Šetnjica
30.08.2004., ponedjeljak
Dan Žena
|
Jučer je bio moj Dan Žena. Znam da kalendarski kasni jedno pola godine, ali šta je tu je, "dogodilo se na današnji dan..." Prije par dana sam imao malu introspekciju i uspio sam doživjeti sebe izvan svojih predstava (dobrih i loših), iz kuta kako drugi djelomično doživljavaju moje društvo, moj karakter, prijateljstvo itd (da ne bude zabune – samo dio njihovog doživljaja, ne potpunu sliku). Postalo mi je poprilično jasno (čččččč – "beskrajna" hvala za upute, Keopsova :-))))) kako to izgleda s njihove strane i koliko je to miljama daleko od moje percepcije našeg druženja. Uz to, posebno jasno sam doživio odnos sa sestruškom, naklonost i pažnju koju dobivam od nje. Zato sam jutros bio vrlo dobro raspoložen (usprkos ciglama koje mi šetaju trbuhom zadnja dva dana) i na ulazu u ured sam sreo sestrušku i pozdravio je: prekrasnaja djevuška! zdravstvujte! kak djela? ja tebe ljublju! To sam rekao onako neopterećeno, ne očekujući baš ništa osim možda smijeha i komentara na ludost. Ona se jest nasmijala, ali su joj se presjekle noge. Nije očekivala, taj pozdrav je odjeknuo negdje duboko u njoj, negdje gdje nije mislila. Potpuno se razniježila iznutra, dok je izvana zadržala formu uobičajene prvojutarnje ćakule – ali sada s rukom u mojoj. Bez nježnih pogleda, bez izlijeva neznam čega – ali dotaknuta. Negdje oko ručka, nešto sam je trebao pitati i pošto ne znam broj njenog lokala, odoh se spustiti do nje. Silazim dole, kad iz ureda Bog bossa izlazi moja stara ljubav iz Makedonije od prije 3 godine – Svicarka filmske ljepote i šarma, ne znam kako bih opisao tu pojavu. Prelijepe crte lica, sitne pjegice na obrazima, nešto jednostavno preslatko. Imala je uvijek krda muškaraca oko nje, gdje god da se pojavila. Ne radi već dugo za nas, prije godinu i pol sam samo čuo nešto o njoj i ništa od tada. Sada je došla s jednom drugom firmom na kratki sastanak s nama. I eto, na samom izlasku sa sastanka, ja "moram" ici baš tamo gdje ona prolazi. Pet sekundi prije ili poslije i bilo bi nikome ništa – ne bih nikada saznao da je bila toliko blizu, da je uopće bila ovdje, nitko nema pojma da se nas dvoje poznajemo. Susret je bio velika radost za oboje. Ona izgleda savršeno, još bolje nego u Makedoniji. Kaže mi da je udata. Izgleda da joj godi. Radi u Ženevi. Upravo kreće na aerodrom. Pokušavamo dogovoriti sastanak sredinom idućeg tjedna u Ženevi, ali ništa od toga jer neće biti tamo, već na putu u nekoj drugoj Afričkoj zemlji. Šteta. I njoj je žao. Ostavlja svoju vizitku i želi mail. Pozdrav. Uhhh... Ne znam što ću sa sobom, puknut ću od uzbuđenja. Produžavam kod sestruške i pričam joj što se desilo. Ona je hoće vidjeti, ali je već prekasno, otišla je... Sat vremena poslije toga, stiže sms. What the hell, tko je sada, nisam dobio privatni sms već mjesec dana. Pošto ne mogu sms-ati s Balkanom, imam jednog dobrog sms anđela u Švicarskoj. Ne samo sms-anđela, imamo jako i iskreno prijateljstvo, dizala me iz mrtvih par puta. Njoj pak, skoro svaki dan dan nude brak, žena je prilično visoko na ljestvici ljepote, što bogate nutrine, što prekrasne vanjštine – tek ukratko da ju ne opisujem dalje. Danas je jako inspirirana, gleda nebo i Alpe, ima osjecaj da ce zagrliti čitav svijet i šalje mi svoje "most inner, tender and powerfull wishes", "loving you my brother" i tako dalje. Normalno, mene to dira, zelim biti tamo sada i pocinje polusatni ping pong sa njeznim porukama. Nakon posla, odlazim s poslijednjom kilom Frey čokolade kod sestruške doma jer njen sustanar ide danas na teren s priručnim hladnjakom, a ja sretan da imam kome utrapiti poslijednje zalihe. Ona opet sretna što sam tu, smije se iskreno, lijepo. Sprema se za dečkov rođendan. Ja želim ići doma, ona inzistira da ostanem dok se ne spremi. Pitam je: pa što ću te čekati, pa onda izađemo zajedno 12 metara dok ti ne sjedneš u auto i toliko. Nema smisla. - Ne, ne i ne, ostani pa ostani, 12 metara su 12 metara. Ništa ne razumijem. Ostajem, otopila me iznutra, dok je čekam gledam na MTV-u ludoga Ashtona Kutchera kakve marinade radi drugim glumcima... Dolazi, spremna je, opet izvana sasvim uobicajeno poluhladno ponašanje, a iznutra milina božja. - Sigurno nećeš da te vozim doma? - Neću, ima samo 250 metara, taman da protegnem noge. - Sigurno? - Da. - Ali... Dan završava sa zatvaranjem Olimpijade, ljepota neviđena. Ta žena, Giannopolous ili kakolisevećzove, odgvorna za Olimpijske igre u Atheni, ona me fascinira. 8 godina rada, 8 godina na čelu najodgvornijeg mjesta u državi – promijenile su im se vlade i sve ostalo, a ona je ostala na čelu najvećeg, najskupljeg i nadugoročnijeg pametnog projekta kojeg neka zemlja može imati. Kakav karakter, kakva volje, kakva gordost zrači iz nje. Žene ove Planete, skidam pred Vama kapu i predajem se u Vaše ruke! U Vama je puno više ljubavi i osjećaja za ljude i za stvari koje nas okružuju. Mi muškarci imamo puno toga učiti od Vas. Za početak, bilo bi lijepo prestati beskonačno ratovati i time naučiti kontrolirati agresiju koja iste nedvojbeno uzrokuje... |
- 01:35 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
29.08.2004., nedjelja
Pocelo je, pocelo - ili pripreme za welcome home na Balkanski nacin
|
Iz jednog danasnjeg maila... "Shantix, Bas me iznaraduva tvojot atachment. Pa,dobro,zatoa li te prativme tamu,pak gluposti da pravis niz svetov...:)" Mirise na urnebes :-))))))))))) Sretan sam Laku noc |
- 22:34 - Stvarno? (1) - Isprintaj - #
28.08.2004., subota
Hrvatice i Hrvati...
