Marketing
ipak petak.....:(
Prolaze dani...i trinaesti, petak, ušuljao se na vrata........ trebao mi je biti sretan dan – trebala je biti plaća.... ali..... hihi – bila je jučer 
– čini mi se da neki i dalje imaju strah od pada sustava na taj dan - o da, dogodilo se jednom i sada, pokušavamo, na taj dan izbjegavati velike ali jeftine transakcije – naravno, mislio sam na isplatu plaće....
Još uvijek uživam na moru, iako, bjesomučni, zapravo vrlo nepristojni, pozivi me pokušavaju izbaciti iz mojih tračnica..... mobitele i ne znam di ostavim, tek povremeno bacim pogled na njih ( što zbog slabijeg signala, što zbog neočekivanja nekih važnih osobnih poziva) a kad pogledam onaj službeni i vidim preko 20 neodgovorenih poziva.....
,ne, neću reći kako ih prokomentiram. Naime, već u ponedjeljak su imali nešto za reći o tome kako im silno nedostajem....zahvalio sam im na ljubavi i poručio da se malo strpe..... no, jučer, kada sam vidio ovaj impozantni broj propuštenih poziva – a tek sam se vratio s jutarnjeg plivanja, malo mi je pao mrak na oči...... hrabro sam provjerio o čemu se radi....njihova želja za brzim susretom me uopće nije fascinirala – pravio sam se da nisam iz te priče i nekako, vrlo jako, branim stav da ću još barem tjedan dana mirovati......doduše, moram i na viksu nešto raditi..ali, u svakom slučaju, nemam namjere na posao....nemam ja.... nemam....ja.....
A na moru...ah, što reći – more sve liječi ... pa se nadam da će izliječiti i ovu čaroliju od noge koju sam danas uspješno sredio.....i ne, ne znam reći kako – osim znam, znam da su se noge smotale, da je bio jedan let iznad....zemlje, da je bio bliski susret sa asfaltom.... i tako, posljedice su više nego bolne........
no, kaže Dok... stegni, što manje hodaj, di ti je štap? E pa sad – srećom ili ne, štap mi je u autu – jer, ponekad mi treba pa je uvijek uz mene, hodaj što manje?...ajde, budem, ali, kak bum do mora? I tako, šepesajuć, oslanjajuć se na svoju treću nogu ( na štap sam mislio...joj, joj...) krenem ja na popodnevno plivanje...a. ono.... bliski susret kojeg svakako nisam htio... jučer sam sreo ujnu i znao sam da moram neke pute izbjegavati, a danas...big hepi femili – ujak i ujna..i puf..na mene....pa dobro, ne viđamo se u ZG, pa kaj se tu moramo viđati? Kaj ni godišnji nemrem bez nekih loših sjećanja, scena, (ne)obiteljskih druženja? Nikada nisu u ovo doba tu...nikada, ali, sad sam JA tu....zašto sam i pomislio da ću imati mira....? no, dobro... sad ću preko terase na susedovu nadstrešnicu, pa van – manja je vjerojatnost susreta.... već su se naručili na ručak...sutra?! pa super... a ne bi ti draga ujnice malo kuhala - makar jednom svom netjaku? Ne, a? E pa, ne bu ni netjak više.... boli me noga....... no, neću lošu vibru... ima je i previše u meni a podgrijavanje mi stvarno ne treba....evo, zanemario sam i činjenicu da mi je pukao sifon od lavaboa (nadam se da ću sutra to uspješno popraviti...)
I, zato, prepuštam se moru, prepuštam se šumu valova, prepuštam se cvrčcima....
Svakim valom kojim me maziš....
Svakim valom kojim me maziš
Kao da na moj život paziš
Zato nježno prilazim ti more
Slušam tvoj šum koji me zove
Prilazim ti, svakog trena, bliže
Zapinjem o, stare, ribarske mriže
I pitam se dal mi one život pletu
Pitam se dal u mom životu našle su metu?
I gledam te mriže, neobično prazne
Gledam kao životne promašaje – zarazne
Okrećem glavu pogledom ka moru
Daleke dubine kao da me zovu
Uputio sam se mjestu tvoga glasa
Uputio se pognutoga stasa
S poštovanjem koje tebi more dajem
Svakom se valu tvojem ja predajem
I nose me vali dalje, sve dalje
Kao da na krilima imaju peraje
A ja, kao na delfinu, jašem na njima
I čekam da ponese me još jedna plima
Post je objavljen 13.08.2010. u 21:00 sati.