smotani007@gmail.com


Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti


Pahuljica
U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda



















smotani

nedjelja, 29.08.2010.

vikend...

Prošao je i posljednji vikend prije povratka sa godišnjeg. Iako sam planirao napraviti nekog pametnog posla, ipak.....ipak nisam mislio da ću biti tako vrijedan – i sad se, pomalo umoran pitam...što mi bi? A obuzelo me sve nešto čudno...... od samog dolaska kada je nebo sjajilo nekom čudnom bojom, osvjetljavalo čudnim zrakama...a oblaci...oni su bili nešto posebno.... stajao sam preko sat vremena i blejio u te smjene boja, likova, oblika, svijetla.....

520



A onda, nakon što sam – opijen tim slikama zračio nekom posebnom energijom, išao sam polako pripremiti kosilicu ( flaksericu ), naoštrio ručnu kosu, malo prošetao po ranču uhvatiti ljepotu koja, uprkos tučama i nevremenima, odiše u mom kutku......
Tek sam sad primjetio kako noć naglo pada.... tuzan

Jučer sam, obzirom da je najavljena kiša, ustao u sedam, nabrzaka popio kavu i...juriš u boj sa ambrozijom .....nema je puno (ipak je i moje čupanje urodilo plodom ) ali ni to malo ne želim u svojoj blizini.... no

520



Suze su, tek povremeno, klizile niz lice ali sam zato kihao da me cijelo selo čulo. Oko podneva se kiša polako počela javljati...prvo stidljivo kap po kap i nisam se dao smesti – tek pokoja čik pauza da odmorim leđa. Bilo je lijepo vidjeti kako se približavam kraju – trebalo mi je još najviše pola sata kad su kiša i vjetar krenuli nezaustavljivo... do ranih jutarnjih sati.

520



Sa vanjskim sam poslovima završio pa sam se dao u sastavljanje moje nove alatke – škara za živicu o kojim sam vam pričao...
Oko večere se nisam previše trudio, malo pomfrija i to je to..ali, ne malo iznenađenje bilo je kada sam uzeo prvi... i on me voli kao i ja njega....cerek


520



Danas je bio predivan dan – ustao sam ranije, pokosio onaj komad što mi je ostao i ponosan kao puran krenuo u obilazak livade rolleyes

520




Sa mirisom pokošene trave krenuo sam u kratki boj sa živicom – tek toliko da probam novu alatku koja će do punog izražaja doći slijedeći vikend – ukratko – oduševljen sam .... proba je uspjela... thumbup
Na brzinu sam pobrao paprike, mahune, radić, ugrubo malo počupao travu i krenuo doma.... pomalo umoran..još jedan pogled za nahraniti dušu....... rolleyes

520



I gas doma... treba se spremiti za sutra i nove radne i......životne pobjede.....pjeva




- 21:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.08.2010.

Sve što je lijepo....prođe:)

Godišnji se bliži kraju.... pamtit ću ga kao prvog nakon puno godina zbog načina kako sam ga proveo. Tri i pol tjedna, bez obzira na povremene telefonske gnjavaže, bez obzira na pokoji, ovotjedni, odlazak tamo, ipak su bila niz koji ne pamtim. Čak sam i skoro dva tjedna bio na moru, malo, radno, odmorio na ranču a i doma odradio neke „zaostatke“. Đumbus koji sam ovaj tjedan izveo u stanu rezultat je mojih odluka da se ipak uhvatim u koštac s nekim, još neraspakiranim, kutijama iz „prošlog“ života. I da, naravno, bio je red suza, red smijeha ali i veći red u svakom dijelu stana ..... uglavnom, to su bile majčine stvari jer nakon njenog odlaska nikako nisam mogao u stanu s ocem oprostiti se, u miru, od nje. Uvijek sam mislio, danas sutra, bit će prilike – no, kada sam pomislio da je ona došla, kada je otac umro, sve se odvijalo vratolomnom brzinom i stvari sam doslovno „bacao“ u kutije kako bi što prije, nakon poznatih okolnosti, ispraznio stan..... bilo je tu i mojih stvari iz djetinjstva koje sam prvo raspakirao ( mislim da sam vam i o tome govorio), ali neke, neke majčine – bilo je teško.. i uvijek sam to odgađao... sada, dogodile su se neke stvari koje sam morao odraditi a odnose se na ostavinsku raspravu, bliži se godišnjica njezinog tihog odlaska, i pomislio sam, kada sam već u tim mislima, a imam vremena zašto ne sada? I krenuo sam... kutija po kutija se praznila – neke sam stvari spremio za udrugu Bokce dok se nekih, trenutno, ne mogu osloboditi, a nekih, naravno, nikada niti neću. Lijepo je bilo sjetiti se nekih situacija vezanih uz predmete, odjeću na koje sam nailazio.. na neke je bilo tužno naići – kao na šlafrug (obožavala je šlafruge, nerijetko sam joj govorio, od milja naravno, da je „pacijent“) kojeg smo joj kupili da ju dočeka kad izađe iz bolnice... nije ga niti vidjela – steglo me nešto u grlu ... nešto mi je vlažilo lice, a ja sam se, nijemo, prisjećao njezinih očiju, njezinog veselja kojim nas uvijek, kao malo dijete, počastila kada bi je nečim iznenadili... puno se lijepih ali i tužnih uspomena prebiralo u tim trenucima – ali, sve sam kutije raspakirao, podijelio, pospremio – konačno sam se u miru oprostio sa tim stvarima.
No, bilo je u tim kutijama svega – našao sam brdo igrica – od čovječe ne ljuti se, monopolya, nekih puževa – ma ni sam ne znam otkuda mi sve to. . . ali, spremio sam ih – možda sa kumicom zaigram monopoly; neke značke koje su mi posebno ostale drage, privjesaka – među kojima me oduševio privjesak sa špilom karata a koji me prisjetio kako smo frend i ja kartali na satu kemije.... svakakva su sjećanja navirala – bilo je to malo prekapanje po mojoj povijesti...... ali, nemalo iznenađenje izazvala je bočica sa 35 kamenčića (svaki kao nokat) – jednog sam izgubio kad sam se pikulao s njima, koje su mi..o, ima sada tome godina, izvadili iz moje žući...prisjetio sam se tada i tih bolničkih dana koje sam, redom, dan za dan pretočio u stihove – i naravno, morao sam potražiti taj „zapisnik“, uvalio se u čitanje, smijao se ko lud, rasplakao ko malo dijete i vratio u neke blentave dane ... ( kažu da što si stariji da si bedastiji i sve sličniji djeci – mislim da se to meni već počelo događati...)yes
Bilo je ovoga tjedna i drugih obveza – morao sam riješiti i te ostatke ostavinske rasprave ,ali, dogodilo mi se ono što se po Marfijevom zakonu uvijek događa – nema rješenja mad.... dakle, novi udar na sve možebitne kutove gdje držim nekakve dokumente ( jednom sam to bio sredio ali nakon toga i uneredio – kak je i red) trajala je ta potraga a teta kojoj sam to, iz usluge trebao dostaviti, postajala je pomalo nepovjerljiva... da li ja njoj to uopće želim dati ili da traži preko suda? Ma želim draga gospodična, gospođo ... i tako, dok sam je uvjeravao da sam ja jedan smotani tip koji ne zna što ga uopće na životu drži razvili smo neku komunikaciju koja je djelovala prijateljska.... da bi otkrili da smo išli u istu školu (osnovnu) i tu sam shvatio da je ona koju godinu mlađa od mene – jer, nekada davno, svi smo se u kvartu poznavali – čim je spomenula „glavne“ face svoga doba odmah sam je locirao kojoj generaciji pripada... i, stekao njezino povjerenje barem do te mjere da me čeka dok ne nađem svekoliko rješenje – a bila su dva – jedan za oca jedan za mene..a ja niti na jedno da naiđem.... no, trud je urodio plodom, Aleluja – sutra ću joj nekako to dostaviti po nekom....
Danas sam, nakon loše prospavane noći, jutrom krenuo u Lidl. Vidio sam da na akciji imaju električne škare za živicu po povoljnoj cijeni - rastezljive do tri i pol metra taman za mog suseda zubo– a kako su moje riknule – odradile su svoje ( i ne isplati se popravljati obzirom i na kvalitetu a bome i u odnosu na ovu cijenu) odlučio sam se za obnovu alatnog (hm, ili je to stroj, uređaj? – prisjeti se Smotani) parka. Naravno, uvijek, ali baš uvijek kad idem po jednu stvar – bankrotiram – no, usput sam uzeo zaštitne mrežice za oluke, novu malu, džepnu, pilicu za voćke, nove rukavice, čokoladice (Gremlin mi je sve pojeo) i još neke sitnice i vidno zadovoljan krenuo prema poslu.....( trebao sam svratiti na neke konzultacije ) kad...zvr, zvr – Smotani, ajde... idi kupi nešto za malu . oproštajni poklon eek... da, kolegica nam se udaje (dobro ne udaje se još), ali odlazi iz našeg grada – kolegica koja je par godina s nama, s kojim sam imao „okršaje“ blentavoga tipa ali, koja je u posljednje vrijeme ipak pomalo shvatila pojam radne discipline... i tako sam dobio direktivu i upute.... jadan ja.... no, odradio sam i to, otišao i kod svoje cvjećarke po najljepši i otkačeni buket na svijetu i krenuo put firme.... joj, joj... da mi je neko rekao prije dvije tri godine da će mi ikada biti teško ako ona ode...ali, s vremenom, ljudi se mijenjaju, privikavaju, prihvaćaju – iako se i ljute – no, kada morate djelovati kao tim – neko prijateljsko zbližavanje je neminovno. Iskreno, nikada nisam mislio da ću njoj ugledati suzu u oku – čini se – ni njoj nije lako, ali... nema brige, posao ju čeka, dragi ju čeka , stambeno pitanje riješeno...cerek

