.........Svakom sam od vas poklonio pjesmu,
.........mnoge su tužne i prepune sjete,
.........dadoh vam ljubav ne tražeći ništa,
.........poklonih vam srce kao malo dijete
.........Poželim ponekad da vas nisam sreo,
.........srce bi radost mjesto tuge lilo,
.........prospavao bih mnoge neprospavane noći,
.........al' pjesama ovih onda ne bi bilo
..................
.........Hvala svima iz vremena ruža,
.........moje vas pjesme ni za što ne krive,
.........svi koji su otišli iz života moga,
.........u pjesmama mojim još uvijek žive
.........Hvala svima iz vremena ruža ...
.........Vi ste mi ušli pod kožu i dušu,
.........unijeli nemir odlaskom svojim,
.........i tako su nastale sve pjesme moje,
.........koje se nekad i pjevat' bojim
.........Hvala svima iz vremena ruža ...
...................................................
...................................
.........vječno će da žive ...
..........
V r a t i o .... s a m .... s e .... ž i v o t e ...
.........................................................Opet mogu čuti
.........................................................kako raste trava
.........................................................obuklo se nebo
.........................................................košulja mu plava
.........................................................proteže se more i zjeva
.........................................................kliknulo je sunce
.........................................................i oblaka nema
.........................................................Opet mogu budan sanjati
.........................................................sve što želim
.........................................................imam svemir ljubavi
.........................................................s' tobom da ga dijelim
.........................................................Opet kuca strana lijeva
.........................................................sretan sam jer znam
.........................................................Opet mi se pjeva
Vratio sam se, živote
otjer'o sam dane sive
imaš li za mene još ljepote
vratio sam se opet među žive
Opet sreća tragove mi prati
a do kada, tko to može znati
sve dok u meni živi nada
život je lijep, život je sada ...
Jednoga dana uhvatim šaku magle,
potom otvorim ruku.
I gle, magla se pretvori u gusjenicu.
Ponovo zatvorim šaku i otvorim je,
a gusjenica se pretvori u pticu.
Opet učinim isto, i gle: na dlanu je
stajao čovjek, žalosna i uzvišena lika.
Još jednom zatvorim šaku i kada je
otvorih nađoh samo maglu.
No tada začuh napjev iznimne ljepote.
/Khalil Gibran/
..................................................... Prijatelji stari, gdje ste
..................................................... da li ću vas ikad naći
..................................................... kažite mi, što to znači
..................................................... kad u ponoć netko svira
...................... Prijatelji stari, gdje ste
...................... pamtite li ove zvuke
...................... iznad dvora, iznad luke
...................... dok se bijele krila galeba
.................................................................................... Prijatelji stari, gdje ste
.................................................................................... kao zraka mladost mine
.................................................................................... da l' to plaču mandoline
.................................................................................... iznad grada koji spava
..................................... Prijatelji stari, gdje ste
..................................... kamo nas to život nosi
..................................... vjetar je u mojoj kosi
..................................... na tren stao, vi se vračate
Tko zna gdje su dani ti
kad smo djeca bili mi
svi se mogu voljeti
ne možemo mi,
ne možemo mi
.................................................................................... Tko zna gdje su dani ti
.................................................................................... kad smo sretni bili mi
..................................................................................... nije lako kad si sam
..................................................................................... ja to znam
.......................... Prijatelji stari, gdje ste
.......................... bosiljka me miris prati
.......................... jednog dana kad se vratim
.......................... sjat će sunce kao prije
......................................................................... Prijatelji stari, gdje ste
......................................................................... noć je puna toplog daha
......................................................................... slušat ćemo opet Bacha
......................................................................... dok u more zvijezde padaju
...................................... Prijatelji stari, gdje ste
...................................... pamtite li ove zvuke
...................................... iznad dvora, iznad luke
...................................... dok se bijele krila galeba
...................................... /Tereza Kesovija/
Kao djevojčica sam voljela slušati priče ... Često sam vrijeme provodila sa 'starima' i pratila njihovo pričanje ... ; vezli su oni priče pune mudrosti i životnoga iskustava. Moja baka je u tome prednjačila, iako je uvijek usput pričala radeći neki 'važniji posao' pa je to iziskivalo moj trud i napor oko stalnog osluškivanja kada će između svega što kaže započeti 'ono pravo'. Ta mudra starica je, sada to znam, prelijevala i ulijevala u nas mudre i stare izreke, tako da se sjećam što je ne jednom rekla o prijateljstvu:
.... Mnogi ljudi će prolaziti kroz tvoj život,
.... ali samo pravi prijatelji će te uvijek voljeti i ostaviti trag u tvome srcu.
