smotani007@gmail.com


Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti


Pahuljica
U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda



















smotani

srijeda, 18.08.2010.

pogled...

Pogledom u plavetnilo tvoje
Uz cvrčka glasovne boje
Tiho i nijemo prilazim ti nježno
Sad slijedi ono neizbježno.....

Laganim koracima gazim po tebi
Znam da te boli i najrađe ne bi
ali hladnoća i toplina kojima me budiš
izmamila je tvoj pogled kojim se čudiš

gledaš me u nevjerici, strano
pitaš se znam li da si slano?
A ja, s osmjehom u kutu
Nježno gazim po tvom butu

I pomičeš se pod nogama mojim
Osjećaš da te se, s poštovanjem, bojim
A ja se tiho pitam u sebi
Što bit će kad ruke pružim tebi?

Dodiruješ me oko struka snažno
O more, kako se praviš važno
Čas hladnim čas toplim strujama me grliš
Ponekad mislim da me pomalo mrziš

Al kad približim se tvom tijelu cijeli
Osjetim da nešto mi želiš reći
Rukama te grlim nježno i snažno
Draga, nemoj se praviti tako važno..

I dok te grlim i milujem ti kosu
Kao da na travi gledam kapljicu rosnu
Rukama ti nježno klizim po tijelu
Kako te volim maziti cijelu

Ruke tvojim tijelom klize
Svakog smo trena sve bliže
Osjećam tvoj dodir nježni
O draga ko te volio ne bi?

I kada tvoj dah osjetim na vratu
Kada osjetim tvoju usnu slanu
Predajem se draga tebi
Iz tvog zagrljaja izašao ne bi.....

Dok me tako satima u zagrljaju držiš
Ko sunce me svojim prstima pržiš
I dok se s mojim isprepliću nježno
Znam da dolazi neizbježno....

Usne sam svoje priljubio tvojima
Osjećam tvoje kako klize po mojima
Ispreplele su se s okusom soli
A svaki dodir tako slatko boli

I dok bol me prožima tijelom
osjećam te dužinom tvojom cijelom
nogama klizim po tvojim
sve više, tog se zagrljaja bojim

strah se draga uvukao u mene
nikako se riješiti svoje treme
dugo sam sam kročio svijetom
zaboravio sam voditi se k lijepom

a tvoja ljepota odiše čistoćom
smiruješ me svojom mirnoćom
i pitam se dal bio sam u pravu
kad sanjao sam tvoju kosu plavu

dal snovi stvarnost mogu postati
dal ću samo sa mislima ostati?
Dok odgovore tražim draga
Spustio sam se opet do tvog plavog vala

I gledam te, mazim i pazim
Nježno opet po tebi gazim
Smireno grlim tijelo tvoje
Nježno priljubljujem uz tvoje svoje

I tako u strasnom zagrljaju stojimo
Sve manje se drugih struja bojimo
Prilazimo jedno drugom bliže
Dok ribari razapinju svoje mriže

Mi se u njih uplićemo stalno
A poljupci odišu doista slano
Tek pokoja stanka kao da kaže
Naša ljubav nikad ne laže....

Ma kako nam vali okrenuli leđa
Ma kako nam vjetar mira ne da
Znamo da naša ljubav dovoljno je jaka
U borbi protiv svakog podivljalog vala

I znam, trebat će još vremena malo
Dok naša se srca neće osjećati samo
U ljubavi našoj kamenčić što se prijeći
Kao da kaže svaka rana će zaliječit

I čekam draga da sok s tvojih ruku
Klizeći po meni spere tu muku
Da zajedno s rukom u ruci
Priđemo toj morskoj buci

Da ležeći na morskome žalu
Osjetimo toplinu snažnu
Kada dlanovi će naši dodirivati ga nježno
Tad draga moja, dogodit će se neizbježno

Baš kao na slici koju u mislima nosimo
Čekam da se svojim susretom ponosimo
Da jednom zauvijek shvatim draga
Da bez tebe ja sam – ruina prava

I vidim te sada kako se smješkaš
Znam da moj korak čekaš
Al noge su malo otežale draga
Boje se krenuti put tvojega praga.....




520



- 21:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #

< kolovoz, 2010 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

O blogu
Kada sam se prestao okretati
Koraci su postali laki...
Nisam prestao misliti...
Niti želim zaboraviti....
Samo.... želim živjeti....





Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....

svemir,svemir

 photo kava2.jpg



kavu/e molim:)


Counter
Vas je bilo...













Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....

Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/



Khevenhiller
(mojoj majci)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.

Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.

Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.

Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.

kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!

Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.

Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.

Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.

Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,

bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.

Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.

Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,

kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.

A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,

gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

( Miroslav Krleža )






..... i... meni.....