Ipak, kad mi je prišla i zapjevala

Čujemo se, vidimo se
Kad vremena bude
Izaći bi i ja htjela
U grad među ljude

Čujemo se, vidimo se
Još će biti dana
Kad se svega toga riješim
Javit ću se sama


( rekla mi je kako je danas čula da je prošlo 18 godina otkako nas je napustila draga Đurđica i da se sjetila te pjesme...i, morala je baš meni otpjevati hm, hm...rolleyes)

bome su i meni zasuzile oči cry...čak sam ju i zagrlio ( no, no...prijateljski, dakako) što je izazvalo šok svekolikog prisutnog pučanstva a i komentar.... no pssst. nećem o njemu




i...., ma neka joj je sretno ..... kiss





A kada sam se vratio kući – gle ugodnog li iznenađenja . . . kose, ambrozija je u punom jeku cvatnje, svrbe me oči, nos mi je ko crvenkapica.... hvala vam dragi Zrinjevčani......nadam se da ću lakše disati


Ja ću, naravno, za vikend u svoj nespokoj – provjeriti radni elan novih škara, vidjeti kako moje biljkice, pokositi drugu livadu – jer, ambrozija je u punom jeku ( nije još procvala ) i, psihički se pripremiti za...... nove radne pobjede...... thumbup


- 21:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 25.08.2010.

opet tragedija....

Slušam na vijestima o tragičnoj smrti mlade žene, majke dvoje male djece. . . .

Ne vjerujem svojim ušima kako je policija zakazala ... pa da li je moguće da se svim, evidentnim, upozorenjima, pa čak ni prijavi majke ubojice, nije posvetila obavezna pozornost? Da li je moguće da je, tek nekoliko trenutaka prije mahnitog čina policija (pre)srela počinitelja i pustila ga bez provjere iako su imali prijavu majke o prijetnji smrću? Da li je moguće..? bezbroj pitanja sam nakon te vijesti postavio sebi – jer, na žalost, nisam siguran kome bi ih mogao postaviti a da ne dobijem odgovor – „istraga u tijeku“. Ma sto istraga ne može mi isprat gorak okus u ustima da je ovaj čin trebao i morao biti spriječen! Ne mogu vjerovati kako se olako pristupilo (ne)provjeri prijave, koliko se (ne)brzo odvijao postupak vezan uz raniju prijavu za zlostavljanje u obitelji. Kunemo se na svetost obitelji ali mi se čini da smo i tu samo jaki na riječima. Kao što znate, ja nemam svoju obitelj, ali, to nimalo ne umanjuje moje osjećaje gnjeva i bijesa zbog ovog, ali i mnogih drugih žrtava nasilja u obitelji. Prema izjavi novinara, samo je pukom srećom i prisebnošću vozača kamiona izbjegnuta veća žrtva kada je maleni izletio iz majčinog zagrljaja koja je, pogođena hicem, posljednji puta osjetila sinovljev dodir...ali, i on njezin. Kakve će to dijete imati traume u životu... oče, jesi li razmišljao o tome? O čemu si „tata“ razmišljao kada si posljednji puta gledao bivšoj ženi u oči? Da li si pomislio da je ta žena majka tvoje djece koju sada neće imati tko podizati? „tata“ da li si pomislio da možda više nikada nećeš vidjeti svoju djecu? Možda i jesi... ali, bilo ti je svejedno? Ne, to ne mogu vjerovati, ali tvoja me (ne)djela uvjeravaju u suprotno...

Razmišljam cijelo vrijeme, ne mogu spavati.... što se to u čovjeku mora dogoditi da ovako postupi? Da li može i smije biti opravdanja za to? Ne znam, teško mi je suditi .... Iako nemam obitelj mislim da nikada ne bi mogao dignuti ruku na ženu, djecu, a kamoli učiniti ovako nešto..... na sebe bi i mogao dignuti ruku, ali na ženu, to krhko i predivno biće koje nas prati u životu, s kojom dijelimo i dobro i zlo... na djecu? Na djecu koja su, siguran sam, rođena u ljubavi.... Iako, moja životna iskustva obitelji nose burni predznak, iako sam bio svjedok nasilja u obitelji od strane moga oca, i iako se kaže da jabuka ne pada daleko od drveta – sa sigurnošću mogu reći – ne pada, ali, moje drvo je bila majka...... I slušao sam majku tog čovjeka, osjeti se njezina nemoć, žal, tuga, učinila je sve da spriječi..... ali, ostalo nije bilo do nje.....

I, što sada? Djeca će odrastati bez roditelja – otac ako i preživi završit će u zatvoru... domovi, socijalne ustanove, skrbnici..... „tata“ jesi li razmišljao o tome? Jesi li i jednog trenutka mislio tko i kako će podići Vašu djecu ... ne, ti si „tata“ čak pomišljao i njih ubiti ( riječi tvoje majke) ... plačem, duša me boli, pokušavam razumjeti...ali, ima li se tu što razumjeti? Ne znam, znam da mu je nešto puklo u glavi, pao mrak na oči.... ali, ali podići ruku na ženu.... djecu .... to ne mogu shvatiti.... i ne želim!

