MALI SUNCOKRET
17.01.2011., ponedjeljak
"SMRT JE NEPROVJERENA GLASINA"
Ponekad bezveze „klikam“, tražeći nešto, pa kad ne nađem, durim se zbog izgubljenog vremena. Čeka me nekoliko pripremljenih knjiga za čitanje, kojima se ispričavam svaki put kada klikanjem ne nađem to nešto, a vrijeme ode.
No, sinoć sam čvrsto odlučila da krenem s posljednjom u tom nepročitanom nizu. Njoj nisam mogla odoljeti, ali sam ipak poduzela neke mjere koje će mi smanjiti izbor: tv, komp ili knjiga. Jednostavno, nisam naložila vatru u sobi s radnim stolom. Izbor se sveo na ono što mi je nudio topao dnevni boravak: tv ili knjiga. Tu nije bilo teško odabrati. Krenula sam od početka...“od sumraka do zore“. Volim ljudske ispovijesti, ali do rata nisam bila ljubitelj autobiografskog književnog žanra. Rat me izmijenio. Smanjila sam kriterije, ali od knjige još uvijek tražim da izvuče iz mene smijeh, suzu i misao. Samo dva suvremena književnika s naših prostora to uspijevaju i zato ih „u stopu“ pratim. Njih ne odlažem i ne poduzimam nikakve predradnje. Kada sam u zoru sklopila ovu knjigu, rekoh: još jedan. Da li Ga je književnost dobila, to će odlučiti sreća i vrijeme, ali ja sam s Njim na dvostrukom dobitku. SMRT JE NEPROVJERENA GLASINA „ – Smrz'o se Klerk Gebl. Bila je zima i on se smijao. Dok smo ga nosili prema Krajiškoj 54, bio je lagan i hladan, a meni je kroz tijelo strujala neka toplota. Mislio sam na Aliju kojeg sunce grije, kiša lije, vjetar ga bije, a njemu ništa nije. Poderani iberciger mirisao je na rakiju lozovaču od 50 stepeni. U džepu Alijinog kaputa pronašao sam fotografiju Klerka Gebla kako se smiješi i gleda Klodet. Slika je bila crno – bijela i izgužvana. Tek kad sam stigao kući, zaplakao sam i nisam mogao majci da kažem zašto plačem. Majka me natjerala da brojim ovce, misleći da ću tako zaspati. San mi nije dolazio na oči. Gledao sam u bagrem koji se povijao na vjetru, a koturi, koji su držali konopac za sušenje veša, jednolično su škripali i pojačavali strah od smrti. Bosna ekspresom, pred zoru, iz Beograda u Sarajevo stigao je moj otac. Raspakovao je stvari i neke pantalone stavio pored mene na kauč. Poljubio me, a ja sam se pravio da spavam, iako mi je srce lupalo kao da trčim. Otac je razvezao kravatu, skinuo sako i uputio se ka frižideru. Kada je izvadio šerpu sa hladnim ručkom, ja sam mu rekao kroz suze: -Vidio sam mrtvog čovjeka! On je stavio šerpu sa sarmama na šporet, da se zagriju, sjeo pored mene, i šapatom me umirio: -Smrt je neprovjerena glasina, sine moj. Gledao sam u oca zbunjeno. On se nasmijao i dodao: -Niko od nas nije bio mrtav, pa da provjeri kako uistinu stoje stvari sa tom smrću. Nego, pusti to. Tetka Biba se vratila iz Varšave, pa te pozdravlja i šalje ti farmerke levi štraus. Široko otvorenih očiju gledao sam u oca, držao u ruci svoje prve farmerke i brzinom Gagarina koji se kreće vasionom, povjerovao u priču o smrti kao neprovjerenoj glasini. ............................. Ja sam tog jutra, zbog uspješnog rastjerivanja straha od smrti iz moje blizine, shvatio kako je u životu jednog dječaka otac važna stvar. Uprkos istini da su najjači momci na Gorici, izgovarajući kletvu „oca mi mrtvog“, dobijali na važnosti. Mnogi su, u strci za prestiž u raji, govorili „oca mi mrtvog“, iako su im očevi bili živi.“ GDJE SAM JA U TOJ PRIČI .............................................. „Kasni februar uvijek je bio najhladnije doba u Sarajevu. To je ona ciča zima sarajevska, kako je govorila moja majka. Njego, Truman, Zimići Avdo i Beli, Zoran Bilan, Čuka, Slađo, Raka Jevtić i Zlaja Mulabdić raspalili su roštilj u bašti kafane „Šetalište“. Bio je tu i Dr. Karajlić. Donio je zvučnike i pojačalo, u namjeri da se bolje čuje slobodoljubivi glas otpora protiv nepravde. Paša im se pridružio kasnije zbog uobičajene nedeljne šetnje koju je praktikovao sa svojom ženom Cunom. Za šetnje gradom on bi joj naredio da obuče što tjesnije pantole, kako bi njene obline došle do izražaja. Onda bi njih dvoje krenuli u šetnju, iz Svrakinog sela ka Marijin Dvoru, gdje su držali dućan i u njemu prodavali bižuteriju. Šetnja nije bila obična sarajevska promenada u kojoj se partneri, okačeni jedno o drugo, pod ruku, besciljno kreću. Cuna je koračala ispred Paše, a on je zvjerao okolo, lijevo-desno, kao pas koji može ugristi svaki