Tvoj pupak je jedna kupa u polumjesecu: nek miješanja ne uzmanjka.
Pjesma nad pjesmama
Oluja
U crnoj planini
Bujica urla visokim glasom
U tom času
Ti hodaš nad ponorima
Po svom usnulom tijelu
Vjetar se u tami bori s tvojim snom
Guštara zelena i bijela
Mladi hrast tisućljetni hrast
Vjetar te rastače i kida i ruši
Otvara ti misao i rasipa je
Vrtlog tvoje oči
Vrtlog tvoj pupak
Vrtlog tvoja udubina
Vjetar te cijedi poput grozda
Oluja u tvom čelu
Oluja u tvom potiljku i tvom trbuhu
Hladi te kao suha grana
Vjetar
U slabinama bujice tvoga sna
Ruke zelene i noge crne
Kroz grlo
Kamena noći
Privezanog za tvoje tijelo
Usnule planine
Bujica urla
Među tvojim bedrima
Monolog kamena i vode
Na obalama tvog čela
Prolaziš kao ptičja rijeka
Šuma sagiba glavu
Poput ranjena bika
Šuma pada na koljena
Pod krilom vjetra
Svakog časa sve viša
Bujica urla
Svakog časa sve dublja
Preko tvog usnula tijela
Svakog časa sve više noć.
Octavio Paz
Usamljenost gradova
Ne znajući vlastiti broj,
ograđen zidinama i granicama,
hodam naokolo sa robijaškim dvorištem
i za gležanj vezanom vječitom sjenkom.
Žive se granice dižu
na korak od mojih koraka.
Nema sjevera ni juga, istoka ni zapada,
postoji samo usamljenost umnožena,
usamljenost podijeljena brojem ljudi.
Trka vremena oko cirkusa časovnika,
svjetleći pupak tramvaja,
zvona sa atletskim ramenima,
zidovi koji sriču dvije ili tri obojene riječi,
su materijali usamljenosti.
Slika usamljenosti:
zidar koji pjeva na skeli,
nepomični splav na nebu.
Slike usamljenosti:
putnik zadubljen u novine;
konobar koji skriva portret u džepu jakne.
Grad kao da je od minerala.
Gradska geometrija je manje lijepa
od geometrije koju smo učili u školi.
Trokut, jaje, kocka šećera,
uputili su nas u slavu oblika.
Samo je obim došao kasnije:
prva žena i prvi mjesec.
Gdje si bila, samoćo,
da te ne upoznah do dvadesete?
U vlakovima, u ogledalima, u fotografijama,
sada si uvijek pored mene.
Seljaci su manje sami
jer sa zemljom čine jedno:
stabla su njihova djeca,
promjene vremena vide na vlastitom tkivu,
i naučeni od svetih kalendara malih životinja.
Tu samoću knjigama hrane,
usamljenim šetnjama, klavirima i komadima gomile,
gradovima i nebesima mašinama osvojenim,
pokrovima pjene
koji se pružaju do granica mora.
Sve je već izmišljeno,
ali ništa nije izmišljeno što bi nas od samoće oslobodilo.
Karte čuvaju tajnu mansardi,
jecaji su oblikovani da se na luli popuše.
Probali su samoću da sahrane u gitari.
Zna se da usamljenost hoda sobama nenastanjenim,
trguje odjećom samoubojstva,
i mrsi poruke u telegrafskim žicama.
Jorge Carrera Andrade
* naslov romana Barrya Unswortha
Post je objavljen 29.01.2011. u 18:34 sati.