U posljednje vrijeme bilo je ovakvih slučajeva i svaki jednako boli, jednako je težak... problemi društva ne mogu i ne smiju bit opravdanje za ovakva, ma nikakva, nasilja u obitelji! Nismo obitelj stvarali radi društva, nije nam ga ono stvaralo...... znam, teško je, ali, ne vrijedi li se za ljubav, obitelj, najdraže boriti? Ne trebamo li baš svoju obitelj zaštiti a ne.....?
Ljut sam... ljut sam na ovakve stvari.... i pitam se, što sada vrijede istrage? Sada? Nismo li malo zakasnili? Mogu li one vratiti ženu, majku ove male dječice?
Ne znam, ne pitajte me.... istraga je u tijeku.......

620


- 23:30 - Komentari (19) - Isprintaj - #

utorak, 24.08.2010.

reklame....

Ovo je vjerojatno već ofucana tema u svakodnevnim razgovorima – no, kako inače slabije pratim TV a naročito reklame, na godišnjem sam malo vremena posvetio, između ostalih „udri brigu na veselje“ aktivnosti i ovom dijelu programa. Zapravo, prije bi se moglo reći – pažnje. Naime, ima nekih mjesec dana (ili tu negdje – malo sam pogubljen u vremenu i prostoru) kako me užasno naljutila reklama DC i HAK kartice u kojoj je žena opisana kao biće koje jedino zna peglati karticu – sramotno je ono „pogađanje“ mjesta kvara na automobilu – Senj, Sinj, Slunj..... dobro, izgleda da je još nekome sinulo da je ovo tragedija od reklame pa je istu malo ( u najtragičnijim dijelovima) skratio. Zapravo očekivao sam da će naša Premijerka, koja se tako glasno digla protiv spota za turističku sezonu i „seksističkog“ sekunditog prikaza ženskog dijela tijela imati koju glasnu reći i protiv ove reklame – jer, ako ona nije uvredljiva za ženski rod.... pitam se što je uvredljivije ženski dio tijela u nevinom prikazu ili prikazivanje žene na način kako je prikazan u spomenutoj reklami? Ali, ostao sam uskraćen za taj odjek njezinog glasa...no, što je tu je....cry

Obratio sam pažnju i na još neke reklame sumnjive poruke... npr... reklama za prašak..... prikaz njegovog djelovanja na prljavu bijelu košulju je nevjerojatan – namažeš, protrljaš i „obrišeš baš kao gumicom“ – dobro, možda taj prašak i jest dobar ali da je on razlog da je dijete „uzoran“ učenik zahvaljujući njemu...??? Poenta reklame nad kojom sam se i te kako zamislio... pa nemreš verovati... ja sam vjerojatno bil neuzoran, kreten i slično jer, moja majka nije koristila taj prašak već onaj koji je budžetu bio prihvatljiviji..... to što ovoga tada nije niti bilo – nije bitno headbang


200200200


No, nije to sve što naše reklamno tržište nudi – reklama „s kim bankariš?“ me je u prvoj varijaciji izludila – nikako nisam mogao shvatiti njezinu bit kada je sa večernjeg izlaska tip sa ženom vraća kući, dočeka ga drugi tip sa puškom-igračkom a ovi pitaju „pa dobro, s kim ti bankariš?“ pa kaj trebam s nekim bankariti da bi kupil igračku pušku ili slično? bang Kaj smo do tuda došli? Ili... ili sada dolazi do izražaja moja neuzornost jer majka tijekom mog školovanja nije koristila spomenuti prašak? hm... dobro, moram priznati da mi je ova druga varijanta te reklame malo razumljivija – digneš kredit za stan, namještaj, za putovanje i šoping – to je nešto što svi znamo i radimo da bi preživjeli – samo, nisam siguran da su nam plaće toliko dobre da bi se ovako slatko smješkali... hehe...smješkat ću se ja uskoro – još dvije rate kredita koji sam digao kad je otac umro i koji mi je bio neophodan kako bi ga ispratio na onaj svijet, pokrio sve dugove nastale tijekom njegova boravka u bolnici... eto, neki se smješkaju kad dižu kredit, neki kad ga otplate – ko kaže da nismo različiti?wink
Akcije po raznim šoping centrima, dućanima i slično za kupnju školskih knjiga dižu mi tlak do neslućenih razmjera. Ne sjećam se da je u moje doba školovanja bila takva jurnjava za knjigama – da, znala se dogoditi kasnije, u srednjoj školi, kada su, ponekad, znali izaći neki novi naslovi i kada je trebalo pričekati da dođu u knjižare – nije bilo sumnje – Školska knjiga, Mladost ili Znanje ( e te su mi „knjižare“ ostale u sjećanju) su ubrzo bile opskrbljene... a danas???? Ni ne znam di su sjedišta svih izdavača a kamoli kada bi mogli izdati knjigu.... pa poklon bonovi za kupnju knjiga u neutralnim prodavaonicama – vrijedi li bon ukoliko nema pojedinih naslova proizvođača kojeg trebamo? Ponekad se toliko uživim u tu jurnjavu za knjigama ( kao kad sam kod Pjesme o jednoj mladosti čitao kako njene Potočnice „jure“ za knjigama), razljutim da mi tlak skoči do neslućenih razmjera...meni koji samo to sa strane pratim, a kakav li je tek onima koji moraju opremiti svoje školarce? No, onda se kiselo nasmiješim i znam da će to majke sve popraviti Tide-om i da će njihove klinceze i klinci biti uzorni učenici.....
Ima još takvih primjeraka, ali, da ne ispadne sve tako crno... moram priznati da su mi reklame Leda opićene do bola... od ledo škrinje u sred pustinje do poštanskog sandučića na svakom boljem drvetu pod svakim boljim kamenom... nekada mi je Coca Cola ima simpa reklame, ali danas, bez zadrške, vodeće mjesto simpatičnosti, gledljivosti, opićenosti u mom neuzornom umu zauzimaju upravo reklame Leda.




No, ova Francuska verzija me oduševila yes



Ali za kraj, možda ipak.... na kraju uspješne turističke sezone... ne, ne onaj zabranjeni spot, a neee zujo



Ko kaže da mi nemamo i dobre parareklame pjeva sretan

P.S. ne radim u Ledu, sam da se zna




- 21:00 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.08.2010.

povratak doma...

Nakon brdo dana evo me, konačno, doma. Godišnji sam, nakon nekoliko godina, proveo većim dijelom, upravo onako kako se to od njega i traži – odmarajući se, uživajući, rekreirajući se---ovo zadnje baš mi i nije nešto pošlo za rukom – završio sam sa steznikom na nozi...no, dobro, sve u svemu vrijeme sam, doista, proveo na jedan ispunjen način – bez prevelikih stresova, šokova, rastrganosti – povremeni šokovi s posla se ne računaju jer sam, koliko sam god to mogao, stisnuo tipku ignore ili mute.....

Kako je i moja „mama“ primijetila, opustio sam se i prepustio osjećajima, mislima i uživao u najljepšem moru na svijetu. Iako, ili sam ostario, ili sam postao čangrizav, ali, čini mi se da je ove godine bilo malo hladnije nego inače – no to sam kompenzirao toplinom žara kojeg sam u sebi nosio.

Činjenica da je i moj drim tim bio u to doba na godišnjem, svi smo, svakodnevno, dojađivali jedni drugima... jedina koja mi nikako i nikada neće dojaditi je mala kumica – dakle, kaj je ta mala od mene delala.... sa plaže me znala nagovoriti da idemo „spekati pomfri“, „napraviti čips“, „spekati kokice“ – jer, „ kume, baš bi to sada papala...“ – i kako ne udovoljiti malom Gremlinu? Ko mi je kriv kad sam bio lijen krenuti njima ... ne, ne žalim, naravno – pa bar sam i ja nešto gricnuo...

