smotani
srijeda, 18.08.2010.
pogled...
|
Pogledom u plavetnilo tvoje Uz cvrčka glasovne boje Tiho i nijemo prilazim ti nježno Sad slijedi ono neizbježno..... Laganim koracima gazim po tebi Znam da te boli i najrađe ne bi ali hladnoća i toplina kojima me budiš izmamila je tvoj pogled kojim se čudiš gledaš me u nevjerici, strano pitaš se znam li da si slano? A ja, s osmjehom u kutu Nježno gazim po tvom butu I pomičeš se pod nogama mojim Osjećaš da te se, s poštovanjem, bojim A ja se tiho pitam u sebi Što bit će kad ruke pružim tebi? Dodiruješ me oko struka snažno O more, kako se praviš važno Čas hladnim čas toplim strujama me grliš Ponekad mislim da me pomalo mrziš Al kad približim se tvom tijelu cijeli Osjetim da nešto mi želiš reći Rukama te grlim nježno i snažno Draga, nemoj se praviti tako važno.. I dok te grlim i milujem ti kosu Kao da na travi gledam kapljicu rosnu Rukama ti nježno klizim po tijelu Kako te volim maziti cijelu Ruke tvojim tijelom klize Svakog smo trena sve bliže Osjećam tvoj dodir nježni O draga ko te volio ne bi? I kada tvoj dah osjetim na vratu Kada osjetim tvoju usnu slanu Predajem se draga tebi Iz tvog zagrljaja izašao ne bi..... Dok me tako satima u zagrljaju držiš Ko sunce me svojim prstima pržiš I dok se s mojim isprepliću nježno Znam da dolazi neizbježno.... Usne sam svoje priljubio tvojima Osjećam tvoje kako klize po mojima Ispreplele su se s okusom soli A svaki dodir tako slatko boli I dok bol me prožima tijelom osjećam te dužinom tvojom cijelom nogama klizim po tvojim sve više, tog se zagrljaja bojim strah se draga uvukao u mene nikako se riješiti svoje treme dugo sam sam kročio svijetom zaboravio sam voditi se k lijepom a tvoja ljepota odiše čistoćom smiruješ me svojom mirnoćom i pitam se dal bio sam u pravu kad sanjao sam tvoju kosu plavu dal snovi stvarnost mogu postati dal ću samo sa mislima ostati? Dok odgovore tražim draga Spustio sam se opet do tvog plavog vala I gledam te, mazim i pazim Nježno opet po tebi gazim Smireno grlim tijelo tvoje Nježno priljubljujem uz tvoje svoje I tako u strasnom zagrljaju stojimo Sve manje se drugih struja bojimo Prilazimo jedno drugom bliže Dok ribari razapinju svoje mriže Mi se u njih uplićemo stalno A poljupci odišu doista slano Tek pokoja stanka kao da kaže Naša ljubav nikad ne laže.... Ma kako nam vali okrenuli leđa Ma kako nam vjetar mira ne da Znamo da naša ljubav dovoljno je jaka U borbi protiv svakog podivljalog vala I znam, trebat će još vremena malo Dok naša se srca neće osjećati samo U ljubavi našoj kamenčić što se prijeći Kao da kaže svaka rana će zaliječit I čekam draga da sok s tvojih ruku Klizeći po meni spere tu muku Da zajedno s rukom u ruci Priđemo toj morskoj buci Da ležeći na morskome žalu Osjetimo toplinu snažnu Kada dlanovi će naši dodirivati ga nježno Tad draga moja, dogodit će se neizbježno Baš kao na slici koju u mislima nosimo Čekam da se svojim susretom ponosimo Da jednom zauvijek shvatim draga Da bez tebe ja sam – ruina prava I vidim te sada kako se smješkaš Znam da moj korak čekaš Al noge su malo otežale draga Boje se krenuti put tvojega praga.....  |
- 21:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||