Prijateljstvo je, sada znam, najvažniji odnos ljudskog života ...
Često je ona znala reći, a kroz crtice iz njene životne priče sam saznala i zašto:
.... Ne pamtim boli nanesene od mojih neprijatelja,
.... vec šutnju mojih prijatelja.
Stvarati prijateljstvo nije lako...
Kao najprije, kako ponuđeno prepoznati
i onda,
kako mu se odazvati,
slagati kamenčić po kamenčić blizine i povjerenja,
biti uz prijatelja u radosti i kada radostan nisi,
ali i biti uz prijatelja i u žalosti, u nevolji, ...
.... Ne vjeruj da će svi koji su se predstavljali kao prijatelji biti anđeli
.... koji će te podizati kad tvoja krila zaborave letjeti.
Nije to lako, i često padamo u tu zamku ... no, ni to nas ne smije obeshrabriti u našoj otvorenosti prema prijateljstvu, prema prijatelju koji će imati prilike da se pokaže i iskaže kao pravi, ... stoga što život i prečesto i previše daje takvih prilika ... i naučimo se ne razoračarati ili barem ne slomiti ako se ne pokaže kako bi trebao,
oprostimo mu ...
ne može se uvijek biti, ne može se uvijek znati, ...
...........................................................
Ali, što ako je u pitanju potpuna izdaja ???
O tome ipak ne bih sada jer bi me daleko odvelo ...
....
................... Budite zahvalni na tuzi koja vas uči suosjećajnosti;
................... na boli koja vas uči hrabrosti ..................................
................... i budite veoma zahvalni na zagonetki .....................
................... jer ona je i dalje zagonetka, ..................................
................... na velu koji od vas skriva beskraj, ....................
................... koji vam omogućuje da vjerujete u ono što ne vidite.
/R.N./
Svim dragim prijateljima koji su se našli uz mene kada sam bila slomljena, kada sam plakala i izlaza nigdje nisam vidjela ... hvala,
jednostavno stoga jer su PRIJATELJI:
Hvala vam !!!
Ne kaže se zaludu,
....................... vi ste dragi moji „duša o' čovika“ !!! ......................
Duša
I Vrhovni Bog izdvoji Dušu iz svog bića i u njoj sazda Ljepotu.
Darova joj nježnost jutarnjih lahora,
miris poljskog cvijeća i blagost mjesečeve svjetlosti.
Podari joj pehar radosti i reče:
Iz njega ćeš piti samo
kada prošlost zaboraviš i budućnost zanemariš.
Zatim joj podari pehar tuge i reče:
Iz njega ćeš piti da bi shvatila suštinu životne radosti.
Zatim u nju uvede Ljubav
koja Dušu napušta sa prvim tragom pohote,
i uvede u nju dražesnost
koja iz nje nestaje sa prvom riječju uznositosti.
I obdari je znanjem nebeskim da je vodi putevima Istine.
I spusti u njene dubine sposobnosti da vidi što se ne da vidjeti.
I stvori u njoj emocije koje prate vizije i himere.
I odjenu je ruhom čežnje koje anđeli od duginog treperenja satkaše.
Potom u nju stavi tamu sumnje koja je sjenka svjetlosti.
Onda uze Gospod oganj srdžbe,
i vjetar što puše iz pustinje neznanja,
i pijesak sa obale mora egoizma,
i zemlju ispod nogu vremena i sazda čovjeka.
Dade mu slijepu snagu što bjesni u bezumlju i pokorava se uživanjima.
I udahnu mu život koji je sjenka smrti.
I Vrhovni Bog se osmjehnu, pa zaplaka,
osjeti bezgraničnu ljubav,
te sjedini čovjeka i njegovu Dušu.
Nema više radosnog zalaženja sunca za plave planine.
Nema zlatnoga neba.
Boje se u zemlju vraćaju.
Boje se tope
i nestaju.
/Dragutin Tadijanović/
......................Boje jeseni su smjenile boje ljeta, ...
..............................plodovi se svugdje vide, ...