Uglavnom, morski dio godišnjeg prošao je, sve u svemu, dobro, ali, morao sam krenuo put ranča. Imao sam neke dogovore i morao sam u četvrtak biti tamo. Malo sam sa strahom krenuo na put – prvo zato što nisam znao kako će noga izdržati napor vožnje ( iako mi ta noga služi samo za kuplung....) a drugo, nisam znao što će me dočekati. Naime, po drugi puta u kratkom vremenu, područje mog ranča zahvatila je tuča – nakon prve, biljke su pretrpjele dosta štete, a što li je druga ostavila?

520


Kad sam došao, prvo što me je opalilo po očima bila je trava – majko moja al raste ove godine – bar znam što mi je odmah za počet raditi..... obišao sam biljke i bio ...tužan.... tuča je, doista, odradila svoje.... već sam rekao, ali, ponovit ću – te biljke, to povrće – nešto je za moju dušu, moj gušt, pomalo koristi – zdrava hrana ali, svejedno boli kada vremenske prilike učine štetu – no, uvijek pomislim na poljoprivrednike koji od toga žive, koji su od jutra na poljima, koji su uložili sebe.... ne, nije da i ja sebe nisam uložio, dao – ooo jesam.... i, vjerojatno isto boli... samo, razlika je, što osim one ljudske boli, da i neke materijalne štete, ja ću prezimiti kao i svi ostali – sa minusom, šlepajući se do plaće....ali, kako će poljoprivrednici? Znam, naći će se misli poput „pa neka osiguraju“ ..i ja to pomislim kad gledam te štete – ali, kad vidim ove svoje susjede znam da jedva održavaju ono što imaju..... no, neću o nekim dubokim mislima – ipak sam još na godišnjem...

520


520


520


520


Dakle, kada sam se oporavio od šoka nazvan tuča (neću niti pokazati te depresivne slike) krenuo sam u radove – košnja, malo oko ružica – treba ih srediti, malo okopavanja – ipak me nije bilo dva tjedna... i, iako sam namjeravao pofarbati ogradu – ništa od toga – zbog najavljivane kiše nisam se usudio..... a ono – od kiše ni k..... eh.... ipak, uspio sam malo napuniti led s povrćem, čak sam si i pečenu kuruzu priuštio, porezao živicu, malo spremio jabuke koje nisu potučene tučom pale na pod, malo poredio, blejio u nebo....Pitam se, što bi rekli da na nebu ugledate oblak u obliku križa a da vam je pri tome jedan od nadimaka „oblak“?

520


...i, došla je nedjelja – povratak u metropolu i lagano privikavanje na radnu temperaturu. Po nekom planu službeno ne bi trebao još ovaj tjedan na posao – ali, neslužbeno....možda malo... No, svakako ću srediti neke papire još od majčine ostavinske rasprave – ne, ne bi ja, ali me ganjaju (pih, našli me i na godišnjem...)...., malo porediti doma neke čarolije nereda koje sam ostavio prije odlaska na more, još malo odmoriti, ako stignem, i škodilak bi trebao na servis – uskoro će registracija ( čini mi se, do proljeća ziher niš od novog škodilaka...ako i tada....) . nekako mi se čini da će mi faliti vremena...... za......



- 21:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 18.08.2010.

pogled...

Pogledom u plavetnilo tvoje
Uz cvrčka glasovne boje
Tiho i nijemo prilazim ti nježno
Sad slijedi ono neizbježno.....

Laganim koracima gazim po tebi
Znam da te boli i najrađe ne bi
ali hladnoća i toplina kojima me budiš
izmamila je tvoj pogled kojim se čudiš

gledaš me u nevjerici, strano
pitaš se znam li da si slano?
A ja, s osmjehom u kutu
Nježno gazim po tvom butu

I pomičeš se pod nogama mojim
Osjećaš da te se, s poštovanjem, bojim
A ja se tiho pitam u sebi
Što bit će kad ruke pružim tebi?

Dodiruješ me oko struka snažno
O more, kako se praviš važno
Čas hladnim čas toplim strujama me grliš
Ponekad mislim da me pomalo mrziš

Al kad približim se tvom tijelu cijeli
Osjetim da nešto mi želiš reći
Rukama te grlim nježno i snažno
Draga, nemoj se praviti tako važno..

I dok te grlim i milujem ti kosu
Kao da na travi gledam kapljicu rosnu
Rukama ti nježno klizim po tijelu
Kako te volim maziti cijelu

Ruke tvojim tijelom klize
Svakog smo trena sve bliže
Osjećam tvoj dodir nježni
O draga ko te volio ne bi?

I kada tvoj dah osjetim na vratu
Kada osjetim tvoju usnu slanu
Predajem se draga tebi
Iz tvog zagrljaja izašao ne bi.....

Dok me tako satima u zagrljaju držiš
Ko sunce me svojim prstima pržiš
I dok se s mojim isprepliću nježno
Znam da dolazi neizbježno....

Usne sam svoje priljubio tvojima
Osjećam tvoje kako klize po mojima
Ispreplele su se s okusom soli
A svaki dodir tako slatko boli

I dok bol me prožima tijelom
osjećam te dužinom tvojom cijelom
nogama klizim po tvojim
sve više, tog se zagrljaja bojim

strah se draga uvukao u mene
nikako se riješiti svoje treme
dugo sam sam kročio svijetom
zaboravio sam voditi se k lijepom

a tvoja ljepota odiše čistoćom
smiruješ me svojom mirnoćom
i pitam se dal bio sam u pravu
kad sanjao sam tvoju kosu plavu

dal snovi stvarnost mogu postati
dal ću samo sa mislima ostati?
Dok odgovore tražim draga
Spustio sam se opet do tvog plavog vala

I gledam te, mazim i pazim
Nježno opet po tebi gazim
Smireno grlim tijelo tvoje
Nježno priljubljujem uz tvoje svoje

I tako u strasnom zagrljaju stojimo
Sve manje se drugih struja bojimo
Prilazimo jedno drugom bliže
Dok ribari razapinju svoje mriže

Mi se u njih uplićemo stalno
A poljupci odišu doista slano
Tek pokoja stanka kao da kaže
Naša ljubav nikad ne laže....

Ma kako nam vali okrenuli leđa
Ma kako nam vjetar mira ne da
Znamo da naša ljubav dovoljno je jaka
U borbi protiv svakog podivljalog vala

I znam, trebat će još vremena malo
Dok naša se srca neće osjećati samo
U ljubavi našoj kamenčić što se prijeći
Kao da kaže svaka rana će zaliječit

I čekam draga da sok s tvojih ruku
Klizeći po meni spere tu muku
Da zajedno s rukom u ruci
Priđemo toj morskoj buci

Da ležeći na morskome žalu
Osjetimo toplinu snažnu
Kada dlanovi će naši dodirivati ga nježno
Tad draga moja, dogodit će se neizbježno

Baš kao na slici koju u mislima nosimo
Čekam da se svojim susretom ponosimo
Da jednom zauvijek shvatim draga
Da bez tebe ja sam – ruina prava

I vidim te sada kako se smješkaš
Znam da moj korak čekaš
Al noge su malo otežale draga
Boje se krenuti put tvojega praga.....