|
Prvo, hvala vam na lijepim zeljama u komentarima iz proslog posta u vezi zasluzenih odmora, cokolada i slicno. No, moram vas razocarati i reci vam da me nije bilo jer sam bio ovih dana u mocvari koja ima ime i aerodrom i nista vise. Ipak sam se uspio vratiti u civilizaciju. Vise u tekstu koji slijedi. p.s narudzbe za cokolade primamo od ponedjeljka :-))) Utorak, 24.08 Pet je ujutro, nalazim se u aerodromskoj cekaonici. Jos jedna besana noc, osjecam se odvratno. Pet minuta prije dolaska vozaca po mene, mislio sam se da li da otkazem ili ne. Zelja za novim je prevagnula. Mozda je u pitanju samo pohlepa. Pitao sam se kako cu prezivjeti ovaj dan sa ovim odvratnim osjecajem u zelucu. U cekaonici – iznenadjenje. Nakon par minuta pojavila se, mislim, najlijepsa zena koju sam vidio ovdje. Prelijepo lice, negdje je u sredini trudnoce, ima zgodni trbuscic i jako lijepe, pune grudi – potpuno neuobicajeno za ne-debele zene ovdje. Sretna je. Zraci, gleda u oci, komunicira, sigurna je u sebe, ali nije tvrda i odlucna na nacin zapadnih zena, niti pak koketira, vec je sigurna u tu svoju srecu. Stalno je daje oko sebe. Potpuno je drugacija od svih ostalih koje sam vidio ovdje. Sjedio sam na 5 metara od nje. Ponekad bih osjetio kako mi se pod kozu tiho uvlaci neka iskrena milina. Podigao bih pogled i primjetio da ona upravo mice svoj s mene. Ipak je jako neprimjereno zenama otvoreno komunicirati sa bijelcima. Lijep pocetak dana, mislim se. Cim sam pomislio, uslijedio je novi, veliki sok: prvi susret s pripadnicima Dinka plemena. To je jedno od najbrojnijih plemena sa juga zemlje, vrlo fascinantog izgleda. Oni su visoki u prosjeku oko 2 metra, ta tijela su vrlo vitka i savrsenih proporcija i imaju fascinantne crte lica. U cekaonici se pojavio covjek od nekih 40-ak godina sa svoja 2 metra, potpuno ispravljene kicme, lijepo obucen. Sa njim je bila njegova, pretpostavljam, kci od nekih 16-ak godina (ovo je samo nagadjanje prema nacinu kao se covjek odnosio prema njoj, inace nisam uopce u stanju odrediti njenu dob), 1,90 visine, dosta moderno obucena u dugu jeans suknju do poda, patike i lijepu kosulju kratkih rukava, sa tankim pletenicama duz citave kose, duge oko 1 metar. Oboje su zracili nekim, do sada za mene nevidjenim dostojanstvom, nisu se naslanjali na naslone u stolicama vec su potpuno uspravljeni sjedili i pricali u svom svijetu. Mene je nesto puklo kada sam ih vidio i jos me drzi. Nije mi jasno sto je, ali dozivio sam nesto velicanstveno u tom prvom susretu s njima. Kao da su neki bozji ljudi, kao da su nesto skroz posebno, nedodirljivo, visoko. Mozda samo umisljam, ali razburickali su sve u meni, dozivio sam mali potres. Sat vremena poslije, ona sjedi tocno ispred mene u avionu i mogu vidjeti da te njene pletenice nisu umetci, vec da je stvarno njena kosa. "Veliki strucnjak" J, imam iskustvo sa africkim frizurama, dijelio sam kucu sa cimericom iz Kenije na Bliskom istoku koja je stalno nesto stavljala u kosu, pa sam u trenutcima bliskosti s njom usput ucio i provjeravao gdje prestaje prava kosa, a gdje pocinje umetak. Slecemo, zatvaram… 16 sati kasnije Zavrsio sam posao popodne i oko 3 sam poceo kljucati od umora, pa sam otisao spavati. Uspio sam odspavati nekih 5 sati. Izgleda da ce san doci na svoje mjesto u ovih par dana koje cu provesti u ovom mjestascu. Inace, moje kolegice su trebale jutros krenuti na osmosatno putovanje na teren rijecnim "brodom" velicine malo veceg kanua, oko 8 metara duzine, 1 metar sirine, kako bi provele par dana na terenu pod satorom, pa se opet vratile brodom nazad. Jutros nas je docekao pljusak i one su fakat bile spremne po takvom pljusku provesti 8 sati, pokrivene samo plasticnom folijom i izbusenim rupama za glavu da vide kuda idu?!?! Normalno da sam i ja htio s njima… No, nesto nije bilo u redu s brodom pa su odlozile put za sutra i da nisam ovako zamantan uskocio bih i ja u brod. Znaci, nista od krokodila… Srijeda, 25.08 Ma to je "super"! Probudio sam se u 10 ujutro: sve bi bilo u redu da u stvari ured nije u istoj kuci sa mjestom gdje spavam, tako da samo vrata dijele uzurbanost ureda i potpunu privatnost sobe. Kao da spavas na splitskoj autobuskoj stanici i pokusavas imati puni komfor, prekrasno. Zato su mi zivci malo napeti danas, dvaput mi je doslo da vicem na neduzne ljude, ali sam se iskontrolirao. Nisam znao da su mi se zivci toliko prehladili u protekla 2 mjeseca, kako se opustam postajem sve netrpeljiviji prema ljudima. Moram se smiriti, jedini sam "khawaja" (Bijeli covjek) ovdje, sto znaci da na neki nacin imam odgovornost da sve fercera dok se njihova sefija ne vrne iz avanture. Samo sto mi nitko nije rekao da me ovo ceka, mislio sam da cu imati klasicne obaveze. Primjetio sam da vise ne pisem za sebe, vec za publiku. Das ist jok gut. A i steta je. Inace ovdje nema izlaska, nema knjiga, nema casopisa, nema TV-a, nema interneta, nema filmova, nema bas ni hrane i nema nikoga u kuci. Sto da radim? Aha, i voda iz slavine je smedja, poslije tusiranja ne znas sto bi mislio o svojoj cistoci. Inspiracijo, gdje si se skrila?????????!!!!!!!!!!!!!!!!! Cetvrtak, 26.08 Siesta Rucak. Scena sa Juznoamericke haciende: vlaga, zelenilo, vedro nebo, sluge pokorno sluze gazdu i micu mu se s puta. Crveni grah za rucak, gazda ga sam napravio. Ole! Svira Cafe del Mar i jos vise pojacava film haicende. Lagani nepravilni vjetar samo upotpunjava gazdina ozbiljna razmisljanja. On ima osjecaj da se polako pribire u sebi, nema nikoga u njegovoj blizini tko bi ga mogao remetiti, zna da nece jos dugo trajati. Zato crpi sve najtananije momente iz ove pomalo neocekivane samoce i sabranosti, bivajuci svjestan vise paralelnih realnosti… Petak, 27.08 Dan povratka. Nije. Crko avion. Opet. Telefon ne radi, fax jos manje. Mobilna mreza je prestala raditi od dana kad sam dosao. Satelitski telefon je na terenu. Jedina veza sa vanjskim svijetom je Tam Tam HF Radio na kojem te slusa kvarat Afrike dok deres glasnice da bi rekao 7 rijeci. Pisane poruke ne stizu vec 2 dana. A meni treba netko da pitam sto se desava i da se kroz to iscakulam. Prozvizdio sam ovdje sam samcat. Pisem prirucnik na engleskom, zavrsio sam 39-tu stranu (A4 format), a poceo sam jucer popodne. To mi je jedina zanimacija ovdje. Cure su uplovile nazad s terena oko 6 popodne. Potpuno mokre od neprekidnog pljuska. Jele su veliku ribu, ovdje je to najveca poslastica, poznata u citavoj zemlji. Ja sam u medjuvremenu ukrao satelitski telefon. Dobre vijesti od tamo. Poslije pola sata druga dobra vijest: netko se sjetio da sutra ima komercijalni let za doma. Inshallah, doma cemo… Sinoc nisam mogao zaspati od vrucine pod mrezom za komarce. Posto sam bio sam u kuci, oko 11 navecer sam se digao, nasprejao se protiv komaraca, raspalio muziku na laptopu i plesao u tamnoj sobi do 1.30 ej em. Poslije sam zaspao ipak nekako, nije bas bilo sjajno. |
- 15:13 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
23.08.2004., ponedjeljak
"Švicarske palme" - za Scuru i ostale ljubitelje prirode
Evo konacno slike tih palmi iz dvorista svicarske ambasade- Za vecu sliku klikni ovdje. :-)) Taktika: cekao sam 11 ujutro da sunce opet poludi i da potjera s ulice sve koji tamo apsloutno ne trebaju biti. Izašao sam zamaskiran tamnim naocalama i kapom i ugledao policajca na ulici. Nisam se omeo, već sam nastavio samouvjereno u njegovom pravcu. U jednom trenu on je krenuo ka ulazu u ambasadu, što mi je upravo i trebalo. Cim je ušao unutra i zatvorio vrata, ja sam izvadio kameru i napravio snimak i krenuo dalje. Tradaaang!!! Mission completed, package delivered. Over and out. (gdje li se samo nalazi tvrdo "ch" na tastaturi... pomagajte drugovi) |
- 12:59 - Stvarno? (7) - Isprintaj - #
22.08.2004., nedjelja
Watchmen are to watch, not to sleep!
