„Amarkord“ je za moje filmove značio ono što je za svemir bio veliki prasak. Slike i ideje iz tog filma postali su glavna vodena ustava iz koje su se napajali svi moji filmski vodotokovi. Poslije tog filma, sve što se u mom filmskom životu dešavalo, mjerilo se tim aršinom.
Važni događaji iz mog života vidno su skočili na životnoj berzi...Majka, otac, kuća, prijatelji, most, stablo, sve što se neplanski kačilo za moju dušu.
Drvoredi, brdoviti krajevi, ženska dupeta, vozovi, autobusi, sve što nisam volio u životu: kravate, neboderi, šporeti, škole, zdravstvne ustanove, sve što sam osjećao da vrijedi: plemenitost, hrabrost, istoriju, muziku, sada sam ponovo otkrio.
Moj diplomski film zvao se „Gernika“ i nije ličio na „Amarkord“, ali je nevidljivim mostom bio povezan sa tim filmom, kao što šetači slobodno prelaze sa jedne na drugu stranu rijeke. Preko takvog mosta su prelazile ideje i poništavale razliku u doživljaju svijeta koji je odvojeno djelovao u bosanskim planinama i na obalama Mediterana...
Moja „Gernika“ je preslikala pravilo iz „Amarkorda“, da čovjeka treba slikati u prostoru, da se lice ne smije izdvajati iz okoline. Takav pogled je nastao iz iskustva gledanja ovog filma više od deset puta. Kada sam pokazao moj diplomski film profesoru Otokaru Vavri, on je rekao:
- Ovo je ozbiljan film. Zbog ovakvih radova možemo reći da vrijedi učiti studente da režiraju – a ja sam pomislio „Hvala ti Federiko!“
(Emir Kusturica, Smrt je neprovjerena glasina)
Post je objavljen 18.01.2011. u 01:16 sati.