520



- 21:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.08.2010.

i dalje...traje :)

Idu, idu dani... ukrao sam već tjedan dana godišnjeg. Uznemiravanja stranačkih – ma ne, ne tih – mislio sam na stranke – poslovne partnere..., pa onih s posla – polako ali sigurno remete mi svaki dan.... a izgleda i san. Noćas sam, kao da me neko šilom podbo, skočio iz kreveta ( srećom, na desnu nogu), krenuo prema terasi i.... razbudio se kad sam prstima opalio po pragu – ne, ne znam da li sam što sanjao, ali se sjećam da sam stranci preporučio neke dijelove kako bi bila veća sigurnost.... i kad sam shvatio da je još noć, da se cvrčci opet igraju noćnog tuluma, vratio sam se u krevet ne shvaćajući što sad trebam..... san više nije pao na oči, ali, zato sam riješio cijelu osmosmjerku...smokin
Naravno, prije redovnog plivanja imao sam nekoliko poziva – neke uspješno i odradio.... neki su sa čuđenjem zaključili „još ste na godišnjem??“ halo... pa tek me jedan tjedan nema....nevjerojatno – kada sam tu istu stranku pitao...“jeste li vi bili na g.o.?“ odgovor je bio...u stilu...“ma cijeli sedmi ..ali, eto, žena kuka da bi još, a ja hitno moram opremiti skladište...bla, bla,bla“ ... jadan cry...došlo mi je da ga nešto pitam – ali, odustao sam,......
Utišao sam mobitel, da ne zvrnda cvrčcima kad me nema, i otišao na mali kupanac...koji je potrajao......
I opet me obuzela moć mora, njegovih valova, taj šum koji u svojoj najtišoj buci iz mene uvijek izvlači nešto.......

620


Smiješ se....

Vidim te kako smiješ se iza vala
Misliš da poezija meni je strana
No, odat ću ti jednu tajnu malu
Pripremio sam zbirku pjesama – pravu

U njoj puno je tvojih stranica draga
U njoj – o mom životu, nema ni traga
Kao da o njemu nema se što više reći
Ali misli na tebe – ne mogu poreći

I dok slušam mora sinjeg val
Dok sjedim i mazim njegov žal
Misli mi, opet, tebi draga lete
Nestašan sam kao malo dijete

I ugledam tada djevojčicu plavu
Kako u pješčaniku gradi kulu pravu
Sjetim se snova svojih davnih
Sada svjestan – nikad ostvarenih

Davno sam te želje dijelio s nekim
Davno sam život smatrao svetim
I sve što, ne tako davno, rekla si draga
Kao da je otišlo....bez traga

Zamalo davni snovi stvarnost su postali
Zamalo nisu u nekoj ladici ostali
Ipak, ja na morskome žalu sjedim sam
I moru svake večeri poželim miran san...



620


I da, spotić je to novi – ali, ne baš s najboljim slikama – ali, popravit ću kad se prikopčam na fiksni net ( ovaj mobilni me nekako ljuti...)




- 21:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 13.08.2010.

ipak petak.....:(

Prolaze dani...i trinaesti, petak, ušuljao se na vrata........ trebao mi je biti sretan dan – trebala je biti plaća.... ali..... hihi – bila je jučer rofl – čini mi se da neki i dalje imaju strah od pada sustava na taj dan - o da, dogodilo se jednom i sada, pokušavamo, na taj dan izbjegavati velike ali jeftine transakcije – naravno, mislio sam na isplatu plaće....
Još uvijek uživam na moru, iako, bjesomučni, zapravo vrlo nepristojni, pozivi me pokušavaju izbaciti iz mojih tračnica..... mobitele i ne znam di ostavim, tek povremeno bacim pogled na njih ( što zbog slabijeg signala, što zbog neočekivanja nekih važnih osobnih poziva) a kad pogledam onaj službeni i vidim preko 20 neodgovorenih poziva.....mad ,ne, neću reći kako ih prokomentiram. Naime, već u ponedjeljak su imali nešto za reći o tome kako im silno nedostajem....zahvalio sam im na ljubavi i poručio da se malo strpe..... no, jučer, kada sam vidio ovaj impozantni broj propuštenih poziva – a tek sam se vratio s jutarnjeg plivanja, malo mi je pao mrak na oči...... hrabro sam provjerio o čemu se radi....njihova želja za brzim susretom me uopće nije fascinirala – pravio sam se da nisam iz te priče i nekako, vrlo jako, branim stav da ću još barem tjedan dana mirovati......doduše, moram i na viksu nešto raditi..ali, u svakom slučaju, nemam namjere na posao....nemam ja.... nemam....ja.....

A na moru...ah, što reći – more sve liječi ... pa se nadam da će izliječiti i ovu čaroliju od noge koju sam danas uspješno sredio.....i ne, ne znam reći kako – osim znam, znam da su se noge smotale, da je bio jedan let iznad....zemlje, da je bio bliski susret sa asfaltom.... i tako, posljedice su više nego bolne........dead

420


no, kaže Dok... stegni, što manje hodaj, di ti je štap? E pa sad – srećom ili ne, štap mi je u autu – jer, ponekad mi treba pa je uvijek uz mene, hodaj što manje?...ajde, budem, ali, kak bum do mora? I tako, šepesajuć, oslanjajuć se na svoju treću nogu ( na štap sam mislio...joj, joj...) krenem ja na popodnevno plivanje...a. ono.... bliski susret kojeg svakako nisam htio... jučer sam sreo ujnu i znao sam da moram neke pute izbjegavati, a danas...big hepi femili – ujak i ujna..i puf..na mene....pa dobro, ne viđamo se u ZG, pa kaj se tu moramo viđati? Kaj ni godišnji nemrem bez nekih loših sjećanja, scena, (ne)obiteljskih druženja? Nikada nisu u ovo doba tu...nikada, ali, sad sam JA tu....zašto sam i pomislio da ću imati mira....? no, dobro... sad ću preko terase na susedovu nadstrešnicu, pa van – manja je vjerojatnost susreta.... već su se naručili na ručak...sutra?! pa super... a ne bi ti draga ujnice malo kuhala - makar jednom svom netjaku? Ne, a? E pa, ne bu ni netjak više.... boli me noga....... no, neću lošu vibru... ima je i previše u meni a podgrijavanje mi stvarno ne treba....evo, zanemario sam i činjenicu da mi je pukao sifon od lavaboa (nadam se da ću sutra to uspješno popraviti...)
I, zato, prepuštam se moru, prepuštam se šumu valova, prepuštam se cvrčcima....

620


Svakim valom kojim me maziš....

Svakim valom kojim me maziš
Kao da na moj život paziš
Zato nježno prilazim ti more
Slušam tvoj šum koji me zove

Prilazim ti, svakog trena, bliže
Zapinjem o, stare, ribarske mriže
I pitam se dal mi one život pletu
Pitam se dal u mom životu našle su metu?

I gledam te mriže, neobično prazne
Gledam kao životne promašaje – zarazne
Okrećem glavu pogledom ka moru
Daleke dubine kao da me zovu

Uputio sam se mjestu tvoga glasa
Uputio se pognutoga stasa
S poštovanjem koje tebi more dajem
Svakom se valu tvojem ja predajem

I nose me vali dalje, sve dalje
Kao da na krilima imaju peraje
A ja, kao na delfinu, jašem na njima
I čekam da ponese me još jedna plima


620



- 21:00 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 10.08.2010.

Pravi odmor...