......................................izrasli su iz onoga nekadašnjega prelijepoga cvijeta
Kalendarski je jesen već počela, nisam to ni primjetila iako sam prvo grožđe pobrala ... jabuke sam već vrlo rado jesti počela ... No, tek danas osjećam da je stigla ... Kiša ju je malo jače navjestila, a jutarnja hadnoća me iznenadila, nespremnu zatekla ...
... Još jučer, čini mi se, u suncu i moru sam uživala, bila čila i veselo hodila.
... I nedavno sam tek lavandu orezala i doma miris ljeta, da me zimi sjeća, prenijela ...
...................
A danas pospano zijevam i samo krevet tražim sna potrebna. A vani da iziđem, da se redovitom šetnjom razbudim i osvježim, ne bih rado. Veste brzo za sutra spremam da kosti zagrijem i grijanje /ne recite nikome ... , ne bi shvatili, njima još zima nije !/ u kući potajno palim ... Počinju hladni dani ... koje ću prebroditi, nekako se svime i svačime opskrbiti i dobro ušuškati, ...
Obukoh se.
Prozoru priđoh,
A vani: jesen.
Moj prijatelj uđe u mokrom kaputu
I cijelu mi sobu namiriše kišom.
Ne veli ni: zdravo!
Sjedne.
Zanesen
Izusti: „Jesen.“
Ta riječ je bila tako svježa
Kao naranča na grani
Nakon kiše.
/Dobriša Cesarić/
... šmrcam, kašljem, ... , ... - čudan je to znak, jer već dugo nisam bila bolesna, ...
... a evo, čaj ću ipak morati popiti i sve ono što mi uz to daju i pravit ću se sretna tom nepotrebnom brigom, /počnu li me još sada i pregledavati i preslušavati stvarno ću iz kože iskočiti, to je samo prehlada i ništa više, prehladila sam se od ove hladne kiše !/ mirna i zadovoljna ću biti ko' da sam u raju ...
... da ga ne volim i da me na bolest podsjeća, to već svi znaju ... ,
... popit ću sve mirno bez negodovanja i pitanja, a koja ti je ovo i čemu ona služi, ma onu rozu bih rađe, onu ću da mi bude slađe, ova je gorkasta malo ....
... vitamine sam već popila i ne bih za danas više, ostavi za drugi dan, bit će i sutra kiše ...
... temperatura još nije došla, a i da me posjeti teško bi u toplomjeru pomaknuti uspjela skalu, niska tjelesna bi taman sa njom došla na normalu ...
Ona je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stiže u vis diže
Usplahirena jata roda.
Polako penje se u brda,
A kuda prođe, njezin put
Od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.
U jezero unese nemir,
I ne vidiš mu više dna,
A medvjed, koga putem sretne,
Odjednom zaželi se sna.
A kada livadama dune
Njen vjetar, uzbune se travke.
U strništima tužno šušti:
To polja slute snijeg i čavke.
Na cesti uveli se list
U čudu digo: gle, ja skačem
A čovjek koji hoda drumom
Zagrnuo se ogrtačem.
/Dobriša Cesarić/
.............................. A o onoj dunji što je nekada bila na našem ormaru ???
.............................. Ah bako moja , nema dunje više, ovdje su samo kiše,
........................................... A lakše bi bilo da dunja još jednom zamiriše ...
I ne, nije tako tužno, ...
Kada nade ima ne može biti ružno,
Vjere ovdje ima još i više,
Dolazi sunce poslije kiše ..
...
Ljubav je ta što nas grije
I stoga tako zima nije ...
Smijeh neće odagnati tuga
Neće tu ući jer sada se pjeva pjesma druga ...
...
...
Plovit će brod naš i dalje
Odvesti će on nas ponovo u naše divne kraje ...
...
Čeka moj dom te dane sada
Veseli se i strpljivo nada
...
I kada dođu pjesme će biti ...
Kuća će se njome okititi ...
Mi ćemo se veseliti ...
Pjesma stvorova pisana je zasigurno u proljeće 1225. godine, kod Sv. Damjana, i to pred kraj Franjinog života. Na samom početku Pohvala stoji jedan mali latinski tekst koji glasi:
"Počinju Pohvale stvorova, koje je sastavio blaženi Franjo na hvalu i čast Božju, kad je bio bolestan u Svetome Damjanu."
