje sami jer sa zemljom čine jedno: stabla su njihova djeca, promjene vremena vide na vlastitom tkivu, i naučeni od svetih kalendara malih životinja. Tu samoću knjigama hrane, usamljenim šetnjama, klavirima i komadima gomile, gradovima i nebesima mašinama osvojenim, pokrovima pjene koji se pružaju do granica mora. Sve je već izmišljeno, ali ništa nije izmišljeno što bi nas od samoće oslobodilo. Karte čuvaju tajnu mansardi, jecaji su oblikovani da se na luli popuše. Probali su samoću da sahrane u gitari. Zna se da usamljenost hoda sobama nenastanjenim, trguje odjećom samoubojstva, i mrsi poruke u telegrafskim žicama. Jorge Carrera Andrade * naslov romana Barrya Unswortha |
Hvala Đorđe! 