Od prošlog javljanja podobro sam zagazio u odmor..... konačno sam osim noga i sebe umočio u moru, plivao, a bome i ronio. Noćni život sastoji se u laganom druženju do nekih deset sati PM a poslije, mrtav umoran, jedva dočekam ispružiti noge, upalim TV i, uživam.... Pozitivna stvar ove godine je i digitalni TV signal, zahvaljujući kojem, bez imalo problema vidim sve zemaljske programe ( i lokalne ) a da se pri tom nisam morao pentrati po krovu.

Neku večer završili smo u kafiću na otvorenom uz tamburaše – dakle, cure su se raspametile, silom su htjele plesati i napraviti plesni podij....nakon dugog nagovaranja Mladen je popustio i, šou je počeo.... naravno, morao sam i ja sa svojom najdražom partnericom, kumicom zaplesati. Moram priznati da me iznenadila svojom ulogom „plesačice“ – samo me jednom „nagazila“ ... a uspio sam i Tihanu dignuti na ples –...znamo da je obožavala ples ali, isto tako znamo da je „život“ na neko vrijeme za nju stao ..i, bila je to prava prilika malo ju vratiti..... poslije nam je priznala da od svoje svadbe nije plesala – a to, to je pravi zločin za nju.... ma koliko i sam nisam bio za ples potrudio sam se makar njoj malo skrenuti misli.... naravno da sam morao prokomentirati – nemoj sada plesom obilježavati samo svadbe i rastave ......

Redovni ritual je – dizanje ipak prije podneva, wink..... spuštanje do mora, jedan buć i plivanje nekih pola sata...malo odmora, pa opet kratki buć uz plivanje i ronjenje ....i, lagano povlačenje u odaje na popodnevni odmor, možda neka klopica, predvečer ili šetnja ili još jedan buć..... kratko druženje s prijateljima – jer, duže i ne mogu, malo me izmori plivanje a i noge kao da su se dale u neku kontru – kao reakcija na torturu kojom ih izlažem......malo mi žlajfaju i podsjećaju da bi malo odmora.... dok je Dok tu teško da ću ijedan dan preskočiti mjeriti tlak i to prije i poslije plivanja, pa malo bez veze – tek toliko da on stvori sliku.... onda kad se, kao Baltazar počeška i zamisli „ma kaj mu je sad?“ slijedi moja čuvena izjava „pas kosti, mislim da nisam popil tabletu...“ ... Dok, ovo ja samo provjeravam....sebe

A provjeravajući sebe – jedva stignem zapisati provale nekih misli – koje, kao tsunami izviru iz mene......

Ko te volio ne bi.....

Opijen mirisom kojim me maziš
Na svaki svoj korak jako pazim
Al ponese me tvoj šapat tihi
Zamišljam se u nekoj drugoj priči

Gledam te kako pomičeš usne
Gledam kroz te kapljice guste
Slušam, slušam svako tvoje slovo
Biram ono što bi pomoglo

Ali, ta buka kojom me hraniš
Izgleda kao da mi braniš
Da opušten uđem sve dublje
Tvoje kapi kao da su tad grublje

Zar i ti mi imaš nešto za reći?
Zar i ti želiš sudbinu mi proreći?
A ja nijemo uz rub sjedim
I svakom se tvome slovu veselim...

Čitam sa vala što mi govoriš
Čujem da vjetru u inat zboriš
Ne sviđa mi se zaključak koji daješ
Kao da me i ti sudbini predaješ

Ne, neću odustati od snova svojih
Neću odustati od tihih savjeta tvojih
Tebi u susret zamahnut ću jako
Svaki tvoj val savladat ću rado

Kao i život i ti nevere nudiš
Kao i život lijepe osjećaje budiš
One loše iza sebe ostavit ću
U susret najljepšima – zaveslat ću

Ulazim lagano, po tebi gazim
Da hod je lagan, jako pazim
Rukama kao veslima grabim po tebi
O more drago tko te volio ne bi


520



- 21:00 - Komentari (23) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.08.2010.

konačno odmor....

Jesam, dokoturao sam se via Pag. I ne, nisam išao nekim novim stranputicama već omiljenom Dalmatinom, do Posedarja, a onda preko cijelog otoka, na drugu stranu. Dobro, trebam li reći da sam uranio za izlazak? Da sam sišao na Maslenici i čudom se čudio kaj su to od ceste napravili? Da sam nekoliko kilometara prošao dok nisam bio siguran da je Pag lijevo a ja bi trebao hrliti njemu? I magarci su mi se smijali i začuđeno me gledali....bang

520


Zašto nisam išao na trajekt? Pa zato kaj bi me samo trajekt došao više nego cijela cijena autoputa, a još bi morao platiti cestarinu do Brinja, pa se voziti po onim serpentinama iza nekakvog šlepera

450


( ovo je slika koju sam kao dokaz da su ovi znakovi još u uporabi sliknuo prije dvije i pol godine jako mi dragoj osobi, a koji su na putu od Vratnika prema Senju – onaj mali sivi u pozadini je moj škodilak – još uvijek je takav, u komadu..)

do Senja ( ili Sinja, Slunja...Bože, gluplje i uvredljivije reklame nisam vidio!) pa magistralom do trajekta.... ovako, i vremenski ali i financijski – brže i isplativije.

Jedna nesreća, na žalost, malo mi je pokvarila adrenalin koji je rastao u meni..ali..... uz sve putešestije ( bez kojih kao da u pravilu ne mogu) stigao sam, u komadu, do cilja.....

Dakle, kad sam našao slobodni parking ( ne biste vjerovali, gužva je) počeo sam laganini iskrcavati stvari – prvo, dakako, klopa – da se ne odmrznu neke stvarčice, nakon čega sam, isto tako laganini, otvorio pivicu i sjeo na terasu. Ajme, koja uživancija – dječjih pokliča kao u priči, ljetna rapsodija cvrčkih ( ili hrčkih kako je moja kumica lani odvalila) , negdje u daljini čujem barku...
I taman sam utonuo u nikakve ali predivne misli, krenuo otpiti gutljaj pive i utažiti žeđ izazvanu što cigaretama što grickalicama koje sam temeljito uništavao po putu.. kad ...din don... pas kosti, kak sam se splašil – zaboravio sam da sam lani, konačno, popravio zvono i da sada...raaadiii.... mislim da sam kao pravi mrgud krenuo prema vratima očekujući susjeda koji me uporno vrbuje da mu prodam apartman – svake godine, čim se pojavim, kuc kuc – evo njega sa istim pitanjem.... i, pomalo nabrijan, otvaram vrata...kaaad... kuuumeeee.... nisam ni znao da su i kumovi ovdje ( to je vjerojatno bilo jedno od iznenađenja koja su mi priredili i koja polako otkrivam..:naravno, na svojoj koži). Dakle, čini mi se da je pišulja poprilično narasla – nisam je vidio preko dva mjeseca i čini mi se da je... ma nije, ona je još uvijek moja mala kumica..... brzo, najbrže što može, izrecitirala je da me čekaju u Ježu i neka požurim jer moramo još svašta nešto danas..... dakle, koliko ta mala može brzo pričati... čak ni ja ne mogu pored nje do riječi...
I tako, naglo je prekinuto moje zamišljeno pozdravljanje s morem ...
Kada sam došao na mjesto čvenka – majko moja, pa otkud ova ekipa? Iskreno, ostao sam zatečen – očekivao sam Doka i Mladena sa ženama a ono.... kumovi, Tihana, dragi prijatelji iz Osijeka koje viđamo samo na godišnjem.... nakon dugo, doista dugo vremena, ova se ekipa okupila u ovako neformalnoj atmosferi. Povodi poput sprovoda, rasprava i bolnica i nisu mjesta gdje uživate u društvu – ovo je bilo neočekivano, ali nadasve lijepo. Kako me nisu vidjeli dugo, jako dugo, imali su bezbroj pitanja - odgovore baš i nisu dobili – barem ne onako detaljno kako su željeli, ali, dobio sam ja, barem pet upadica, Isuse kako si oslabio, grozno izgledaš, pa daj se pogledaj... e pa dobro, sad ti budi pametan – jedni vele ne se zdebljati, po mogućnosti skinuti koju.... i kad mi to, ničim izazvano uspije – opet ne valja... tada sam Doku imao nekaj za reći... i, brzo je završio razgovor o mojoj liniji. Ma, znam ja – tu je ženski dio bio zavidan jer sam ja uspio „sam tak“ dobiti obline a one moraju patiti... e, dam ja njima svoj „sam tak“ a neka meni mojih neravnina ...
Krenuli smo malo u šetnju uz more – jer puhalo je jako i nije baš bilo za kupanje..... pala je, opet, jedna runda.....