Tekst ove pjesme ili pohvale /laude/, pisan je na starom pučkom talijanskom jeziku i izražava vrhunac Franjine zahvalne i hvalbene duše. U Pjesmi brata Sunca prepoznajemo Franjino prisno drugovanje s Biblijom: nadahnuo se Hvalospjevom trojice mladića /usp. Dan 3, 57-76/, Otkrivenjem sv. Ivana apostola /usp. Otk 5, 12-13/, psalmom 148 i još nekim svetopisamskim izvorima. No to iskustvo sv. Franje najprije izražava duhovno iskustvo pripadnosti Stvoritelju i stvorenjima do mjere posvemašnje blizine, predanja i pomirenosti /usp. Iz 11, 4-8/.
Pjesma stvorova očituje vjeru da je sve što je od Boga stvoreno zaista dobro i da je moguće živjeti u skladu sa svim stvorenjima.
"Franjina ljubav prema stvorovima nije romantična, nego teološka ... :
u suncu je sjaj Božji;
u zvijezdama je ljepota Božja;
u ognju je ugodnost Božja;
u vodi je dobrota Božja;
u zemlji je providnost Božja;
u smrti je život Božji.
A nakon Utjelovljenja ova je prisutnost Božja još više posvećena.
Sve je te stvorove vidio Gospodin Isus, upotrebljavao ih, njima se služio.
O njima govorio ...
Ponovno ih, nakon čovjekova grijeha, posvetio"
/S. Duranti/
Pjesma stvorova napisana je pedesetak godina prije Dantea, i predstavlja najstariji i najdragocjeniji biser rane talijanske poezije.
Svevišnji, Svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spomene ime
Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima svojim
napose s bratom gospodinom Suncem.
Od njega nam dolazi dan i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno;
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našemu Mjesecu i sestrama Zvijezdama
koje si sjajne i drage i lijepe po nebu prosuo svojem.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našemu Vjetru,
po zraku, oblaku i jasnoj vedrini
i po svakom vremenu tvojem kojim uzdržavaš stvorove svoje.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri Vodi;
ona je korisna, ponizna, draga i čista.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našemu Ognju
koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i slatke nam plodove nosi,
cvijeće šareno i bilje donosi.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života.
Blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj Smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu,
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.
Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu
svi u poniznosti velikoj.
Tvoje su oči svijeća od voska,
Munja u noći, kiša dok roska,
Tvoje je lice čisto i meko,
Šalješ mi ptice kad si daleko,
Ljubavi moja, anđele moj,
Ljubavi moja, anđele moj.
Tvoja su krila rumena zora,
Baršun i svila, pljeskanje mora,
Ispunjaš zvukom odjeke truba,
Mašeš mi rukom zoveš se ljubav,
Ljubavi moja, anđele moj,
Ljubavi moja, anđele moj.
Kažeš mi ljubi, ljubi,
ljubi, čekaj i strepi.
Dani su grubi, grubi,
grubi, s tobom su lijepi.
Ljubavi moja, anđele moj,
Ljubavi moja, anđele moj.
Kažeš mi nije, nije,
nije nestalo sunca.
Srce se smije, smije,
smije, s tobom kad kuca,
Ljubavi moja, anđele moj,
Ljubavi moja, anđele moj.
Tvoje je čelo takla ljepota,
Snaga si vrelo moga života,
Da se u srcu pomakne glečer,
Jasnu i bistru otvoriš večer,
Ljubavi moja, anđele moj,
Ljubavi moja, anđele moj.
.... Tebi, moj rodni grade .... Metkoviću, lijepi, dragi grade,
rodna grudo u srcu si mom.
Ja te volim i srcem i bićem,
ja te volim cijeli život svoj.
Na Neretvi plavoj valovitoj
ti si ponos, dragi grade moj.
Tebi pjevam ja i tebi kličem:
voljet ću te ja do groba svog.
Lijepi, dragi grade, vječni moj,
cvjetaj, bujaj, rasti, živi život svoj.
/F. Prskalo, S. Tikveša/
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno,
jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave,
tako sjajno i kad se budim,
vidim u tom mnoštvu
lice koje ljubim…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Sluh koji ne vara i ne čuje laži,
a sluša dječaka
kada ljubav traži.
I čuje u noći što je iza vrata
korak prijatelja ili korak tata…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Hrabrosti još imam
i nisam bez dara
da zavolim voće
koje čovjek stvara.
Dijelili smo udes dobar ili zao
kad u moje oči
tvoj je pogled pao…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi osmijeh, učio me plaču.