|
Ocerali smo onu avetinju i zlo iz kancelarije. Skupismo se nas trojica jakijeh musketira i nesreci je doso kraj. Celjad ovdasnja odavno me vec kumi i moli: ostani Radosave, kumimo te bogom. A ja nesto nijesam od volje pa se zainacujem s njima. Dje da ostajem, aj i kuku, u ovo pregorenoga pijeska stono zari i pali dje god da stigne. Jok i necu, pa kud puklo, draze mi moje Cetinje od svijeh njihovijeh kamila. Sutra ne idem na put, opet avion u kvaru, jedna propela ne radi kako treba. U utorak idem zato sa redovnom linijom, a to nije nuzno lijep dozivljaj. Danas sam dvaput morao zvati na odrediste da pitam da li im treba nesto i nisam mogao vjerovati da im ne treba nista od mojih igrackica. pa sam zato zvao opet popodne ako im je nesto u medjuvremenu palo na pamet. Unbeliveable, zar postoje i takva mjesta u ovoj zemlji? Rijeci iz naslova su citat big bossa sa jutrosnjeg sastanka, s kojeg su me zamalo izbacili zbog smijeha na gornju recenicu. Ovdje cuvari, naime rade smjenu od 24 sata u komadu i fino se setaju po vrtu, imaju svoju sobicu sa krevetom, kuhinjicu, skoro garsonjera, a ne strazarnica... Iz nje se, naravno, nista ne vidi jer je u kutu potpuno suprotnom od ulaza u dvoriste kuce. Ali to njime na smeta da jednostavno odu spavati kad god im se spava... Ma che comedia, moj Roko, e! Oni mislidu da ako smo furesti da smo skroz rebambiveni i da nas moredu zajebavat kako ocedu?!? Ostija... |
- 23:06 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
21.08.2004., subota
Neka radi tko je lud
|
Peti uzastopni dan prisilnog odmora. Mucili su me svijetlom, strujom, batinama, prijetili obitelji, cistaciama i oduzimanjem aviokarata kako bi me potjerali s posla. Zezam se. Htio sam reci da mi se cini da od jutros ovaj odmor dobija svoje dublje i dusevnije znacenje, da je sisao u plave dubine tisine, spokoja, meditacije. Do sutra ujutro. Zahvalan sam i za ovo, jaka lekcija. Od nove godine sam uzimao po nekih 5 - 6 dana slobodno, dugi vikend, uskrs itd, ali u tih 5 dana bih obisao barem 2 grada (ako ne i drzave) i 15 ljudi, naravno, bez 2000+ predjenih kilometara da ne pricamo uopce. Ovo bivanje u celiji odavno nisam imao. Dobra priprema za vracanje doma u normalnijem stanju, ako opet ne pogrijesim u iduca 2 tjedna. A mogao bih, u ponedjeljak letim na jedno mjesto na obali rijeke, zeleno, super izgleda, a na teren se ide brodom. Samo, tamo uredom vladaju dvije zene, a jedna od njih izgleda jaaaakooo frustrirana. Vidio sam je prije 2 tjedna kad smo sletjeli po gorivo i jako je pulsiralo iz nje da joj treba netko, bas onako fizicki da se istrosi s njim (njom) u krevetu, ne samo dusevna razmjena. Samo je kritizirala, brundala, mrstila se, uzasna jedna slika, a subtitlovi su pricali neku sasvim drugu pricu. Posto je priroda mog posla vrlo plodno tlo za istresanje svakojakih tudjih frustracija, uglavnom potpuno nevezanih sa mnom i s mojim dijelom posla, cesto, "od prevelike dobrote", postanem vrc u koji se pocnu ulijevati njihovi otpadi. Moram to nauciti zaustaviti, traje vec predugo, godinama. Mislim da ce potrajati jos dugo, dok stvarno ne sazrije odluka u nutrini da bude stroga, no prijateljski nastrojena i pravedna, prema takvim ljudima. Nema svrhe da uzimam njihove frustracije i da im tako olaksavam, jer oni ionako nikada ne uce lekciju o potrebi promjene vlastitiog ponasanja, vec su nakon par dana opet puni i spremni za nove kritike. Netko im mora reci sto rade, oder? Zato cu biti dovoljno bezobrazan pa cu napisati da ovaj put nosim i paket kondoma, pa ako mi pocne gaziti po jetri - zna se: sok terapija. Tolerancija na stres mi je jos uvijek na niskim granama i bas me briga - zelim biti zdrav. Ziv zav, ziv zav, glavno da sam ziv i zdrav... (za Lucy i njene cure :-))). A ako vidim kokondrila (splitski izgovor za krokodila) obecavam reportazu. |
- 10:22 - Stvarno? (4) - Isprintaj - #
20.08.2004., petak
Gust!
|
Sve napisano sinoc nije emotivno pretjerivanje. Ja sam ozdravio jutros, sto znaci da je stvar tocna ko matematika i da funkcionira ako se ispravno cini! Probudio sam se zdrav i pun snage, poslije skoro tjedan dana u krevetu. Cak sam poceo opet vjezbati, i u vrijeme vjezbanja sestricka me "nanjusila" i pokupila na bazen, umjesto na sinoc dogovorenu jutarnju kavu. Tesko ribu u vodu natirat, bio sam spreman odmah, iako sam sa zaljenjem ustanovio da su mi cistacice izgubile moje lijepe (i skupe) crvene mudantine, pa sam morao obuci dres. Zacudo, nisam izgledao kao Mujo, dobro je posluzio na bazenu. Prvih stotinjak metara plivanja su bili ugodan sok za tijelo, jer je bilo skoro nepomicno dugo vremena, tako da su me grudi lagano probadale dok su se punile velikim kolicinama kisika, opet i napokon. I onda je bilo sljip sljap uzbrdo nizbrdo po bazenu, trostruki tulup, dvostruki axl, haljina sa sljokicama, pa prsno pa ledjno pa nazovi delfin itd itd. Sestricku sam ucio plivati kraul (jel' se jos tako kaze na hrvatskom?), ali joj ne ide sa pravilnim uzimanjem zraka - stalno se gusi ili guta vodu ili joj ulazi voda u nos ili uzme zrak i prestane plivati jer se totalno zbuni. Mislim, jest prirodna plavusa, ali ne tolika, ostali stilovi plivanja joj idu vrlo dobro, ima neki mot one zeljezne upornosti sportasica istocnog bloka, iako kaze da nije nista trenirala. Izasavsi iz bazena s osjecajem Johhyja Weissmullera :-))), sjeo sam u hlad i umirao od smijeha promatrajuci djecu kako pokusavaju roniti na "kragujevacki" - to jest glava dole, a guzica i noge na povrsini, uz puno pracakanja. A tek faca kad izrone i uzimaju prvi udah... Identicno kao plaza "Odmaraliste R.O. Sombor na Visu" i slicno u zlatnim 80-tima. Nista na nacionalnoj osnovi, jednostavno je pitanje udaljenosti od mora. Imam dobru vijest za one koji vole citati o Africi. Bushman, hrvatski bloger ce doci uskoro ovdje i sudeci po njegovom blogu on ce biti puno rjecitiji od mene, barem sto se tice nekih konkretnijih opisa, imena mjesta itd. Bas prekjucer, dok smo ispijali kavu lijecnica i ja u velikom trgovackom centru, prisla nam je novinarka nacionalne televizije i pitala da li bi htjeli reci par rijeci kada smo dosli i kao se osjecamo ovdje, ali smo je morali odbiti radi prokletih klauzula u ugovoru. Zena nije mogla vjerovati usima koje smo joj razloge dali. Onda nas je pitala sto smo po nacionalnosti, a prije nego sto mi je dala da odgovorim, hladno i uvjereno je ustvrdila da imam neke veze sa arapskim zemljama!!! Ma nemoj, molim te!!?? A jel?!? N'bava kua! Nasmijao sam se, a unutra mi je istovremeno sinulo zasto usprkos silnom trudu uvijek zavrsim na arapskom teritoriju iako mi se uopce ne svidja. Sigurno ima nesto "za odraditi" od ranije, 'en ti reinkarnaciju i ko kaze da je nema!!! :-)) Nakon mog odlaska, mozda cu morati naci neke teme pored svakodnevog zivota u Skopju, kao na primjer prijeratne "price iz moje ulice" u Splitu, za koju kazu da je jedna od specificnijih u gradu (iako tamo svatko puse u svoj rog i svi misle da su posebni). Mi smo barem imali publiku koja je dolazila vise godina iz drugih dijelova grada i kvarta kako bi proveli ljeto s nama, svaki dan, 3 mjeseca, od jutra do mraka, samo da bi se smijali dogodovstinama kojih je bilo na pretek, jer u prici sudjeluju 3 generacije stanara oba spola, ne samo young and restless pubertetlije. Budemo vid'li... |