450



Već je noć počela padati kada sam se sjetio da nisam niti sve stvari iznio iz auta...ali, morala je pasti još jedna runda... Ne sjećam se kada sam zadnji puta popio tri pive ali, legle su baš kak treba – samo ja nešto nisam s njima, poslije, mogao leći.... a kako i bi, kada sam, na sve to, naslagao i pet kugli sladoleda a na pravu sam klopu – totalno zaboravio....nut
Po povratku ... .raspremio sam ugrubo stvari, upalio muziku i zavalio se na terasi.... udišući predivan zrak, mirišući predivne mirise ..... i da, naravno, drijemao sam na terasi ko tuka sve dok me nisu, oko četiri, „probudili“ povratnici sa Zrća....
Jedva sam dočekao „jutro“ i odlazak do moje šetnice uz more..... iako me noga još malo boli od udarca koji sam zadobio leteći preko ormarića na poslu, ona nije bila razlog mog cjelodnevnog izležavanja ......ipak, kasnije popodne, krenuo sam malo u šetnju uz more....... toliko da udahnem miris, da osjetim glas i šapat kojim mi želi dobrodošlicu, ali, i da ja njemu uzvratim pokojom mišlju... ne, nisam se kupao, nekako mi niti noga ali niti opće stanje to dozvoljavaju.....

520


520


Naravno, navečer je opet palo druženje – ali, promijenio sam piće – nekako mi bolje leži vino - ipak je to bilo moje omiljeno piće, a i Dok to malo nježnije troši za razliku od Mladena ... ma jesam se ja pokvario, ali, ne još toliko....
... pa tek je godišnji počeo ...thumbup




- 21:00 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 04.08.2010.

sijećanje...

Ne mogu a da se u predvečerje sutrašnjeg dana ne prisjetim jutra prije 15 godina..... vrijeme prolazi ali neke rane ostaju. Ponekad, kao jučer, kada je nevrijeme, osjećam kao da sam tu, na prvoj liniji.... odbljesak munje znak je za pokriti glavu i po mogućnosti, sačuvati život.... jesam, uspio sam ... za razliku od mnogih kojima ću sutra zapaliti svijeću kod Križa, neke ću i obići, popričati s njima u uobičajenom, nijemom razgovoru.
Dan je to na koji, ako je ikako moguće, obilazim obitelj svog dragog prijatelja s kojim me je razdvojio jedan metar.... jedan prokleti metar..... prijatelju, lani nisam mogao, ali sutra, sutra ćemo baciti našu ćakulu, ispričat ću ti kako ti je sin, sad već pravi momak, dobar i uzoran mladić, kako je tvoja draga ponosna na njega, kako mi se uvijek stegne u grlu kada ga vidim jer, sjetim se prijatelju kako sam te do zadnjega, s glavom u krilu, uvjeravao da će sve biti u redu, da ćeš se izvući.... lagao sam – svjesno sam lagao jer ona krv koja se slijevala niz tvoje lice nije mogla ništa dobra donijeti....
Prijatelju, prolazi vrijeme – ali ne mogu ne misliti na tebe – to sam mogao biti ja i znam, znam da bi i ti jednaku gorčinu osjećao... sudbina – ja joj, iskreno, nakon svega nisam zahvalan....volio bih da sam mogao biti na tvojem mjestu.......

Lani posvetio sam ti riječi zahvale, poštovanja, sijećanja – i uvijek su premale... sada, samo ću ponoviti dio


...I, ispričat ću priču tvome sinu
Ispričat ću mu istinu
Tiha će muzika svirati
Gitara, čije si žice toliko volio dirati....





Hvala Vam prijatelji!

- 21:00 - Komentari (35) - Isprintaj - #

utorak, 03.08.2010.

zamjena nika...

(povod ovom postu je jučerašnja zavrzlama na mom prethodnom postu, ali i u Vašim domovima, a vezana je uz „promjenu“ mog nika )


Da li vam je poznata ona situacija kada mislite da Vam je odzvonilo i da je vrijeme da sve svoje pinove, passove od koje čega podijelite s osobom od povjerenja? yes Eto....tako je meni, lani, palo na pamet kad me ono strefilo na placu, i podijelio sam, između ostalog, i pass od bloga sa velikim Mladenom. Mislio sam, ako mi se nešto dogodi da nekako završi ovu moju storiju, da ne ostane nedorečena..... ja sam se vratio, ali, zaboravio sam na taj detalj. Zaboravio do jučer kada sam, navečer oko 19 sati, upozoren da mi nik nije više „smotani“ nego „dok“. Slušao sam, ništa nisam razumio... pratio sam riječi drage sugovornice i pokušavao shvatiti što mi želi reći.... otišao sam na svoj blog i vidio da se moj prijatelj i moj „dok“ (kao „anonimac“)javio sa nekim komentarom – no, situacija nije bila za čitanje već za traženje „kvake“ – pomislio sam a OK,... to je taj Dok...no, nakon ponovnog opisivanja „situacije“ shvatio sam, konačno, da ja nisam više ja nego dok – e pa sad – kako? Ma ja sam ja! Naravno da nisam povezao kako se baš u tom trenutku javlja dok i ja njegovom pojavom nisam više ja.... no razmišljao sam ko je mogao uči u editor i promijeniti... znam da sam pass jednom prilikom dao meni dragoj osobi, ali, splet okolnosti je bio takav da i ne znam je li ga uopće čula, znam da sam ga dao Mladenu...ali, još uvijek ne povezujem.... vrijeme odmiče, ja ne kužim, ulazim u editor – ni ne vidim da mi je nadimak promijenjen, sve mi je smotano, sve je zbunjujuće... u tom trenutku, zvoni fon – moj veliki prijatelj ( a i jedan od mojih u bijelim kutama...) , Dok, smije se ko lud. rofl Između salvi njegovog zaraznog smijeha pokušavam shvatiti što mi govori.... eh, dok sam shvatio.... mogu samo zamisliti koja je zbunjola bila vama ako ste negdje, u svojim komentarima, ugledali nekakvog „doka“ ... je, ovaj je na holideju...ali ne onom... hihi.... i stvarno mu padaju svakakve ludorije na pamet – da, čovjek se odmara, puni i regenerira na moj račun. Ne znam da li sam bio ljut, bijesan ili jednostavno, i dalje, zbunjen.... popravio sam tog dok-a , vratio smotanog i dalje ne znajući kako im je to uopće palo na pamet. mad Definitivno sam siguran prijatelju (Mladene, ovo tebe ide...) da mi to vraćaš za sve neodgovorene pozive na druženje – ali, sada, sada mi duplo moraš objasniti – ono što duguješ već neko vrijeme – samo da te podsjetim – jer, kažeš, nemaš pojma što.... što si to učinio, a nisi smio? – da sad ne ponavljam sve ( ono, kad sam se malo „odmarao“...) i drugo, ma kako ti ove ludorije padnu na pamet? A ti Dok – znao sam da si lud i opićen, ali, ipak sam vjerovao da su godine ali i posao kojeg obavljaš tako zdušno učinili svoje... ma, i jesu – luđi si prijatelju nego si bio – ali, najviše me brine što sam ja, još uvijek, ne tako duboko u sebi, otkrio da sam i dalje lud za vama dvojicom – i nemam pojma kakav bi mi život bio bez vaših spaćki, bez vaših ludorija, i, bez vas samih...aaaa, ne, Mladene, ne nadaj se... fikus bez portfelja mogu ti biti, ali, neću s tobom piti dok ne dobim odgovore..ma koliko čekao na njih..... namcor