Sve što ne znam danas možda sutra znat ću.
Ti si dao nježnost
koja pjev moj čini,
ponoru me dao i dao visini…
Za sve što mi ote ... Hvala ti, živote…
/Violeta Parra,
1917-1967/
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * *
*** 15. rujan 1993. *** ... moje milo, hvala što si tu ...
*** ... volimo te ... ***
..... Moj Lipi Andele .....
Negdje još čuvam nešto za tebe
kad dođu jutra puna nevoje
I kad nam ništa ne ide,
pogledaj u mene ...
Ako nas tužne jutrom probude
I srce stisne se od nevoje
ja čuvam nešto za tebe,
pogledaj u mene ...
To može dati samo onaj koji te
kad pođe po zlu voli više od sebe Moj lipi anđele,
pogledaj u mene,
ako nas tužne jutrom probude
ja čuvam osmijeh za tebe ... :)
/Oliver Dragojević/
Anđeo jednog djeteta
Bilo jednom jedno dijete
koje se pripremalo
doći u svijet.
Jednog dana ono upita Boga:
„Gospodine, rekli su mi
da ćeš me sutra
poslati na svijet,
a ja sam tako sitan i nemoćan,
kako ću živjeti tamo?“
Bog mu odgovori:
„Od svih anđela ja sam
izabrao jednog za tebe.
On će te čekati i štititi.
Svaki će ti dan pjevati
i smiješiti se.
Osjetit ćeš njegovu ljubav
i biti sretan.“
„Dobro, ali kako ću razumjeti
kad mi nešto kaže
kad ne znam njihov jezik“
– upita dijete.
„Anđeo će ti govoriti
najljepše i najslađe riječi
koje ćeš moći čuti na svijetu
i pažljivo i s ljubavlju
naučit će te pričati.“
„Čuo sam da na Zemlji
ima puno loših ljudi.
Tko će me štititi?“
– zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i reče:
„Tvoj će te anđeo uvijek štititi
pa bilo to i
po cijenu vlastita života.“
Dijete pogleda u Boga
i molećivim glasom reče:
„Ali ja sam tako tužan
što te više neću vidjeti.“
Tvoj će ti anđeo
uvijek pričati o meni
i naučit će te putovima
koji vode do mene.“
Tada u raju nastane tišina
i glasovi sa Zemlje
dopriješe do njega.
Dijete shvati da treba poći
pa postavi posljednje pitanje.
„Gospodine, ako sad moram ići
reci mi molim te
kako se zove moj anđeo?“
Bog se nasmiješi i reče:
„Nije važno kako se zove,
ti ćeš ga zvati MAMA …“
/Nepoznati autor/
............
Gospodine Bože, izvore života
... i ljubavi, ...
blagoslivljamo te
i zahvaljujemo ti
što si darom svoga Sina
posvetio zajedništvo obitelji.
... Radujući se ...
dolasku pape Benedikta
u našu hrvatsku domovinu,
povjeravamo ti:
roditelje i djecu,
djedove i bake,
mladiće i djevojke.
Molimo te da našim obiteljima
daješ snagu za velikodušno
prihvaćanje dara života.
Obiteljske domove ispuni
... svojim Duhom, ...
da budu mjesta molitve
... i kršćanskih kreposti, ..
... uzajamnoga poštivanja, ...
... nesebičnosti i opraštanja, ...
... te osjetljivosti ...
... za potrebe bližnjih....
Sve nas ispuni
... životnom radošću, ...
da te svjedočimo u ljepoti
... otajstva Crkve, ...
i da ti – po uzoru i zagovoru
Blažene Djevice Marije
... i sv. Josipa - ...
služimo u vjernosti i istini,
... zajedno u Kristu, ...
koji s tobom u Duhu Svetome
živi i kraljuje u vijeke vjekova.
... Amen. ...
Majko Božja Bistrička,
... moli se za nas ...
Mi smo tvoji putnici,
... blagoslovi nas ...
* * * * * * * * * * * *
"...oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne dođe čas rastanka ..." /Khalil Gibran/
Rekli su, bit će bolje
to igra je sudbine
Bog te uzeo k sebi
a ljubav ostaje
Budiš me glasom zore
ljubiš bojama sna
maziš vjetrom u kosi
znam, tu si gdje sam ja Moje srce sad je katedrala
s nebom spojena,
ljubav nju je podigla
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
opet naći ću te ja
Zemlja zemlji se vraća
a duša tvorcu svom
ljubav od svega je jača
ti živiš u srcu mom
Smiješ se drhtajem zvijezda
mjesec ti košulju tka
grliš me mirisom mora
znam, tu si gdje sam ja
Moje srce sad je katedrala ...
k nebu pružena,
satkana od sjećanja ...
