smotani
nedjelja, 29.08.2010.
vikend...
Prošao je i posljednji vikend prije povratka sa godišnjeg. Iako sam planirao napraviti nekog pametnog posla, ipak.....ipak nisam mislio da ću biti tako vrijedan – i sad se, pomalo umoran pitam...što mi bi? A obuzelo me sve nešto čudno...... od samog dolaska kada je nebo sjajilo nekom čudnom bojom, osvjetljavalo čudnim zrakama...a oblaci...oni su bili nešto posebno.... stajao sam preko sat vremena i blejio u te smjene boja, likova, oblika, svijetla..... A onda, nakon što sam – opijen tim slikama zračio nekom posebnom energijom, išao sam polako pripremiti kosilicu ( flaksericu ), naoštrio ručnu kosu, malo prošetao po ranču uhvatiti ljepotu koja, uprkos tučama i nevremenima, odiše u mom kutku...... Tek sam sad primjetio kako noć naglo pada....  Jučer sam, obzirom da je najavljena kiša, ustao u sedam, nabrzaka popio kavu i...juriš u boj sa ambrozijom .....nema je puno (ipak je i moje čupanje urodilo plodom ) ali ni to malo ne želim u svojoj blizini....   Suze su, tek povremeno, klizile niz lice ali sam zato kihao da me cijelo selo čulo. Oko podneva se kiša polako počela javljati...prvo stidljivo kap po kap i nisam se dao smesti – tek pokoja čik pauza da odmorim leđa. Bilo je lijepo vidjeti kako se približavam kraju – trebalo mi je još najviše pola sata kad su kiša i vjetar krenuli nezaustavljivo... do ranih jutarnjih sati.  Sa vanjskim sam poslovima završio pa sam se dao u sastavljanje moje nove alatke – škara za živicu o kojim sam vam pričao... Oko večere se nisam previše trudio, malo pomfrija i to je to..ali, ne malo iznenađenje bilo je kada sam uzeo prvi... i on me voli kao i ja njega....   Danas je bio predivan dan – ustao sam ranije, pokosio onaj komad što mi je ostao i ponosan kao puran krenuo u obilazak livade   Sa mirisom pokošene trave krenuo sam u kratki boj sa živicom – tek toliko da probam novu alatku koja će do punog izražaja doći slijedeći vikend – ukratko – oduševljen sam .... proba je uspjela...  Na brzinu sam pobrao paprike, mahune, radić, ugrubo malo počupao travu i krenuo doma.... pomalo umoran..još jedan pogled za nahraniti dušu.......  I gas doma... treba se spremiti za sutra i nove radne i......životne pobjede.....  |
- 21:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||