Pregled posta

Sve što je lijepo....prođe:)

Godišnji se bliži kraju.... pamtit ću ga kao prvog nakon puno godina zbog načina kako sam ga proveo. Tri i pol tjedna, bez obzira na povremene telefonske gnjavaže, bez obzira na pokoji, ovotjedni, odlazak tamo, ipak su bila niz koji ne pamtim. Čak sam i skoro dva tjedna bio na moru, malo, radno, odmorio na ranču a i doma odradio neke „zaostatke“. Đumbus koji sam ovaj tjedan izveo u stanu rezultat je mojih odluka da se ipak uhvatim u koštac s nekim, još neraspakiranim, kutijama iz „prošlog“ života. I da, naravno, bio je red suza, red smijeha ali i veći red u svakom dijelu stana ..... uglavnom, to su bile majčine stvari jer nakon njenog odlaska nikako nisam mogao u stanu s ocem oprostiti se, u miru, od nje. Uvijek sam mislio, danas sutra, bit će prilike – no, kada sam pomislio da je ona došla, kada je otac umro, sve se odvijalo vratolomnom brzinom i stvari sam doslovno „bacao“ u kutije kako bi što prije, nakon poznatih okolnosti, ispraznio stan..... bilo je tu i mojih stvari iz djetinjstva koje sam prvo raspakirao ( mislim da sam vam i o tome govorio), ali neke, neke majčine – bilo je teško.. i uvijek sam to odgađao... sada, dogodile su se neke stvari koje sam morao odraditi a odnose se na ostavinsku raspravu, bliži se godišnjica njezinog tihog odlaska, i pomislio sam, kada sam već u tim mislima, a imam vremena zašto ne sada? I krenuo sam... kutija po kutija se praznila – neke sam stvari spremio za udrugu Bokce dok se nekih, trenutno, ne mogu osloboditi, a nekih, naravno, nikada niti neću. Lijepo je bilo sjetiti se nekih situacija vezanih uz predmete, odjeću na koje sam nailazio.. na neke je bilo tužno naići – kao na šlafrug (obožavala je šlafruge, nerijetko sam joj govorio, od milja naravno, da je „pacijent“) kojeg smo joj kupili da ju dočeka kad izađe iz bolnice... nije ga niti vidjela – steglo me nešto u grlu ... nešto mi je vlažilo lice, a ja sam se, nijemo, prisjećao njezinih očiju, njezinog veselja kojim nas uvijek, kao malo dijete, počastila kada bi je nečim iznenadili... puno se lijepih ali i tužnih uspomena prebiralo u tim trenucima – ali, sve sam kutije raspakirao, podijelio, pospremio – konačno sam se u miru oprostio sa tim stvarima.
No, bilo je u tim kutijama svega – našao sam brdo igrica – od čovječe ne ljuti se, monopolya, nekih puževa – ma ni sam ne znam otkuda mi sve to. . . ali, spremio sam ih – možda sa kumicom zaigram monopoly; neke značke koje su mi posebno ostale drage, privjesaka – među kojima me oduševio privjesak sa špilom karata a koji me prisjetio kako smo frend i ja kartali na satu kemije.... svakakva su sjećanja navirala – bilo je to malo prekapanje po mojoj povijesti...... ali, nemalo iznenađenje izazvala je bočica sa 35 kamenčića (svaki kao nokat) – jednog sam izgubio kad sam se pikulao s njima, koje su mi..o, ima sada tome godina, izvadili iz moje žući...prisjetio sam se tada i tih bolničkih dana koje sam, redom, dan za dan pretočio u stihove – i naravno, morao sam potražiti taj „zapisnik“, uvalio se u čitanje, smijao se ko lud, rasplakao ko malo dijete i vratio u neke blentave dane ... ( kažu da što si stariji da si bedastiji i sve sličniji djeci – mislim da se to meni već počelo događati...)
Bilo je ovoga tjedna i drugih obveza – morao sam riješiti i te ostatke ostavinske rasprave ,ali, dogodilo mi se ono što se po Marfijevom zakonu uvijek događa – nema rješenja .... dakle, novi udar na sve možebitne kutove gdje držim nekakve dokumente ( jednom sam to bio sredio ali nakon toga i uneredio – kak je i red) trajala je ta potraga a teta kojoj sam to, iz usluge trebao dostaviti, postajala je pomalo nepovjerljiva... da li ja njoj to uopće želim dati ili da traži preko suda? Ma želim draga gospodična, gospođo ... i tako, dok sam je uvjeravao da sam ja jedan smotani tip koji ne zna što ga uopće na životu drži razvili smo neku komunikaciju koja je djelovala prijateljska.... da bi otkrili da smo išli u istu školu (osnovnu) i tu sam shvatio da je ona koju godinu mlađa od mene – jer, nekada davno, svi smo se u kvartu poznavali – čim je spomenula „glavne“ face svoga doba odmah sam je locirao kojoj generaciji pripada... i, stekao njezino povjerenje barem do te mjere da me čeka dok ne nađem svekoliko rješenje – a bila su dva – jedan za oca jedan za mene..a ja niti na jedno da naiđem.... no, trud je urodio plodom, Aleluja – sutra ću joj nekako to dostaviti po nekom....
Danas sam, nakon loše prospavane noći, jutrom krenuo u Lidl. Vidio sam da na akciji imaju električne škare za živicu po povoljnoj cijeni - rastezljive do tri i pol metra taman za mog suseda – a kako su moje riknule – odradile su svoje ( i ne isplati se popravljati obzirom i na kvalitetu a bome i u odnosu na ovu cijenu) odlučio sam se za obnovu alatnog (hm, ili je to stroj, uređaj? – prisjeti se Smotani) parka. Naravno, uvijek, ali baš uvijek kad idem po jednu stvar – bankrotiram – no, usput sam uzeo zaštitne mrežice za oluke, novu malu, džepnu, pilicu za voćke, nove rukavice, čokoladice (Gremlin mi je sve pojeo) i još neke sitnice i vidno zadovoljan krenuo prema poslu.....( trebao sam svratiti na neke konzultacije ) kad...zvr, zvr – Smotani, ajde... idi kupi nešto za malu . oproštajni poklon ... da, kolegica nam se udaje (dobro ne udaje se još), ali odlazi iz našeg grada – kolegica koja je par godina s nama, s kojim sam imao „okršaje“ blentavoga tipa ali, koja je u posljednje vrijeme ipak pomalo shvatila pojam radne discipline... i tako sam dobio direktivu i upute.... jadan ja.... no, odradio sam i to, otišao i kod svoje cvjećarke po najljepši i otkačeni buket na svijetu i krenuo put firme.... joj, joj... da mi je neko rekao prije dvije tri godine da će mi ikada biti teško ako ona ode...ali, s vremenom, ljudi se mijenjaju, privikavaju, prihvaćaju – iako se i ljute – no, kada morate djelovati kao tim – neko prijateljsko zbližavanje je neminovno. Iskreno, nikada nisam mislio da ću njoj ugledati suzu u oku – čini se – ni njoj nije lako, ali... nema brige, posao ju čeka, dragi ju čeka , stambeno pitanje riješeno...

