MALI SUNCOKRET
07.01.2011., petak
LIJEPA I RUŽNA VIJEST
Ružna vijest:
Ključ u vratima zagrebačke Arene; ljepotica na Laništu je „na burzi rada“. Od dužnika do vjerovnika novac se okliznuo. Nadajmo se da će se led do ljeta otopiti i Bijeli Cvijet otvoriti vrata bar Eltonu Johnu, i nama, naravno. „Arena pred bankrotom: Zbog gradskog duga Arena Zagreb do daljnjega je u hladnom pogonu. Dug Zagrebačkog holdinga prema Ingri dosegnuo je već 47 milijuna kuna te je ta privatna tvrtka odlučila od 1. 1. zatvoriti ljepoticu na Laništu.“ .................................. “No, vrijeme ističe: idući događaj koji bi se u Areni trebao održati je hokejaška utakmica koja se igra krajem siječnja, a sasvim je sigurno da Ingra neće otvoriti dvoranu ukoliko od Holdinga ne dobiju traženi novac.” (Izvor: novine razne) Lijepa vijest: U Imotskom se gradi spomenik Baladi. Ima li ljepše vijesti! „Kameni stihovi“ Hasanaginici. „Hasanaginica je bosanska i bošnjačka usmena balada, koja je nastala između 1646. i 49. u okrilju begovske bošnjačke porodice iz Imotske krajine koja je tada bila dio Bosanskog pašaluka i vjerovatno se prepričavala sa koljena na koljeno po Imotskom i okolini, dok je nije otrgnuo od zaborava 1774. italijanski putopisac, etnograf Alberto Fortis nazivajući je "morlačka balada" (morlačka = ilirička). Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi "Put po Dalmaciji" u Veneciji. Od tog trenutka su se počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena kao Johann Wolfgang Goethe (1775), Walter Scott (1798), A. S. Puškin (1835), Adam Mickiewicz (1841) su samo neka od imena koja su prevodila "Hasanaginicu". Za "Hasanaginicu" se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada, koja je ikad nastala. ………………….. Ova balada je nastala u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo (1762m). Radnja se dešava u Vrdolu, današnjem Zagvozdu i Župi gdje je Hasan-aga Arapović imao velika imanja. Temelji Hasan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Hasanagica sahranjena. Njen mezar leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvatala vodu.” (Wikipedija) HASANAGINICA Što se bjeli u gori zelenoj? Al' su snjezi, al' su labudovi? Da su snjezi, već bi okopnuli, labudovi, već bi poletjeli; nit' su snjezi, nit' su labudovi, nego šator age Hasan-age: on boluje u ranami ljutim. Oblazi ga mater i sestrica, a ljubovca od stida ne mogla. Kad li mu je ranam' bolje bilo, ter poruča vjernoj ljubi svojoj: "Ne čekaj me u dvoru b'jelomu, ni u dvoru, ni u rodu momu!" Kad kaduna r'ječ razumjela, još je jadna u toj misli stala, jeka stade konja oko dvora, i pobježe Hasanaginica, da vrat lomi kuli niz pendžere. Za njom trču dvi ćeri djevojke: "Vrati nam se, mila majko naša, nije ovo babo Hasan-aga, već daidža, Pintorović beže!" I vrati se Hasanaginica, ter se vješa bratu oko vrata. "Da, moj brate, velike sramote, gdi me šalje od petero dice!" Beže muči, ne govori ništa, već se maša u džepe svione, i vadi njoj knjigu oprošćenja, da uzimlje potpuno vjenčanje, da gre s njime majci uzatrage. Kad kaduna knjigu proučila, dva je sina u čelo ljubila, a dv'je ćeri u rumena lica: a s malahnim u bešici sinkom, od'jeliti nikako se ne mogla, već je bratac za ruke uzeo, i jedva je sinkom rastavio, ter je meće k sebi na konjica, s njome grede dvoru bijelomu. U rodu je malo vr'jeme stala, malo vr'jeme, ni nedjelju dana, dobra kada i od roda dobra, dobru kadu prose sa svih strana, da najveće imotski kadija. Kaduna se bratu svomu moli: "Ah, tako te ne želila, braco! Nemoj mene davat za nikoga, da ne puca jadno srce moje, gledajući sirotice svoje!" Ali beže ne hajaše ništa, već nju daje imotskom kadiji. Još kaduna bratu se moljaše, da njoj piše listak, b'jele knjige, da je šalje imotskom kadiji: "Djevojka te l'jepo pozdravljaše, a u knjizi l'jepo te moljaše, kad pokupiš gospodu svatove, dug polduvak nosi na djevojku, kada bude agi mimo dvor, nek' ne vidi sirotice svoje!" Kad kadiji b'jela knjiga dođe, gospodu je svate pokupio, svate kupi, grede po djevojku. Dobro svati došli po djevojke, i zdravo se povratili s njome. A kad bili agi mimo dvora, dvi je ćerce s pendžera gledahu, a dva sina prid nju izhođahu: tere svojoj majci govorahu: "Svrati nam se, mila majko naša, da mi tebi užinati damo!" Kad to čula Hasanaginica, starišini svatov' govorila: "Bogom brate, svatov' starišina, ustavi mi konje uza dvora, da darujem sirotice moje!" Ustaviše konje uza dvora. Svoju dicu l'jepo darovala: svakom sinku nazve pozlaćene, svakoj ćeri čohu do poljane; a malomu u bešici sinku, njemu šalje u bošči haljine. A to gleda junak Hasan-aga, ter dozivlje do dva sina svoja: "Hod'te amo, sirotice moje, kad se neće smilovati na vas, majka vaša srca arđaskoga!" Kad to čula Hasanaginica, b'jelim licem u zemlju udrila, uput se je s dušom rastavila, od žalosti, gledajuć' sirota! |
Hvala Đorđe! 
