Marketing
konačno odmor....
Jesam, dokoturao sam se via Pag. I ne, nisam išao nekim novim stranputicama već omiljenom Dalmatinom, do Posedarja, a onda preko cijelog otoka, na drugu stranu. Dobro, trebam li reći da sam uranio za izlazak? Da sam sišao na Maslenici i čudom se čudio kaj su to od ceste napravili? Da sam nekoliko kilometara prošao dok nisam bio siguran da je Pag lijevo a ja bi trebao hrliti njemu? I magarci su mi se smijali i začuđeno me gledali....
Zašto nisam išao na trajekt? Pa zato kaj bi me samo trajekt došao više nego cijela cijena autoputa, a još bi morao platiti cestarinu do Brinja, pa se voziti po onim serpentinama iza nekakvog šlepera
( ovo je slika koju sam kao dokaz da su ovi znakovi još u uporabi sliknuo prije dvije i pol godine jako mi dragoj osobi, a koji su na putu od Vratnika prema Senju – onaj mali sivi u pozadini je moj škodilak – još uvijek je takav, u komadu..)
do Senja ( ili Sinja, Slunja...Bože, gluplje i uvredljivije reklame nisam vidio!) pa magistralom do trajekta.... ovako, i vremenski ali i financijski – brže i isplativije.
Jedna nesreća, na žalost, malo mi je pokvarila adrenalin koji je rastao u meni..ali..... uz sve putešestije ( bez kojih kao da u pravilu ne mogu) stigao sam, u komadu, do cilja.....
Dakle, kad sam našao slobodni parking ( ne biste vjerovali, gužva je) počeo sam laganini iskrcavati stvari – prvo, dakako, klopa – da se ne odmrznu neke stvarčice, nakon čega sam, isto tako laganini, otvorio pivicu i sjeo na terasu. Ajme, koja uživancija – dječjih pokliča kao u priči, ljetna rapsodija cvrčkih ( ili hrčkih kako je moja kumica lani odvalila) , negdje u daljini čujem barku...
I taman sam utonuo u nikakve ali predivne misli, krenuo otpiti gutljaj pive i utažiti žeđ izazvanu što cigaretama što grickalicama koje sam temeljito uništavao po putu.. kad ...din don... pas kosti, kak sam se splašil – zaboravio sam da sam lani, konačno, popravio zvono i da sada...raaadiii.... mislim da sam kao pravi mrgud krenuo prema vratima očekujući susjeda koji me uporno vrbuje da mu prodam apartman – svake godine, čim se pojavim, kuc kuc – evo njega sa istim pitanjem.... i, pomalo nabrijan, otvaram vrata...kaaad... kuuumeeee.... nisam ni znao da su i kumovi ovdje ( to je vjerojatno bilo jedno od iznenađenja koja su mi priredili i koja polako otkrivam..:naravno, na svojoj koži). Dakle, čini mi se da je pišulja poprilično narasla – nisam je vidio preko dva mjeseca i čini mi se da je... ma nije, ona je još uvijek moja mala kumica..... brzo, najbrže što može, izrecitirala je da me čekaju u Ježu i neka požurim jer moramo još svašta nešto danas..... dakle, koliko ta mala može brzo pričati... čak ni ja ne mogu pored nje do riječi...
I tako, naglo je prekinuto moje zamišljeno pozdravljanje s morem ...
Kada sam došao na mjesto čvenka – majko moja, pa otkud ova ekipa? Iskreno, ostao sam zatečen – očekivao sam Doka i Mladena sa ženama a ono.... kumovi, Tihana, dragi prijatelji iz Osijeka koje viđamo samo na godišnjem.... nakon dugo, doista dugo vremena, ova se ekipa okupila u ovako neformalnoj atmosferi. Povodi poput sprovoda, rasprava i bolnica i nisu mjesta gdje uživate u društvu – ovo je bilo neočekivano, ali nadasve lijepo. Kako me nisu vidjeli dugo, jako dugo, imali su bezbroj pitanja - odgovore baš i nisu dobili – barem ne onako detaljno kako su željeli, ali, dobio sam ja, barem pet upadica, Isuse kako si oslabio, grozno izgledaš, pa daj se pogledaj... e pa dobro, sad ti budi pametan – jedni vele ne se zdebljati, po mogućnosti skinuti koju.... i kad mi to, ničim izazvano uspije – opet ne valja... tada sam Doku imao nekaj za reći... i, brzo je završio razgovor o mojoj liniji. Ma, znam ja – tu je ženski dio bio zavidan jer sam ja uspio „sam tak“ dobiti obline a one moraju patiti... e, dam ja njima svoj „sam tak“ a neka meni mojih neravnina ...
Krenuli smo malo u šetnju uz more – jer puhalo je jako i nije baš bilo za kupanje..... pala je, opet, jedna runda.....
Već je noć počela padati kada sam se sjetio da nisam niti sve stvari iznio iz auta...ali, morala je pasti još jedna runda... Ne sjećam se kada sam zadnji puta popio tri pive ali, legle su baš kak treba – samo ja nešto nisam s njima, poslije, mogao leći.... a kako i bi, kada sam, na sve to, naslagao i pet kugli sladoleda a na pravu sam klopu – totalno zaboravio....
Po povratku ... .raspremio sam ugrubo stvari, upalio muziku i zavalio se na terasi.... udišući predivan zrak, mirišući predivne mirise ..... i da, naravno, drijemao sam na terasi ko tuka sve dok me nisu, oko četiri, „probudili“ povratnici sa Zrća....
Jedva sam dočekao „jutro“ i odlazak do moje šetnice uz more..... iako me noga još malo boli od udarca koji sam zadobio leteći preko ormarića na poslu, ona nije bila razlog mog cjelodnevnog izležavanja ......ipak, kasnije popodne, krenuo sam malo u šetnju uz more....... toliko da udahnem miris, da osjetim glas i šapat kojim mi želi dobrodošlicu, ali, i da ja njemu uzvratim pokojom mišlju... ne, nisam se kupao, nekako mi niti noga ali niti opće stanje to dozvoljavaju.....
Naravno, navečer je opet palo druženje – ali, promijenio sam piće – nekako mi bolje leži vino - ipak je to bilo moje omiljeno piće, a i Dok to malo nježnije troši za razliku od Mladena ... ma jesam se ja pokvario, ali, ne još toliko....
... pa tek je godišnji počeo ...
Post je objavljen 08.08.2010. u 21:00 sati.