- 14:21 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
Engleski pacijent, svicarske cokolade, pica-burek i naravno - sestricka
|
Dobro, izgleda smo napravili prilican dzumbus i papazjaniju sa javnom dobrotvorno-virutalnom dodijelom Frey cokolada kako bi se mogli jos vise (o)bloga(va)ti, kao da nam trebaju, Bozemiprosti, vize za Svicarsku, pa sad evo stric Shanti donosi cudo nevidjeno. Docek na Blesu 1x.09.2004 godine na povratnom letu Split - Benkovac - Rotterdam u 1x.20 sati. S obzirom na kolicine cokolade jos uvijek u hladnjaku i s obzirom na sluzbenu lijecnicku zabranu za slatko od jutros, izgleda da ce biti za svih 100 000 doljenavedenih obozavateljica, tako da ste svi srdacno pozvani. Samo, imamo mali problem - nitko ne zna kako izgledam, a kako je krenulo, do tada necu ni ja. Proveo sam vrlo lijepu vecer sa svojom ruskom sestricom, bili smo na veceri u turskom restoranu. Bilo mi je prvi put tamo i kada sam na meniju vidio Borek with cheese, mislio sam da ce ovo biti najlijepsa vecer u ova 3 mjeseca. Burek!!! Ljudi, burek!!! Bio sam uvjeren da cu dobiti ono sto ocekujem, jer na aerodromu u Istanbulu prodaju vrlo ukusne (i izgor skupe) pite sa sirom i spinatom, tako da je po logici stvari sve trebalo izaci u obliku neke pite ili bureka sa sirom. Ali, yok tur, ne po africkoj logici. Dobio sam nesto nalik na tijesto od pice sa otopljenim zutim sirom i toliko. Zato je drustvo bilo savrseno, razgovori su bili vrlo lijepi i ugodni, plodni, dirali su nam duse, obogatili ih, nahranili. Vratio sam se doma sa vedrim, lijepo zracecim grudima (ne govorimo jos o svjezini, ja sam ipak jos debelo u pacijentskim vodama). Pocela me malo boljeti glava doma, ali jos pod dojmom veceri, odgledao sam na DVD-u Engleskog pacijenta - konacno. Sad, ne znam sto je, ali posto su svi naglasavali da je to jako emotivan film, ja sam ocekivao takve fenomene i u meni. Dobro raspolozen, ispunjen vedrinom, vrlo bistre glave, malo glavobolje - ali nema nikakvih tragova od filma, iako traje dva i pol sata. Zao mi je, ali stvarno nema. Mislim da je, ako jest uopce, onda bi to trebao biti stres koji ionako brise dobar dio emotivnog funkcioniranja i radi sam kojeg ionako Hrvatski pacijent. A mozda je danas takva vecer: bistra, vedra, usmjerena k visini, tko zna? Nemam osjecaj da sam nesto propustio. Dobro se osjecam, jos osjecam zivi kontakt sa sestricom, jos se desava dusevna izmjena, jos si imamo nesto za reci. Lijepo je to: sjedis pored nekoga, nema dodira, nema zavodjenja, nema flerta, a dozivljavas u dusi kako sve cvjeta, kako se otvara kod oboje, kako zrije. I to tece i nastavlja teci i razvijati se i kada se razdvojite. I sve je u redu, nema rastanka, nema nedostajanja, nema tuge, sve je tu, prisutno svojom puninom. Zar to nije to? Cokolada. |
- 01:00 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
19.08.2004., četvrtak
Ispovjedi bolesnog uma
|
Tri je ujutro. Ja se poslijednjih noci uvijek dizem u 3 ujtro i ne mogu zaspati vise. Cesto ne mogu spavati ni prije tri ujutro, ali se nekako uvijek odlucim na dizanje iz kreveta bas u tri ujutro. Bez znanja, naravno. Na povratku iz WC-a samo opet konstatiram: da, opet je tri. Kako odmice vrijeme ovaj poslijednji tjedan, tako sam sve cesce tuzan. Nemam dovoljno mogucnosti za kretanje radi okolne prasine, vrucine i prometa, a nisam bas ni najzdraviji. Tako sam osudjen na sjedenje vise manje doma i nemam pravo oruzje za transformiranje hormona i pozitivnu i kreativnu zivotnu silu. Pisanje blogova me cini jos blesavijim. Nekad se nehotice prebacim na beskorisnu matematiku, pogotovo kada ne mogu zaspati, kao veceras. Tako sam izracunao da ce se krajem rujna zavrsiti dvogodisnje razdoblje u kojemu cu imati ostvareno nekih 60-ak medjunarodnih i interkontinentalnih letova, sto bi znacilo u prosjeku da sam ja svako 12-ti dan drzao putovnicu u ruci!!! Dakako, ne racunajuci cestovna i zeljeznicka putovanja preko granice. I jos na to pridodajmo 20-ak letova na relaciji Split - Zagreb, kao i 20-ak letova avionom od firme u ova poslijednja 2 mjeseca ovdje i eto ti Vagabonda! A ja se ne osjecam bas tako... Znao sam ja sjediti i punih 6 tjedana u Skopju, u komadu! Isto tako sam izracunao da sam u ovih stotinjak africkih dana samo 4 dana sveukupno imao normalnu stolicu, ostalo je bio proliv. Nisam perverznjak da raspredam o mojim izlucevinama, vec me na to potakla cinjenica koju sam cuo od nasih medicinskih krugova ovdje koja kaze da konstantno 70 posto nasih ljudi ima diareju... Onda sam se sjetio da ja imam pun frizider crne cokolade i da ce to mozda malo pomoci, pored svih medikamenata koje sam dobio u istu svrhu. Prije nekih mjesec dana, u vrijeme ludila, dao sam 50 eura, koji su mi ostali u dzepu, prijatelju koji je isao u Europu na odmor, da mi donese svicarske Frey cokolade (Tajna, ljubi te deda, pobjeda Freya nad Lindtom je samo tvoja i nicija!). Znam da je na aerodromu oko 10 eura paket od 3 cokolade, pa sam mislio, hajde, neka malo zalihe, pola cu ionako podijeliti. Pocetkom ovog tjedna u frizideru u svom uredu sam nasao 2 kesetine prepune cokolade, negdje izmedju 6 i 7 kilograma! Sa uredno prilozenim racunom, naravno, jer covjek je Svicarac, pedantan. On je negdje nedostupan na terenu, tako da se uopce nismo ni vidjeli ni culi da mu se zahvalim, a moji su decki u uredu rekli da me posjetio moj "vjerovatno najbolji prijatelj" i ostavio "nesto u frizideru". I sad je skroz bez veze, ne mozes poslati te stvari na teren jer ce se unistiti od vrucine, a ljudi bi bili presretni da osjete malo prave cokolade pod jezikom. Ove hahare koji rade u glavnom gradu bas i nisam too eager darovati, jer ionako imaju sav komfor obiteljskog zivota i uz to stalno nesto zanovijetaju. Tukci. |
- 02:11 - Stvarno? (11) - Isprintaj - #
18.08.2004., srijeda
Hahaha!!!
Dragi ljudi, ako niste zaboravili citati cirilicu, ako imate vremena i malo volje za razumjeti makedonski, evo linka nad kojim placem od smijeha. Cirilicni menui po restoranima i kaficima, biografije na "engleskom", oglasi... To je za umrijeti od smijeha, stvarno - zato, "pazite" na zdravlje ako vam krene s citanjem... Ooooh, Boze, spasi me... ahahahahaa...........hahaha Drugi je link sa lijepim slikama prirode - priroda |
- 12:39 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
Vrijeme je za Podravka juhu!
