Marketing
opet tragedija....
Slušam na vijestima o tragičnoj smrti mlade žene, majke dvoje male djece. . . .
Ne vjerujem svojim ušima kako je policija zakazala ... pa da li je moguće da se svim, evidentnim, upozorenjima, pa čak ni prijavi majke ubojice, nije posvetila obavezna pozornost? Da li je moguće da je, tek nekoliko trenutaka prije mahnitog čina policija (pre)srela počinitelja i pustila ga bez provjere iako su imali prijavu majke o prijetnji smrću? Da li je moguće..? bezbroj pitanja sam nakon te vijesti postavio sebi – jer, na žalost, nisam siguran kome bi ih mogao postaviti a da ne dobijem odgovor – „istraga u tijeku“. Ma sto istraga ne može mi isprat gorak okus u ustima da je ovaj čin trebao i morao biti spriječen! Ne mogu vjerovati kako se olako pristupilo (ne)provjeri prijave, koliko se (ne)brzo odvijao postupak vezan uz raniju prijavu za zlostavljanje u obitelji. Kunemo se na svetost obitelji ali mi se čini da smo i tu samo jaki na riječima. Kao što znate, ja nemam svoju obitelj, ali, to nimalo ne umanjuje moje osjećaje gnjeva i bijesa zbog ovog, ali i mnogih drugih žrtava nasilja u obitelji. Prema izjavi novinara, samo je pukom srećom i prisebnošću vozača kamiona izbjegnuta veća žrtva kada je maleni izletio iz majčinog zagrljaja koja je, pogođena hicem, posljednji puta osjetila sinovljev dodir...ali, i on njezin. Kakve će to dijete imati traume u životu... oče, jesi li razmišljao o tome? O čemu si „tata“ razmišljao kada si posljednji puta gledao bivšoj ženi u oči? Da li si pomislio da je ta žena majka tvoje djece koju sada neće imati tko podizati? „tata“ da li si pomislio da možda više nikada nećeš vidjeti svoju djecu? Možda i jesi... ali, bilo ti je svejedno? Ne, to ne mogu vjerovati, ali tvoja me (ne)djela uvjeravaju u suprotno...
Razmišljam cijelo vrijeme, ne mogu spavati.... što se to u čovjeku mora dogoditi da ovako postupi? Da li može i smije biti opravdanja za to? Ne znam, teško mi je suditi .... Iako nemam obitelj mislim da nikada ne bi mogao dignuti ruku na ženu, djecu, a kamoli učiniti ovako nešto..... na sebe bi i mogao dignuti ruku, ali na ženu, to krhko i predivno biće koje nas prati u životu, s kojom dijelimo i dobro i zlo... na djecu? Na djecu koja su, siguran sam, rođena u ljubavi.... Iako, moja životna iskustva obitelji nose burni predznak, iako sam bio svjedok nasilja u obitelji od strane moga oca, i iako se kaže da jabuka ne pada daleko od drveta – sa sigurnošću mogu reći – ne pada, ali, moje drvo je bila majka...... I slušao sam majku tog čovjeka, osjeti se njezina nemoć, žal, tuga, učinila je sve da spriječi..... ali, ostalo nije bilo do nje.....
I, što sada? Djeca će odrastati bez roditelja – otac ako i preživi završit će u zatvoru... domovi, socijalne ustanove, skrbnici..... „tata“ jesi li razmišljao o tome? Jesi li i jednog trenutka mislio tko i kako će podići Vašu djecu ... ne, ti si „tata“ čak pomišljao i njih ubiti ( riječi tvoje majke) ... plačem, duša me boli, pokušavam razumjeti...ali, ima li se tu što razumjeti? Ne znam, znam da mu je nešto puklo u glavi, pao mrak na oči.... ali, ali podići ruku na ženu.... djecu .... to ne mogu shvatiti.... i ne želim!
U posljednje vrijeme bilo je ovakvih slučajeva i svaki jednako boli, jednako je težak... problemi društva ne mogu i ne smiju bit opravdanje za ovakva, ma nikakva, nasilja u obitelji! Nismo obitelj stvarali radi društva, nije nam ga ono stvaralo...... znam, teško je, ali, ne vrijedi li se za ljubav, obitelj, najdraže boriti? Ne trebamo li baš svoju obitelj zaštiti a ne.....?
Ljut sam... ljut sam na ovakve stvari.... i pitam se, što sada vrijede istrage? Sada? Nismo li malo zakasnili? Mogu li one vratiti ženu, majku ove male dječice?
Ne znam, ne pitajte me.... istraga je u tijeku.......
Post je objavljen 25.08.2010. u 23:30 sati.