čas. Trebalo je samo da se neko zaleti i Cuni dobaci neku gadost. Kada bi se pojavio takav, Paša bi spremno reagovao. Nokautirao bi nasrtljivca, a dešavalo se da, na kraju, zajedno Paša i Cuna, muž i žena, prebiju pohlepnog građanina koji se palio na veliku, izvajanu stražnjicu. Kafana „Šetalište“ bila je njihova prva, ali i posljednja luka, uz koju su, kao da su i sami bili čamci, zauvijek vezani moji drugovi. Ljuljali su se, sada, na novim i nepoznatim vjetrovima, olujama. Bacani su onoliko dugo koliko je raspad Jugoslavije, započet mnogo prije nego što je postalo očigledno, nanosio struja i razornih talasa. Uglavnom nezavršenih škola, propalih snova, bračnih brodoloma, oni su bili, ipak, zadovoljni. Neki od njih su već liječeni od alkohola, jedan je umro od heroina, izrodili su djecu, bilo je među njima razvedenih, malo ko je tu postigao standard svojih roditelja, Titovih saboraca. Najveći dio vremena provodili su zajedno u kafani „Šetalište“, koju su sada htjeli da im otmu. Na prvim demokratskim izborima Muslimani, Srbi i Hrvati pregazili su nas građane koji smo vjerovali da je na Balkanu moguće biti samo građanin. Bili smo poraženi. Narod je u Bosni izabrao nacionalne političke partije. Bila je to kratica kojom se brzo i sigurno stiže u rat. Na kraju izbora Markovićevi reformisti, koje smo podržavali mi, partizanska djeca, bili su uništeni, a svi poznati, ono što se nazivalo gradskom rajom, zaklinjali su se da su glasali upravo za Markovića. U stvari, plašili su se da iskažu na koju stranu ih je srce odvelo, strah od Državne bezbjednosti, ali i od novih nacionalističkih autoriteta koji su predstavljali političku budućnost Bosne i Hercegovine. ............................................ Život u demokratiji otvorio je nove rane, a stare nisu zacijelile. Razbuktala su se nacionalna osjećanja. Napetost je postala svakodnevica i onih koji su glasali i onih koji nisu birali nikakvu politiku. A ljudi k'o ljudi. Naviknu na sve i strpaju svašta pod kožu. ............................................ Nisam znao kako ratovi stižu na kućna vrata. ................................................ Jedino mjesto u Sarajevu u kome su ratne priče gubile na težini i gdje su postajale manje opasne, bila je upravo kafana „Šetalište“. Prema toj pojavi stalni gosti su se odnosili baš kao i loš student koji odlazi da sebi prizna kako će sutra propasti na ispitu. On nije proveo nad knjigom ni jedan minut, ali je, uprkos tome, odlučio da sutradan pogleda u oči profesora. Iako ništa nije znao, nadao se da neće propasti! Rat nikako nije dolazio na dnevni red i ozbiljno razmatranje u „Šetalištu“. Najpijaniji gost iz starije generacije je govorio: -Šta ste se usrali. Otkako je svijeta i vijeka ljudi se tuku i jebu, ja ne mogu ni jedno ni drugo, ali bih volio da makar gledam. -Šta da gledaš, prvo ili drugo? .............................................. Kafana „Šetalište“ bila je u vlasništvu bankrotiranog preduzeća „Balkan“, a već su nišandžije iz krugova bogatih piljara vidjeli ovaj objekat kao svoje vlasništvo. Tako nisu mislili moji prijatelji iz djetinjstva. Niko od njih nije imao novca da kupi ovu kafanu, ali nisu dali nakupcu voća i povrća, bivšem policajcu D. da im, kupivši „Šetalište“, otme primaću sobu. Iz sirotinjskog roštilja mršavo je dimio drveni ugalj, jaka vazdušna depresija učinila je svoje. Jedino su, na ulju, ponosno cvrčali ražnjići. Moji drugovi su držali u rukama transparente: „NE DAMO NAŠU KAFANU! DOLE KAPITALISTI! LOPOVI MARŠ IZ NAŠEG OBJEKTA!“ Sve to ganulo je Džonija Depa, ali i kamere Televizije Sarajevo. -What a proud people – progovorio je osjetljivi umjetnik Džoni. – They fight for there bar, I have never seen it my life. Bili smo kao neki zatočenici Čehovljeve drame u kojoj najmanja mogućnost promjene izaziva strah i paralizu. Taj strah ih drži kao mučan san i ne da im da iskorače u novi život i probude se u nekom novom, drukčijem vremenu i, možda još bolje, u nekom promjenjenom prostoru.“ (Emir Kusturica, Smrt je neprovjerena glasina, Beograd 2010., Drugo izdanje) Moji gosti su otišli. Iza sebe su ostavili tišinu i knjigu. Njeno čitanje privodim kraju, a u svakoj pauzi sjetno se vraćam na njen početak: „Mojoj najdražoj kumi... Da lakše koračaš bosanskim tragovima u sebi. B.L., 8. 1. 2011.“ |
Hvala Đorđe! 