|
Dobio sam brdo tableta, nekakvih kapljica i slatko slanu otopinu protiv dehidracije od lijecnice. Lezim doma vec treci dan, trbuh mi pulsira sto na sat, kako kad se jako istrcis pa ti treba vremena da misici dodju sebi. E meni je ovako vec treci dan od nekog soka koje je tijelo dozivjelo od previse naprezanja. Btw, Jordanac je sinoc utovaren u avion i danas vec spava doma u Ammanu. Istovremeno sam u intenzivnoj mail prepisci sa Zenevom i Nairobijem oko svega sto se desavalo ovdje, kako privatno, tako i profesionalno, prste mailovi od 50kb teksta na sve strane. Zato cu uskoro u Nairobi da se sretnem sa "velikim poglavicom Roga Afrike", pa onda od tamo u Zenevu, hoce ljudi cuti iiz prve ruke was ist das. Nadam se da posjeta Nairobiju nece biti as usual: sletanje navecer, spavanje, ujutro sastanak, popodne opet na aerodrom i ciao a tutti. Cuo sam da je tamo jako nasilna atmosfera, mozda izostane sightseeing. No dobro, da se vratimo na naslov. Najbolji ducan u gradu je mali, ali ima svega u njemu, doslovno svega. Od Parmezana u komadu, svicarskih cokolada, Barilla tjestenina i ne znam cega sve ne, pa sve do - Podravka juhe u vrecici! "Koprive", svaka vam cast!!! Kud se probiste ovdje, stvarno sam bez teksta. Ja sam sav presretan pokupio sa police poslijednjih 6 vrecica Proljetne juhe, na kojoj se smijesila plava oznaka "pogodno za vegetarijance"! |
- 08:22 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
16.08.2004., ponedjeljak
|
Joooj dje me nadjose, mlada i zelena, da umrem. Pusku sam prezivio, ali posao necu. Onaj moj Jordanac o kojem sam pisao je jucer kolabirao pred menom od previse posla, pa su ga odnijeli u bolnicu. Vidjeli smo se jucer navecer jer sada dijelimo apartman u kuci, on je jos uvijek bio potpuno sivo-zelen od iscrpljenosti. I danas nije nista bolje, iako samo odmara. Puk'o je k'o cvrcak! Jucer sam preuzeo njegov posao prije nego sto je zavrsio u bolnici, jer sam primjetio da nije bas u redu. Eto, u pravom trenutku. Zato sam jucer uveo Gestapovsku disciplinu na poslu da konacno zavrsimo taj posao radi kojeg je covjek puko i uspjeli smo, negdje oko 9 navecer smo zavrsili. Ja sam bio ocajan na kvadrat od umora. Jutros sam se jedva digao, jos uvijek ocajan, zeleci doma, puna kapa umora i svega i grr i mrmlj i svih mi dobosa Darkvuda... Otisao sam na posao objesenih ramena, jedva prebacűjuci s noge na nogu. Nije mi dugo trebalo da puknem i ja. Nisam zavrsio u bolnici, ali mi se nakuplio tolliko stresa da me uhvatila zestoko muka i zelja za povracanjem. Evo, sada je 16 h, vratio sam se doma, pisem ovo da podijelim s nekim jer mi je tako bar malo lakse. Jordanac je uz svu ovu vrucinu u koznoj jakni, upravo spava naslonjen s druge strane stola na kojem pisem. Inace, bio je na balkonu, na ovoj vrucini "da se malo ugrije jer mu je uzasno hladno". Nismo u malariji, samo smo pretjerali s poslom. A lijepo sam ja pisao jos prije mjesec dana u Zenevu da me puste doma sredinom kolovoza, da ce vecina posla vec bit odradjena - sad sam im ionako vise manje beskoristan... Zjev... laku noc |
- 15:14 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
14.08.2004., subota
Ima i drugo
|
Posto smo istovarili dramaticni dio rodjendana, red je da napisem i nesto lijepo. Vjerovatno svi vec znaju da svaki djecak zeli biti vatrogasac, pilot i jos niz drugih stvari. Kao sto ste mogli primjetiti, pilota i aviona je bilo dosta u mojim postovima, sto valjda znaci da sam jos zagrijan za te stvari ili jos nisam odrastao, sto mi uopce ne smeta. Ovako dobrog glumca u ulozi zrelog i odraslog muskarca rijetko cete naci :-)) Desilo se, samo od sebe, bas na moj rodjendan, da piloti prvi put pozele s nama izmjeniti koju rijec tijekom leta. Posto sam im sjedio najblize i bio jedini budan putnik, prisao sam kokpitu i cucao pored njih citav sat vremena. Pricali smo o svemu i svacemu, ja sam ih malo zapitkivao o uredjajima, o radio komunikaciji, stalno virio kroz njihove prozore i uzivao u jedinstvenom dozivljaju koji se dozivljava samo u pilotskoj kabini. Kao prvo, njihova stakla nisu zatamnjena kao nasa, a kao drugo to da gledas ispred sebe u beskonaco nebo i oblake, da vidis i shvatis da nema nista ispod tebe, da direktno osjetis brzinu kojom se kreces - i onda mogucnost upravljanja svime time: hej, ljudi, to je osjecaj slobode koji samo ptice poznaju. Igras se lagano, malo lijevo, malo desno, malo gore, malo dole. Sasvim mali pokreti, tek toliko da osjetis promjenu kretanja, i tek toliko malo da ne remetis cjelokupnu ljepotu dozivljaja. I sto me veseli je to da se nisam pohvalio pilotima "kako mi je danas rodjendan i kako sam oduvijek zelio bla bla bla...", vec sam u tisini dozivljavao sve te osjecaje i uzivao. Nije bitno da oni znaju, nije bitno da se pohvalim. Bitno je da je ljepota stvarno prisutna i ziva. Jutros je uslijedio neocekivani nastavak. Ovdje se odrzavala neka velika vojna festa na samo kilometar od moje kuce. Mogao sam sve slijediti s balkona, ali su tenkovi i ostala vozila dizala toliku prasinu tamo na placu, da je tesko vjerovati da su i generali vidjeli nesto. No ono sto je bilo uistinu super su avioni koji su izvodili sve moguce vratolomije na nebu. Izgleda da su nedavno dobili neke nove, tako da su i organizatiori stavli akcent na zracni performans - barem se meni tako cini. Na kraju grupnih letova u svakakvim formacijama, na nebu je ostao jedan jedini avion, a unutra pilot. Pilot - umjetnik. Sto je taj covjek sve izvodio s avionom je bilo toliko lijepo i s toliko puno osjecaja za pokret, da sam ostao sirom otvorenih usta. Jedna od najfascinantnijih figura je bilo dizanje aviona vertikalno u nebo. Kako se penjao, tako je polako usporavao, dok se u jednom trenutku nije potpuno umirio na nebu. To je bio poseban trenutak. Tada je zapoceo slobodan pad i pri dnu, savim lagano i elegantno ponovno uspinjanje. Pa to ne bi ni Milka Babovic uspjela opisati! :-)) |
- 15:42 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Zivot na koncu
|
Tamo gdje se desio nemili dogadjaj, u firmi imao pravilo da moramo biti doma u 20 h, dok sluzbeni policijski sat pocinje u ponoc. Kako su mi rekli, u tom gradu, koji je na obali rijeke, neprijatelji su odmah s druge strane rijeke i lako je preci s jedne strane na drugu. Zato je policijski sat po noci, da se bad boys nebi uvukli. Te veceri ja sam zatrazio posebnu dozvolu od sefice (prekrasna signorina de Bologna, temperamentna, inteligentna, radosna, jaako duhovita, 32 godine) da ostanem raditi do ponoci, jer meni ide brze kad nema dosadnih humanoida u blizini. Oko 23 sam se mislio da li da udrem zavrsni udarac velikom poslu ili da odem u miru i da nastavim sutra ujutro. Zivac mi nije dao mira i poceo sam. Minute su isticale nevidjenom brzinom, u 23.35 bio sam jos budoko u poslu, iako je vec vrijeme za izlazne poteza, kako bih otisao 23.45 i bio doma u ponoc. Pustio sam da se desi i sjeo u auto samo par minuta proije ponoci. To je bio jedan pick-up dzip koji nema nutarnje svijetlo za kabinu. Prekrasno. Mislim se da li da upalim 4 zmigavca i vozim polako. Ne, nema smisla bez nutarnjeg svijetla. Krenem tako polako, nabrijan na posao, nesto mrmljam u sebi jer sam dobio jedan los mail od vrlo bliske osobe i dobijam flesh slike od onoga sto