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
... opet naći ću te ja ...
/Tereza Kesovija/
... Budi sretan, dragi ... ,
... zauvijek ... !!!
... Bilo je nenadano i stoga,
... više boli ...
... Lijepo je bilo poznavati te !!!
... Jednom, ....
... u vječnosti ...
******
"Naši pokojnici nisu odsutni,
nego samo nama nevidljivi.
Svojim očima punim sjaja
oni gledaju u naše oči
pune tuge."
/sv. Augustin/
Tvoj pogled ljubavi
K’o zvijezda zlatna u tami neba
treperi nada u meni
i srce čeka k’o zemlja pusta
da opet tiho dođeš mi. Sva zvona i katedrale
u moju dušu bi stale
kad vidim na sebi
Tvoj pogled ljubavi.
U nježnom dahu topline Tvoje
srce je moje bezbrižno,
i kuca jako, i pjeva sretno
kad s Tobom ja sam zajedno. Sva zvona i katedrale ...
Najvažnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda. Najvažnija stvar
u ovom životu,
je pomoći drugima
da pobijede,
čak i ako to znači usporiti ili izmijeniti vlastitu utrku.
..............................
Mi ćemo tek onda biti bližnji drugima, ako smo spremni "preći na drugu stranu ceste", u susret drugome. Postoje brojne ceste razdvajanja između lijeve i desne strane ceste, između crnih i bijelih ljudi, između mladih, starih, bolesnih i zdravih, između unaprijed osuđenih i nezaštićenih, između Židova i pogana, muslimana i kršćana, protestanata i katolika, između ujedinjenih i autokefalnih pravoslavnih crkava i tako dalje. Postoje mnoge ceste i crte razdvajanja koje se moraju prijeći. Svi smo mi previše zaposleni oko samih sebe, svojm stranom, te ne vidimo što se zbiva na drugoj strani ceste. Mi imamo svoje vlastite ljude kojima idemo, imamo svoje vlastite poslove o kojima brinemo. Ali kad bismo jednom prešli na drugu stranu ceste i vidjeli što se tamo dagađa, mogli bismo postati bližnji jedni drugima. /Henri J. M. Nouwen/
Ivan se Pavao II. nije bojao
– istaknuo je budući papa Franjo –
i upravo je zbog toga
srušio diktature.
Hrabrost, postojanost
koju nam daje
Kristovo Uskrsnuće,
mir zbog toga
što nam je oprošteno
po Gospodinovu milosrđu,
uklanjaju nam strah
– dodao je tom prigodom
te poželio –
Neka i danas
u našem srcu odjekuju
Isusove,
i riječi blaženoga Ivana Pavla: 'Ne bojte se'.
Kardinal Stepinac, 1943. : "...Svaki bez obzira na rasu ili narodnost,
ili bez obzira na druge razlike,
nosi u sebi pečat,
obilježje Boga Stvoritelja
i ima svoja vlastita prava,
u koja nitko ne smije dirati,
ograničavati ih silom ..."
/Benigar, 1974., s. 440/
.................................... "Katolička Crkva ne pozna rase koje gospoduju, i rase koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja, za koja vrijede riječi - u laži su kratke noge! . . . Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovíjedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga. Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset zapovijedi Božjih. Bogu smo dužni dati čast i slavu, jer je naš Stvoritelj. Roditeljima, poglavarima i domovini ljubav, poslušnost i žrtvu ako ustreba. Naš bližnji, zvao se kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini, bila ona obojadisana crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu." /Bl. Alojzije (Viktor) Stepinac 31.10.1943./
Blaženi Alojzije,
moli za svoj hrvatski narod
i dragu nam Domovinu,
moli za nas! Amen.
Molitva za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca
Gospodine Bože,
izvore svetosti i milosti,
blaženoga Alojzija,
pastira i mučenika,
pozvao si da ti služi
kao navjestitelj
i branitelj istine
i kao hrabri svjedok
vjernosti Crkvi.
