Ne mogu a da se u predvečerje sutrašnjeg dana ne prisjetim jutra prije 15 godina..... vrijeme prolazi ali neke rane ostaju. Ponekad, kao jučer, kada je nevrijeme, osjećam kao da sam tu, na prvoj liniji.... odbljesak munje znak je za pokriti glavu i po mogućnosti, sačuvati život.... jesam, uspio sam ... za razliku od mnogih kojima ću sutra zapaliti svijeću kod Križa, neke ću i obići, popričati s njima u uobičajenom, nijemom razgovoru.
Dan je to na koji, ako je ikako moguće, obilazim obitelj svog dragog prijatelja s kojim me je razdvojio jedan metar.... jedan prokleti metar..... prijatelju, lani nisam mogao, ali sutra, sutra ćemo baciti našu ćakulu, ispričat ću ti kako ti je sin, sad već pravi momak, dobar i uzoran mladić, kako je tvoja draga ponosna na njega, kako mi se uvijek stegne u grlu kada ga vidim jer, sjetim se prijatelju kako sam te do zadnjega, s glavom u krilu, uvjeravao da će sve biti u redu, da ćeš se izvući.... lagao sam – svjesno sam lagao jer ona krv koja se slijevala niz tvoje lice nije mogla ništa dobra donijeti....
Prijatelju, prolazi vrijeme – ali ne mogu ne misliti na tebe – to sam mogao biti ja i znam, znam da bi i ti jednaku gorčinu osjećao... sudbina – ja joj, iskreno, nakon svega nisam zahvalan....volio bih da sam mogao biti na tvojem mjestu.......
Lani posvetio sam ti riječi zahvale, poštovanja, sijećanja – i uvijek su premale... sada, samo ću ponoviti dio
...I, ispričat ću priču tvome sinu
Ispričat ću mu istinu
Tiha će muzika svirati
Gitara, čije si žice toliko volio dirati....
Hvala Vam prijatelji!
Post je objavljen 04.08.2010. u 21:00 sati.