se moze desiti veceras. Ma, nece, nece, biti ce sve u redu. How yes no. Put kojim trebam proci prolazi pored ograde rezidencije covjeka koji je predsjednik nekoliko manjih drzavica unutar velike i jako je vazna faca. Dolazim na taj put, skrecem, poslijednja misao za 4 zmigavca, opet odbijena, idemo dalje. Krecem naprijed i vidim u odsjaju nesto kao ogrtac, zastaje pred auto, sire se noge i zauzimaju stabilan polozaj za nisanjenje i cijem dugi povik. Ukopan u mejstu. On vice nesto ne jeziku kojeg nemam pojma. Osjecam da je mitraljez uperen u mene. Vicem "Hello, good evening!!!" Vadim lijevu ruku van a desnu nad volan da vidi da nisam naoruzan. Ali mislim da tesko nesto vidi jer jedino svijetlo su moji farovi u suprotnom smjeru. Vicem opet "Hello" i gledam kako mi se priblizava s uperenom puskom. Osjecam citavim bicem kako je on svakim korakom sve uplaseniji, napetiji i sve spremniji da reagira na bilo koji moj pokret ili da mu jednostavno pregori osigurac od straha i da otvori vatru. U jednom trenutku dolazi do vrhunca napetosti, on je pred okidanje, meni pucaju osiguraci, budi se ceona cakra, krajnjim naporom volje kontroliram se da ne upadnem u vikanje i histeriju, celicnom silom drzim zivce na okupu. Kazem par rijeci na lokalnom jeziku, to jest ime firme koje bi trebalo bit prepoznatljivo. On je sada na metar, metar i pol od mene i pita me nesto. Pokusava me vidjeti, pokusava shvatiti da li sam bijelac ili ne. Mislim da me pita dokumente. Kazem mu da nemam, I am sorry. Pada mu na pamet spasonosna ideja. Krece do pocetka auta, naginje se preko farova i provjerava moje rijeci. Ugledao je naljepnicu s logom firme na autu. Spas! Barem me nece ubiti. Ispitivanje i zatvor su dobre opcije. Pusta me da idem, vice dalje da me puste. Vozim, jos uvijek dobrano kontroloiranih zivaca. Ulazim u rezidenciju, odlazim do objekta gdje jedemo i imamo dnevnu sobu. Pozdravljam svog imenjaka, kirurga i kazem mu ukratko sto se desilo. Uzimam voce i idem u svoj bungalov. Tusiram se hladnom vodom. Lijezem u krevet. Pocinjem se opustati, istovremeno se pocinje odmotavati film svega sto se desilo. I svega sto se moglo desiti. Najprisutniji je taj osjecaj kad znas da je metak u cijevi uperen u tebe. Osjecas ga u grudima, osjecas ga duboko u grudima, osjecas ga u svom centru. Sad sam izlijecen. |
- 12:22 - Stvarno? (1) - Isprintaj - #
13.08.2004., petak
Rodjen(?)dan
Da, danas mi je rodjendan.Triejsti. A mogao je i ne biti. Kako? Sreca sto ce velika vecina mojih najblizih ovo procitati tek za koji dan pa cu vec moci lakse istrpiti dusobriznicke komentare. Dakle, sto je bilo: preksinoc, koju minutu iza ponoci, dakle tehnicki jucer, jedan dan prije mog 30-og rodjendana, imao sam kalasnjikov s prstom na obaracu uperen u mene na udaljenosti od jednog metra, u mrklom mraku, u visokoj tenziji, samo zc od okidanja. U jednom momentu je bilo toliko blizu pucanja, mislim da ako je netko u tom trenutku pukao kesu sa zrakom, da bi prst na okidacu jednostavno poskocio i okinuo. Nije bilo dobro, moja je krivica, klasicna greska, kao primjer iz knjige "najcesce greske od pretjeranog stresa". Ne zelim objasnjavati detalje, barem ne za sada. Tu noc nisam spavao, a bogami ni ovu. Polako dolazim sebi, a polako cu i doma, u Europu. E, Roko, Roko! Slika je od jucer, uz rub naseg bazena, na laptopu svira Cafe del Mar, bluetooth veza sa satelitskom antenom koja je koji metar dalje, van slike. |
- 09:38 - Stvarno? (7) - Isprintaj - #
09.08.2004., ponedjeljak
Afrika 100%
|
Ej ljudi, ovdje je stvarno nesto sasvim drugacije. zeleno je, lijepo je, ima egzoticnih zivotinja oko kuce i u kuci: oko kuce one krave sa ogromnim rogovima od metra, u nasem dvoristu mala antilopa s krizom identiteta jer se druzi samo sa mackama pa i ona misli da je macka, onda vidimo decka sa nategnutom prackom prema zbunju i pogledamo koga gadja - gadja malog babuna... Imamo bazen, privatni, 10x5 metara, dobro izgleda, duga je noc. Pored bazena imamo i teniski teren, stolni tenis, mini tavernu, jedemo u velikom bungalovu pokrivenom slamom - ovo je malo jaci dozivljaj Afrike, a tek sam stigao danas! Dobra zamjena za ljeto na Jadranu :-)) Inace, nalazimo se na 5 stupnjeva od Ekvatora, tako da je sve prilicno nagnuto i bojim sa de se ne otkotrljam u Juznoafricku republiku... |
- 20:48 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
08.08.2004., nedjelja
Moja pistica, moja slobodica...
|
Dosta je bilo sjedenja na jednom mjestu, dosta je bilo istih faca (makar i lijepe bile) i istih poslica, dosta je bilo svih ljepota civilizacije - od sutra smo opet ranom zorom na pisti, u nove pobjede, u nove, neotkrivene predjele! Freedom!!! Ima se jos sta za vidjeti, ima se jos ljudi za upoznati, ima se jos za nesto umoriti. Ovo je prava mjera. Zivjela Koka Kola! Molim?!? Ehm.... nista, nista... Jedino ce mi istinski faliti jedan od vjerovatno mojih najdrazih kolega, Jordanac, s kojim se povremeno srecem na raznim mjestima ove planete u poslijednje 2 godine. I sada je tu samo na par tjedana, skoro svaku vecer sjednemo i probesjedimo koju pametnu i poslije toga mi je mozak na mjestu. Nesto i nekako nam ide prica i, ma koju temu imali, kasnije je puno bolji osjecaj. I sto je najlijepse od svega, uvijek se poklopi da se s vremena na vrijeme opet sretnemo. Mila ruska sestruska je "zauzeta cura", ima decka svicarca od kada je dosla tu, i on radi ovdje s nama. Da, to vam nisam rekao do sada, jeli? Ajde, ajde, nemojmo sada razocaranja... To bas nicim ne remeti nas odnos i joyfull druzenje. Danas me pozvala na pizzu za rucak, ali sam vec bio na izlaznim vratima, morao sam ici sluzbeno u drugi dio grada, pa sam preskocio rucak. U petak ce me cekati na aerodromu jer mi je rodjendan, a stizem tek navecer, pa da uhvatimo bar dva tri sata druzenja u najboljoj zljazdicarni u gradu. Vlasnik nije Albanac (sniff...), nego Grk. :-)) Tema koju stalno zaboravljam su bijele palme. Nalaze se na mom putu na posao i s posla ka rezidenciji gdje zivim, u dvoristu Svicarske ambasade. Oni imaju svicarski besprijekorno sredjen tropski vrt na cijem rubu se nalazi 6 komada 15-metarskih bijelih, glatkih, kao izbrusenih palmi - onakve kakve mozemo vidjeti na reklamama za Sejsele ili Karibe. Svako jutro im se divim, i cim ih ugledam odmah mi se ispravi kicma i dobijem energiju. Toliko su lijepe i glatke, visoke i bijele, mogao bih danima sjediti pred njima i uzivati da me uvijek ne strijelja policajcevo oko. Zezam se, nije to bas razlog, vise me strah i sram pogleda "domorodaca" koji ionako uvijek bulje u mene kad prolazim. Ovo drustvo jos uvijek smatra debljinu kao znak snage i bogatstva pa su takvi muskarci i zene su jako pozeljni kao bracni drugovi i bracne drugarice. Schwastha! Inace, takve palme su ovdje prirodne i mogu se vidjeti s vremena na vrijeme u nekom dvoru, ali ove su bas nekako lijepo sredjene i puno ih je na okupu. |
- 22:01 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
07.08.2004., subota
Prvi turisticki dan
|