Ipak, kad mi je prišla i zapjevala

Čujemo se, vidimo se
Kad vremena bude
Izaći bi i ja htjela
U grad među ljude

Čujemo se, vidimo se
Još će biti dana
Kad se svega toga riješim
Javit ću se sama

( rekla mi je kako je danas čula da je prošlo 18 godina otkako nas je napustila draga Đurđica i da se sjetila te pjesme...i, morala je baš meni otpjevati hm, hm...)

bome su i meni zasuzile oči ...čak sam ju i zagrlio ( no, no...prijateljski, dakako) što je izazvalo šok svekolikog prisutnog pučanstva a i komentar.... no pssst. nećem o njemu




i...., ma neka joj je sretno .....





A kada sam se vratio kući – gle ugodnog li iznenađenja . . . kose, ambrozija je u punom jeku cvatnje, svrbe me oči, nos mi je ko crvenkapica.... hvala vam dragi Zrinjevčani......nadam se da ću lakše disati


Ja ću, naravno, za vikend u svoj nespokoj – provjeriti radni elan novih škara, vidjeti kako moje biljkice, pokositi drugu livadu – jer, ambrozija je u punom jeku ( nije još procvala ) i, psihički se pripremiti za...... nove radne pobjede......



Post je objavljen 26.08.2010. u 21:00 sati.