Dakle, dragi moji, vrlo oprezno dijelite passove – ja ću ih, vjerojatno opet, dijeliti šakom i kapom jer – nikad se ne zna..... no, budite spremni tada makar na kratkotrajnu, ali ipak, zavrzlamu. I, nikako se tada nemojte ljutiti, ma kad bolje razmislim, poslije sam se i slatko nasmijao ( doduše, trebalo mi je da se ohladim).No, nema brige, idem na godišnji sa novim passom, ali, doma sam ga ostavio zapisanog...ako se..... ako zatreba..... ( znam da ćeš prijatelju biti još neko vrijeme van Zagreba pa sam siguran belj) – samo, samo se nadam da ću ga ja zapamtiti ( ili ću onog vidovitog Milana zvati hihhi)

A za moje prijatelje, za sve vas........ kiss





Ja polako pakiram kufere i odlazim za dva, tri dana na, kažu, zasluženi godišnji odmor. Ne, još uvijek ne znam koliko će trajati, znam da moram biti “tu negdje“ ali, isto tako znam, da ću makar jednom skoknuti u more, zaroniti u plavetnilo morskih dubina – iako, nisam odavno to radio ( opet kršim pravila ) i provjeriti koliko je nikotin uništio snagu i izdržljivosti mojih pljućica, u kakvom su stanju kukovi, noge, ruke a i ova pumpica koja stalno nešto zanovijeta..... znam da ću barem jednu večer provesti u ludom društvu sa ovim spadalima od prijatelja i nadam se da ću bar tada dobiti očekivane odgovore (Mladene...??!!)

I dok ja bježim van iz ovog grada wave




Vi - pripremite teren.... ( može i špekić, ribice.....) njami party



i da, ako ne potonem, ako...., ako...., javim se ja uskoro sa prvim dojmovima s godišnjeg ( još ne vjerujem da se to meni događa...da konačno idem na pravi godišnji ) mah

- 21:00 - Komentari (19) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.08.2010.

Kišno - ljetni vikend

Iako najavljivana, kiša mi je vikend svela na opet pojačan rad mojih zakržljalih vijuga. Mislim da je krajnje vrijeme zacementirati neke dijelove i jednostavno ( kako to lako izgovaram ) produžiti cestom koja nikuda ne vodi... no, vijuge su zabilježile neke zapise u meni......



Kiša se slijevala niz moje lice
Sa suzama hvatala je stranputice
Tiho sam prilazio mjestu tome
Sve teže su mi bile noge

Ne, nisi znala da ti se šuljam
Jer mislila bi da muljam
Ko što za svaku izgovorenu riječ kažeš
Čak otvoreno rekla si da lažem

A ja sam se šuljao u grču velikom
To raskršće činilo se preveliko
I nisam, nisam ga mogao prijeći
Nisam ti mogao to niti reći

Okrenuo sam se i stajao u kutu
Uh kakvu sam prolazio muku
Tad svjetla su lagano u noć krenula
Meni kao da je zadnja ruža uvenula

Nakon te noći više ništa isto nije
Lice se moje više ne smije
Tek poneki znatiželjni pogled
I iščekivanje unedogled

Od tada ne volim kišu
Od tada ni ruže ne niću
Samo bol koja me tišti
I lice koje se stalno mršti


620




U inat tim zapisima (razumljivim samo meni), u inat sebi, u inat svemu, proveo sam vikend u kišno ljetnom stilu. Vožnja biciklom ( koja mi je, btw, zabranjena) trajala je poprilično i ko zna koliko bi još lutao puteljcima da me kiša nije vratila. Umoran, iscrpljen, iskapio sam novu Žuju – dobro, probao sam, ali, mislim da ću se vratiti na moje gembače – nije ta pšenica nešto što me uveseljava i nije da mi je nekako..a, pivska.... grožđe je ipak voće – a to su mi i liječnici preporučili party

Zapravo, čini mi se da u posljednje vrijeme popuštam nekim „pravilima“ – ali, iskreno, ma koga briga? Kad vidim kako se sve oko mene odvija mimo nekih, u najmanju ruku, moralnih načela, pitam se zašto bi ja imao neke principe, neka pravila koja, i tako, tiču se samo mene...

Pa sam tako, osim sulude vožnje biciklinom, bacio se i u penjače po drvetu... malo sam izigravao Tarzana dohvaćajući jabuke sa odmetnutih grana. Mmm, fine su, sočne slatke i reske ( ima ih više vrsta) – pa morao sam probati da vidim što mogu očekivati od octa... thumbup

Pri jednom od silazaka s drveta, u predvečerje, skoro sam nagazio na malog ljubimca

620




Sad mi je jasno ko krade salatu iz vrta.... mališa se sav smoto oko sebe da nisam niti vidio di mu je glava, ali, čim sam mu okrenuo leđa zbrisao je brzinom munje.

Danas se sunce osmjehnulo s neba i odmah su sve biljčice nekako živnule, leptirići su krenuli sa svojim plesom po livadi sretan

620


a konačno sam i ugledao čelične ptice ispod oblaka....

620


iskreno, jedva sam se dopelal doma – što od boli u kuku ( samo ti Tarzaniraj ), što od nekakve tlake koja me podsjetila da nisam popio tablete ..... burninmad ( duže će trajati, tja – recesija je )

Prošao je još jedan vikend – slijedećeg, ako sve bude po planu, trebao bi biti na godišnjem – ne znam kako ću ga provesti, ali, već sama pomisao da neću morati svaki dan gledati onu dramu koja se odvija daje mi snagu da izdržim...a poslije, a ko zna, možda ću, u vlastitoj državi za rad trebati radnu dozvolu headbang – jer, nekako mi se čini da se kod nas sve izokrenulo.... pa i pojam radne dozvole za stranca, (robo)vlasništvo, dug, dužnik...a jesam ga sad smoto..... naughty





- 21:00 - Komentari (15) - Isprintaj - #

< kolovoz, 2010 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

O blogu
Kada sam se prestao okretati
Koraci su postali laki...
Nisam prestao misliti...
Niti želim zaboraviti....
Samo.... želim živjeti....





Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....

svemir,svemir

 photo kava2.jpg



kavu/e molim:)


Counter
Vas je bilo...













Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....

Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/



Khevenhiller
(mojoj majci)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.

Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.

Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.

Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.

kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!

Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.

Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.

Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.

Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,

bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.

Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.

Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,

kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.

A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,

gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

( Miroslav Krleža )






..... i... meni.....