Voila! Poslije 2 mjeseca, konacno turizam! Tko je kriv? Sestricka... Krenuli smo u posjetu muzeju za kojeg pise da je zatvoren radi renovacije u jednom vodicu od prije 3 godine. Muzej je jos uvijek zatvoren, pa smo krenuli u razgledavanje rijeke. Ime ove rijeke je prva ili druga rijec koju imate u glavi kada dobijete pitanje: Koja je najpoznatija svjetska rijeka? Nakon toga smo otisli u muzej koji je smjesten u dijelu predsjednicke palace, a predstavlja svojevrsnu povijest vladara tog grada i drzave. Na ulazu u glavni dio muzeja (koji je bivsa Anglikanska crkva), nalazi se ostakljeni salon s bivsim drzavnickim autima, pocevsi od Rolce Roycea iz 1925 pa preko Lincoln limuzina nadalje. Uz svako auto pise kada je prvi put uneseno u drzavu, tko se njime najvise koristio, kao i neki od najznacajnijih svjetskih drzavnika koji su se vozili u njemu. Na jednom iz RR-ova iz 60-tih pise da se njime, uz Englesku kraljicu i taj rang, vozio Jugoslavenski predsjednik Joseph Broz Tito! (mozemo dodati: "from Kumrowetz"... da Joseph... tc tc tc...) Sunce je ucinilo svoje, pa smo otisli na najcistiji i najveci bazen u 4-miljunskom gradu. On se ne nalazi u hotelima nekog od razvikanih medjunarodnih hotelskih lanaca, vec u jednoj povecoj, ali starijoj hacijendi koja sada funkcionira kao hotel i izgleda prilicno zanimljivo. Meni je imala smek latinske Amerike, prije nego bilo sta drugo. Upad 10 doalra. Gulp! Ovo "gulp" je nestalo s prvim dodirom ugodno rashladjene vode 20x10 metarskog bazena pristojne cistoce. "Sreci nije bilo kraja i tako su oni sretno zivjeli do kraja dana... " Za ocekivati, i sve ostalo je bilo jako skupo, kao npr. boca obicne negazirane vode od pola litre kosta 2 dolara, drugo da ne spominjemo. Pored bazena ima i bazencic za djecu dubok samo 40 cm, ali posto ovdje bazene posjecuju samo rijetki bijelci s dovoljno novaca, onda nema nikoga u njemu. Malo sam ga promatrao i odlucio da kupujem loptu za picigin i iduci vikend, inshallah, dolazim s jos nekim tko je voljan isprobavati akrobatske sposobnosti bacanja za lopticom. Picigin je inace moj omiljeni sport i mislim da nema radosnijeg sporta na svijetu. Eh, kasno je za prijavu na Olimpijadu :-)) Kao i uvijek, nisam se dao izvuci iz bazena, sve dok mi ruke nisu pocele otpadati s ramena, sto od "veslanja" uzbrdo - nizbrdo, sto od pretjeranog klora. Srecom, sestricka je imala cvike za bazen... Nakon bazena smo pokusali posjetiti mjesto zvano Kalifova kuca, ali je bilo zatvoreno. Znate ono: dobrocudni Kalif i njegov veliki vezir Iznogud (Iz No Gud :-)). Zato smo si priustili dugotrajnu voznju uz samu obalu rijeke sa dzipom. Iako mnogi vec znaju, a pogotovo Rokica K., nakon kratkog vremena voznje Toyotinim dzipom, opet se stvorila neka posebna atmosfera i ljudi su rekli da bi zeljeli da ih nastavim voziti jos dugo. Ne znam sto je to s tim dzipovima, kao da smo rodjeni jedno za drugo. Kad je to zavrsilo, otisli smo k dervisima, na ceremoniju koju odrzavaju svaki petak na groblju(!) prije zalaska sunca. Ove se ljencine nisu skoro uopce vrtile, ali bilo je zanimljivo za vidjeti sto se sve tamo desava. Stalno sam si mislio da nema tu neke bas duhovnosti, no ritam bubnjeva i njihovo pjevanje su me nekako osvjezili iznutra. Tijelo je skoro potpuno obamrlo od sunca i plivanja, ali iznutra se raspolozenje promjenilo iz iscrpljenosti u vedri mir. Za vrijeme obreda, u guzvi nam je prisao jedan mladic obucen u ceremonijalnu nosnju i na bazicnom engleskom i francuskom objasnjavao neke osnove sufizma i islama. U guzvi je do mene stajala jedna mlada majka sa bebom od mozda najvise godine dana. Ona i ja smo gledali prema krugu, a malu je drzala u rukama. Izgleda da je jadnoj bebi to bio prvi susret sa bijelom rasom, tako da je netremice gledala u moje lice, potom je pocela prstima dodirivati moju podlakticu i cuditi se, pa opet dodirivati, pa gledati svoju ruku. Poslije nekih 15-ak minuta majka je shvatila sto se desava pa je otisla dalje. Bilo je za umrijeti od smijeha. Odmah mi je pala na pamet prica kada je kenijski bataljun UN-a otisao iz Knina prema Grahovu na snijeg. Otisli su s prevoditeljima u neko zabito Dinarsko selo. Bilo im je prvi put na snijegu, a djeci iz tog sela je bio prvi susret s crncima. Djeca su plakala i bojala se, dirala prstima njihovu kozu pa provjeravala svoje ruke imaju li tamnih tragova na sebi. Prevoditelji su samo lezali u snijegu, bespomocni od smijeha. Jadna djeca... Jadni roditelji... |
- 00:24 - Stvarno? (4) - Isprintaj - #
05.08.2004., četvrtak
Grrr...
|
Evo nemam nista pametno za reci, osim da ne mogu vjerovati kako se tako dobar pocetak tjedna i entuzijazam zacas preokrenu. U stvari, ono sto me najvise nervira je paralelna prisutnost i izmjena jako dobre atmosfere i zezancije sa nervozom i stresom. Vec 3 veceri ne mogu dobro spavati, ne zaspivam do sitnih sati i jutro je sve teze i teze, komunikacija s ljudima sve teza. S druge strane, pazite sad na prethodnu recenicu, u koji god ured dodjem i koga god sretnem, za pola minute ljudi vriste od smijeha, drze se za stomak, suze im oci od mojih komentara i viceva. I ide atmosfera dalje, razvija se, prsti od smijeha, neki vec proizvode histericne nekontrolirane zvukove... A mene samoga te zezancije koje izlaze kao iz rukava ne uspijevaju opustiti, nesto mi ne dopusta da se otkacim, opustim. Nemam odgovor, ne vidim dobro gdje je caka. Imam neki intuitivni osjecaj da mi je neopazeno usao pod kozu jedan generalni stres kojeg ljudi imaju ovdje, valjda radi puno posla i ne znam mu se oduprijeti niti ga izbaciti van. Bas lici na onaj stres kada sam previse zauzet, napet, u poslu, u strci - ali sad ja nista od toga ne "prakticiram": easy going poslici, cakule, moskovska sestrica - sasvim ugodno. Dok radim nesto, rutina ali zanimljivo opet savladavati slicne zagonetke, samo se bolno zgrci stomak odjednom, stvori se gorcina u grudima, postane tesko... Tko li salje te "pakete", da li su meni uopce namijenjeni ili sam samo slucajni prolaznik kroz nesto lose? U mom odjelu se potakla i dogodila smjena onoga koji je sebe nepravedno postavio za sefa i taj postupak, a i rezultati pod njegovim sefovanjem nisu se ama bas nikome svidjeli. Nasa "masinerija" je prevelika sta se tice broja ljudi koji su u njoj i ono sto radimo je otislo previse daleko da bi prihvatilo njegovu igru koja tezi statici i igrama moci i pozicioniranja. Covjek se uspio doslovno sa svima posvadjati u roku od mjesec dana, ukljucujuci i one koji rade s njime (nisam!!!), tako da su ovi njegovi otisli na najvisu instancu i rekli: ili mi ili on. "Najglavniji" je bio dovoljno promucuran da odabere grupu uigranih profesionalaca umjesto "sefa", koji se usput jaaako dobro zezaju i kad mene nema - a kad mene ima onda se i ne radi bas, vise se pokusava doci do zraka i do maramica za obrisati suze (samoreklama!). Inace, najvise volim provaliti neki biser dok netko od mojih kolega nosi nesto tesko uz stepenice...(opet samoreklama!) E, ajd nazad na temu. Dakle, sada je neko diplomatsko - gentlemensko zatisje dok ovaj ne ode krajem mjeseca i vjerovatno tu "lete" svakave "rakete" sa "lijepim" mislima i osjecajima jedan prema drugome. Ima bit da je to taj sarmantni bol u trbuhu i nesanica. Ipak sam ja usko povezan sa tim ljudima i ne mogu izigravati sveca u Unholy landu. Samo ne znam kako da se otrgnem od svega toga, to ne bi bas trebao biti overshadow citavog dana. Srecom, vec je poceo vikend, a u ponedjeljak bih trebao u osvajanje potpuno novih horizonata (jel ovo gramaticki tocno?!?), u zelenilo. Ne znam, svi kazu da je jako lijepo tamo gdje cu ici, da je smjestaj u privatnom ljetnikovcu s bazenom, bivse vlasnistvo visokih americkih diplomata. Imam novu cimericu iz Kenije, koja se zove isto kao ona bivsa cimerica iz Kenije s kojom sam zivio na Bliskom Istoku. Kad sam sinoc dosao doma iz babysittinga (o tome mozda drugi put), usao sam u kucu i osjetio dobro poznati odvratni miris mesa na vrlo vrlo specifican nacin. I tako sam saznao da je iz Kenije. Prije pola sata sam je pitao i potvrdila mi je porijeklo i sinocnje jelo. Some things never changes. Sada krecemo na party u jednu od nasih kuca, nisam htio bas, ali slavjanska sestrica me "zamolila" i predbacila nesto, dakle idemo da bude mir u kuci. Zivio vikenad! NU! |
