MALI SUNCOKRET
08.01.2011., subota
550 X POST
Zove me najstariji nećak par dana iza nove godine s čestitkama uz ispriku što to nije napravio na vrijeme, iako nam je već 12. godina vrijeme različito pa Nova dođe prije meni nego njima, pa oni meni u njihovih 6. popodne, a ja njima u naših 6. ujutro kažem:
Sretno i Živjeli. Ali kako je ovu novu proveo u San Franciscu, skroz je pobrkao kalendare. S oduševljenjem priča o viđenom i doživljenom i zajedno se radujemo. Onda on mene pita da li sam negdje išla, a ja mu kažem da nisam, jer smo taj dan sahranili prijateljicu. Uz žaljenje kaže: „pročitao sam...jebiga tetka“ i onda nastavljamo u veselom tonu. Priča mi da je jedan brat ostao u Torontu, drugi je u Berlinu, a ja dodajem da je treći bio u Beogradu. Onda pričamo o zdravlju, pa sreći. On smatra da smo moja sestra i ja sretne majke, ljudi. Kažem da jesmo: vi ste djeca svijeta, s četiri završena fakulteta, putujete tamo o čemu smo mi sanjale. Zdravi ste, meni najljepši i najdraži. Nastavlja priču o San F., o „hipi oazi“ čiji se tragovi vide na egzotičnim mjestima, o ljudima, o spomenicima, o neobičnim knjižarama, o umjetninama i svemu onom iz čeg viri taj hipijevski duh. Nasmijem se i kažem: „Che je živ!“, a njemu drago, pa kaže: „Znaš da sam te se puno puta sjetio šetajući ulicama San F.“ Tad meni bude drago, pa mu to i kažem, uz „hvala ti, sine“. A onda se on meni zahvali što sam pisala o svojoj „bijeloj hipi bundici“ i Skott Mc Kenziu čija muzika se i danas tamo sluša. Oboje smo sretni u dugom telefonskom razgovoru. Raspust je. Sutra mi dolaze gosti. Neću moći obilježiti trogodišnjicu dolaska na blog koja je za par dana, kako bih htjela, u redu i miru. Neka ovaj post bude u to ime. Ne računajući one iz početne faze, ovo bi bio 550-ti po redu. Jedan od razloga, možda i najveći, koji me još uvijek drži na blogu, spoznaja je da me čitaju djeca. Radost da je netko mom srcu drag mislio o meni u San Franciscu u vrijeme novogodišnjih praznika, velika je. Jer, pored e maila, telefona, mogu ja sjesti i napisati pismo svojim nećacima. Bio bi to i za mene veliki trud, ali i kad bih ga uložila, ne mogu tek tako ubaciti temu o „djeci cvijeća“. I, na napisano pismo, pisac očekuje i odgovor. Današnji mladi ljudi nemaju za to vremena, a sve više i starije pritišće neki novi teror tempo. Čak sam i komentare na blogu isključila da bi moje čitatelje oslobodila obveze komentiranja. Ako ih raduje ono o čemu pišem, to je meni dovoljno. A ako ih nešto rastuži ili se ne slože, toliko su uviđavni da mi to u komentaru ne bi ni rekli. Možda usmeno, jednom. Oni su najveći razlog mog opstanka i ostanka na blogu i onda kada mi se, pored zadovoljstva pisanjem, činilo puno tog besmislenim. Jer, kako bi moj nećak znao da se večeras na HRTu prikazuje Bulajićeva „Bitka na Neretvi“, da ja u tijeku tog iznimno važnog kulturnog događaja u kratkoj pauzi ne tipkam ovaj post. Nešto je već pročitao u ovoj mojoj oazi, nešto je pronašao na netu, ali sigurno ne čita TV program da vidi što mu to tetku zabavlja. Znam da ga ponekad to ipak zanima, jer, taj dječak je došao na Svijet u Zagrebu, nakon velike borbe njegove majke i strogo čuvane trudnoće. I njegova tetka je jednog vrelog kolovoškog dana u tamno plavoj korpi donijela plavokoso- plavookog dječaka iz Petrove bolnice i spustila ga puna ponosa i sreće na krevet na kom mu je majka osam mjeseci ležala. Vidjevši ga samo tri puta u zadnjih 12. godina, teško sam pri takvim susretima nabijenim emocijama i ograničenih vremenom, stigla reći sve ono što njega zanima, a naročito ono što ja mislim da ne bi trebalo biti zaboravljeno. Ili, kako bi znao da mu tetka večeras ima veliki problem jer tri dana u pet marketa nije uspjela pronaći obični peršin, a neophodan joj je za juhu; kakva će ta juha biti bez komplet grincajga, a dragi gosti dolaze! 
|
Hvala Đorđe! 