Poslušan tvojoj Riječi
i vođen Duhom tvoje ljubavi,
zauzimao se z
a siromašne i obespravljene;
ostavio nam je
divno svjetlo čiste savjesti,
pouzdanja u tebe
i ustrajnosti u trpljenju.
Ponizno te molimo
da nas obdariš
svojom radošću
te blaženoga Alojzija ubrojiš
među svece
sveopće Crkve,
da bismo ga mogli
još predanije slijediti
i uteći se njegovu
moćnom zagovoru
u svojim životnim potrebama.
Po njegovim molitvama
jačaj proročki glas Crkve,
koji širi nadu u
dolazak tvojega kraljevstva,
praćen blizinom i
utjehom Blažene Djevice Marije,
Majke i Kraljice vjernoga ti naroda.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
* * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * *
Lula starog kapetana
Na skaline ispred dvora
bilo ljeti ili zimi
k'o trabakul neki dimi
lula starog kapetana
lula starog kapetana.javascript:%20void(0);
Davno, davno nije čula
šum dalekih oceana
pocrnjela stara lula
lula svakom dobro znana
lula starog kapetana Kapetane, kapetane,
tako su ga one zvale
kapetane, kapetane,
dobro more - sad se šale.
Na skaline ispred dvora
U svom plavom dimu skriva
Mnoge tajne prošle mora čuva
Lula starog kapetana
Lula kapetana Dživa.
""Priča o predanju, ljubavi i strahu…
Toplim dahom proljeće je otapalo posljednji snijeg s livade. U jednoj od posljednjih gomilica snijega nicao je neobičan cvijet. Drugačiji od drugih. Kao da se u njemu sabrala sva zimska čežnja livade za novim cvjetanjem života, za bogatstvom mirisa i boja koje pjevaju o radosti postojanja. Ali, cvijet sam nije mogao pobijediti snijeg ...
Nije se predavao. Nježnošću je prkosio okrutnoj hladnoći. Vjerovao je životu ...
A onda je kraj njega zastala jedna mala sunčeva zraka. Drugačija od drugih. Kao da je bila stvorena da svojom toplinom oslobodi zarobljeni cvijet. Divila se hrabrosti cvijeta. Osvajala ju je lagano njegova neobičnost i ljepota. Ali oklijevala je predati se cvijetu.
Plesala je oko njega ne dopuštajući ni životu ni smrti dodirnuti ga. Ni sebi. Cvijet je postajao sve ljepši, a sunčeva je zraka sve radosnija plesala oko njega. Zaslijepljena vlastitom radošću, nije vidjela što se događa s cvijetom. Vidjela je samo sebe. A cvijet je umirao od hladnoće pružajući na dar sunčevoj zraci sve ono što je u sebi nosio. Predivna cvjetanja, čarobne boje i beskrajnu nježnost latica. Što je bio bliže smrti, bivao je sve ljepši. Bilo je kasno kad je sunčeva zraka shvatila što se događa. Uzalud je privijala cvijet na svoje grudi. Uzalud rukama grijala njegove latice. Uzalud suzama molila život da prostruji smrznutim tijelom cvijeta. Cvijet je umro zaleđen i sam ...
Kažu da se u predvečerje toga dana samo Sunce spustilo na zemlju i da je na dlanovima svojih ruku odnijelo smrznuti cvijet na nebo ...
A sudbina ohole sunčeve zrake svima je ostala tajnom, mada kažu da od tada na livadi raste neobičan cvijet. Bez mirisa. Cvjeta samo kad pada snijeg, a niz lice mu teku suze koje lede i bole …""
Hvala svima ...
Svakom sam od vas
poklonio pjesmu,
mnoge su tužne i prepune sjete,
dadoh vam ljubav
ne tražeći ništa,
poklonih vam srce
kao malo dijete ...
Poželim ponekad
da vas nisam sreo,
srce bi radost mjesto tuge lilo,
prospavao bih mnoge neprospavane noći,
al' pjesama ovih onda ne bi bilo ... Hvala svima iz vremena ruža,
moje vas pjesme
ni za što ne krive,
svi koji su otišli iz života moga,
u pjesmama mojim
još uvijek žive
...
Vi ste mi ušli pod kožu i dušu,
unijeli nemir odlaskom svojim,
i tako su nastale
sve pjesme moje,
kojih se nekad i pjevat' bojim ...
Hvala svima iz vremena ruža ...
... .... ... ... ...
Vječno će da žive ...