mislijedneplavusche
19.11.2017., nedjelja
proljeće u Vukovaru II - grad nade i očekivanja
nevjerojatan susret s gradom feniksom, s nepokolebivim ljudima, širokim ulicama, širokom dušom... i nadom.      prije Vinkovaca odvojak, 16 km do Vukovara još malo, svi su nam ovi nazivi dobro poznati. na žalost, uglavnom iz ratnih izviješća ulaz u gradsko poglavarstvo.krasna barokna palača. od davnina, 5000 g. p.n.e. ovaj su kraj naseljavali narodi, pa, kao i na većini ovog dijela europe, osim prvobitnih podunavskih kultura, ovuda su harali i skiti i kelti  , rimljani, horde raznih gota , avari, pa se konačno naselila i hrvatska plemena . kako smo imali običaj "udruživati se" s kojekakvima, tako su i vukovarom gospodarili i mađari, pa kasnije i habsburgovci. no, posebnom je poveljom hercega kolomana grad postao slobodan kraljevski grad i središte županije srijemske.danas u gradu, prekrasni dječji vrtić sa sjajnim igralištem  i dobro opskrbljenim edukativnim, sportskim i igrajućim sadržajima... posebno me razveselilo što sam doznala da ima puno mladih, puno dječurlije, puno školaraca (fotkano s posebnom dozvolom tete odgajateljice, hvala  )Vukovarci mogu itekako biti ponosni na svoje sugrađane. osim glazbenika detonija, liječnika grossmana, književnika pavličića, nedavno preminulog redatelja i glumca vlade štefančića, glumca königsknechta, književnice ivane bodrožić, matoša koji se rodio nedaleko grada, u tovarniku i još mnogih znamenitih ljudi, dao je i jednog nobelovca - lavoslava ružičku  . većina je značajnih ljudi svoje obrazovanje stjecala u pragu, parizu, rimu, a mladi lavoslav je gimnaziju završio u osijeku, pa prešao na studij kemije u karlsruhe pa u zurich, nikad nije zaboravio rodni grad ni domovinu.       fantastično zdanje, posjed vlastelinstva njemačkih grofova eltz. dvorac je višekratno dograđivan, okoliša uređenog kao krasan perivoj  . za vrijeme rata strahovito je stradao no obnovljen je u cjelini kroz projekte revitalizacije.nakon domovinskog rata u dijelove kompleksa premještena je postava gradskog muzeja koji je do sedamdesetih bio smješten u starom dijelu grada. najdragocjenija je bila zbirka bauer, skupljena dobročinstvom povjesničara dr. a. bauera. zbirka je sadržavala preko 50 tisuća primjeraka vrhunskih umjetnina koje su srbočetnici besramno poslije granatiranja i provale u grad naprosto pokrali  , na sreću ipak je veći dio završio u vojvodini, u novom sadu gdje je pažljivo popisano ono što nije uništeno i nestalo , a vraćeno je tek nakon mirne reintegracije.       kao i svugdje, naselili se kojekakvi marketi, megaloplexna kina, kažu da se zemlja prodavala u bescijenje, todorescu je za jeftine pare spokupovao svu zemlju, tu i tamo nešto i zasijao za potrebe svoje prehrambene industrije, ljudi se nakon rata vratili, a onda zbog nestašice radnih mjesta selili natrag u neke njemačke, švedske. susrela sam nekoliko mladih koji su se vratili iz izgnanstva s roditeljima, no ovdje su taksisti ili se bave šverc-komercom. nadajmo se da će se i ta situacija s vremenom poboljšati. zanimljivo mi je bilo čitati imena nekih ulica, kažu da su na to utjecale političke priče, izmjena glavešina-vladara, carstava, pa tako iz osmanlijskog doba postoji donja mala-mahala, pa onda cehovski označena drvena pijaca, pa kozerski sokak, lokvanjski sokak... ima i ulica tri ruže, legenda kaže da je tu živio jedan gostioničar koji je imao tri kćeri, katicu, štefaniju i mariju, ma jednu ljepšu od druge. pa je jedna od ulica u starom gradu dobila po njima ime. kažu da ima i pjesma o tomu: drei rosen. širok je ovaj grad, panonski širok, i široka je duša ljudi koji ovdje žive. osvjedočila se !grad je bogat kulturnim događanjima, umjetničkim zbivanjima za staro i mlado. kazalište lutaka, vječna, poučna i prekrasna ježeva kućica, ljubav prema svom rodnom domu! klinci su svuda isti: vesele bojice u ruci i eto krasnih umjetničkih djela  i ovdje u parkiću ima jedan pišulinac, ha, ha         plac, marketi, kino, bicikli...klinci ko klinci, sendviči, slatkači, školske torbe... i malo odmora uz rijeku... zgodne pucke, tko zna o kakvim problemima razglabaju... školarke ispred radničkog doma. to je dao izgraditi veleposjednik paunović, ugledni građanin i dobročinitelj. ono što je izuzetno, u unutrašnjosti je imao kazališnu dvoranu. kasnije je u nekoliko navrata preprodavan, te ga je preuzela radnička zadruga i tamo osnovala svoj dom. stari vodotoranj. između hotela dunav i gradske uprave, na glavnom gradskom trgu. ispod tornja je veliki zdenac, a na vrhu još jedno spremište vode. prekrasna građevina i jedan od simbola grada. iskreno, mislila sam da je nešto veći, no kao da ga je progutala veličina trga i okolne zgrade.        vukovar je od davnih vremena bio poveznica rijeka i kopna. na polovici puta između ulma na plovnom dunavu, beča, pešte preko rumunjske do crnog mora. sjena križa, neka pada tamo prema drugoj obali, neka padne sjena i ne zaboravi se spomen, neka bude uspomena i opomena. (autor kipar š. vidulin) između zapada i istoka. između sjevera i juga. marljivi poljoprivrednici, vinogradari, obrtnici, trgovci, svilari, brodogradioci, vrijedni ljudi koji su svoje proizvode distribuirali rano uključeni u parobrodarski promet, a kasnije je povezanost dala i osnovu za razvoj industrije. danas postoji nekoliko poduzeća koja osim turizma gospodarski održavaju život grada: bivši bata (hvala dijademi koja je izvrsno objasnila porijeklo tvornice), sadašnji borovo, pa vupik (nadajmo se da će opstati, bez obzira što ga je ugrabio todorescu!), luka, tvornica lijekova, biodizela... tu sam, i čudim se, divim se ovim ljudima ovdje, ovom gradu, svima onima koji su se vratili i ponovno ga stvaraju. ovim se obalama može šetati beskonačno...ima još zanimljivih i prekrasnih prizora, nastavak slijedi  zemlja, voda, nebo, ljudi... |