- 18:42 - Stvarno? (6) - Isprintaj - #
03.08.2004., utorak
Presoljeni rucak i jos nesto
|
Konzerve koje sam poceo jesti, kao pokusaj normaliziranja ishrane i vracanja starog sjaja zubima, su obicno ready to eat, samo malo podgrijati. I danas tako ponosno usetam doma za vrijeme pauze, sretan sto cu si skuhati nesto toplo i ukusno. Spremacica nesto pegla u kuhinji, ja se prihvatim posla sa graskom kao i obicno i mislim se sad ce to. Nakon par minuta probam - jos je tvrdo ali sad ce... Tanjur vec narezan s ostalim zacinima, sve spremno. Iduca proba, 5 minuta kasnije - jos tvrdje?!? Ma to je sigurno samo neko tvrdje zrno, sad ce to. Cure mi sline, polako me vec hvata nervoza, a i spremacicu isto jer joj se muvam u carstvu. Poslije prokletih sat vremena grasak je jos bio prilicno tvrd, a ja sam izgubio apetit i zelju za jelom. Posto me cekao dug dan, poceo sam jesti to polutvrdo zrnje, samo da izdrzim do kraja dana. Naravno, poslije 5 zlica bilo "adio Mare" i ostatak je zavrsio u smecu. Vratio sam se na posao. Prica se vraca sada tjedan dana u proslost... Ja sam se, jeli, zalio da su mi protekla 3 tjedna bila jako teska. E pa pri kraju ta tri tjedna, meni je na pamet pocela dolaziti ona lijepa, pametna i slatka Ruskinja o kojoj sam pisao nesto prije mjesec dana. Onako, dolazila je u fleshu, sekunda ili dvije svake veceri i toliko. Onda sam se vratio u civilizaciju prije par dana i opet sam je imao u glavi, sada po nekoliko puta na dan, po par sekundi i vec su se poceli provlaciti leptirici po grudima... Onda mi je sinoc doslo toplo oko grudi s njenom slikom u glavi. I onda cudna misao: moja slavenska sestra... Ooh, vrlo lijepo. Laku noc. I eto nas na pocetku danasnjeg dana, povratak u glavni ured poslije skoro mjesec dana. Oko 10 sati (kod vas 9 :-))) srecem je u hodniku, ona pruza ruku i zavodljivim i razoruzavajucim osmjehom na tecnom ruskom kaze: Dobro jutro. Kak djela, moj slavjanski brate... !?!?!? Pogodila me u dno duse, zagrlio sam je svim srcem, a ona je prihvatila zagrljaj i zajedno smo nastavili silaziti stepenicama. Dok sam kuhao gore spomnuti rucak, stalno mi se vrtio niz glavu taj susret i doslo mi je za plakati. Od Lipote, miku mi jezovu, reka bi Vasa Visost iz Veloga mista. Zato me i nervirala spremacica, nisam se mogao opustiti u tom razmisljanju. Vrativsi se na posao, imao sam jos nesto posla sa njom na profesionalnoj osnovi, pa se usput zavrtila i lagana ugodna cakula. Pomislio sam kako bi bilo lijepo da izadjemo negdje jednog dana na veceru, ali mozda ne prije poslijednjih dana mog boravka u Afici da ne napravim neke od svojih standardnih gresaka. Oko 6 popodne svi su otisli doma, a ja sam otisao, magare jedno smotano, procitati svih 400 profesionalnih mailova koji su me cekali dok sam bio na terenu. Zasto magare? Pa ti su mailovi proslost, a neminovno izazivaju pogorsanje raspolozenja i stvaranje stresa. Ali neki kapric me odveo tamo. 19.30. vec dugo nema nikoga. Zvoni mi mobitel. Neki cudan broj. Javim se. Na drugoj strani Ona. Smije se i pita gdje sam. Gladna je pa zeli vecerati sa svojim slavjanskim bratom u nekom lijepom restoranu. Pita moze li doci po mene, smijuci se sto sam toliko blesav da jos sjedim na poslu. Poslije nekog vremena eto je po mene sa dzipom, prelijepo sredjena, u crnoj haljinici, sredjena. Odvela me na najbolje moguce mjesto - restoran na krovu s pogledom na grad. Bas onakav kakve ja obozavam. Davili smo se sa svjeze cijedjenim sokovima manga, ona je nesto jela i platili smo. Sjeli smo u auto, i vec iduceg trenutka pocela je pjescana oluja. Dovezli smo se do ispred kuce i sjedili dugo u autu. Ona je krenula dalje, ja sam se probio do ulaza u kucu, prepun pijeska. U kuci su me docekale 2 sasave Bosanke i kaf'ca se vrai, evo majstore, sad ce... A ja odoh na WC, bum puknil... |
- 20:40 - Stvarno? (7) - Isprintaj - #
02.08.2004., ponedjeljak
Slike!
Posjetom na blog Ms Annie De Meni, otkrio sam da bivsa ogranicenja za slike vise ne vrijede, pa hajde da pokusam. Kod mene izgleda jos vrijede. No, ipak sam posvetio vise od minute vremena i evo prve slike. Kad smo vec kod letenja, da ostanemo jos malo tamo, jos samo malo... Inace, na 150 metara smo od piste. Vidite li je? Ne?!? Nema veze, ni mi... Ali uvijek sletimo... |
- 14:18 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
01.08.2004., nedjelja
Strah od letenja
|
Dosta mi je ljudi pisalo da ih je prepala epizoda sa padajucim avionom kada smo zamalo poginuli. E od tada, od kada ste se vi poceli bojati za mene, poceo sam se i ja prilikom svakog propadanja kroz zracni dzep stiskati, vezivati, bescujno vriskati. Sad moze biti da vas bezeveze "optuzujem", ali hajde da napravimo mali dogovor: tu misao pod hitno out of your mind pa da vidimo sto ce biti. Hej ljudi, pa mene ceka jos brdo letova u iduca dva mjeseca, pomognite malo. Ako, pak, ispadne da je moj nervni sistem malo "na guranje" i da mu je trebalo vremena da se tek uplasi, onda se ispricavam i najavljujem da cu se vratiti u Europu na devama do Aleksandrije, a onda brodom do Grcke ili do Splita. Ostatak cemo pjeske... do Nove godine biti cu doma. Inace sam vec dva dana u svojem apartmanu i nisam pricao s nikim, niti vidio ikoga osim cimera. Danas sam se javio na telefonski poziv i iznenadio sam sebe koliko mi je dubok, polagan i umoran glas. Razmisljam hocu li sutra na posao ili ne, ne gori bas pod nogama, no imam jednu vaznu politicku bitku za odraditi. Ne znam da li je vaznije da se odmorim ili da uzmem opet koplje i stit i u boj za department svoj. Dodatni odmor zvuci glasnije u dubini umorne duse. Jutros sam s uzasom primjetio kako mi prednji zubi donje celjusti pocinju tamniti i ne znam sto s njima. Vjerovatno je to od te "perfektne" higijene i "ukusne" hrane koju "redovito" jedem od kada sam ovdje. Nije dobro, pa nije dobro. Nesto moramo poduzeti. Cimer mi se isto zove Igor i iz Ceske je. Javio sam se na poziv, s druge strane je bila tajnica koja me obavijestila da je sutra pick up za na aerodrom prebacen za 06.45, umjesto 07.45. Utonuo sam u nevjericu, misleci od kuda li cu sada naci snage za raditi. Poslije par sekundi tisine pitao sam tajnicu: "A gdje ja to idem?" Srecom, zena je bila pribrana i odmah je rekla: ah, pa vi ste Igor Xyz, meni treba onaj drugi Igor... Kakvo olaksanje, che bellezza. Na meniju su danas bile izvrsne sparoge iz konzerve, zacinjene majonezom, snitama Edama i Parmezana. No, nije sve pocelo tako sjajno... Otvorio sam frizider i uzeo prvo spinat. Citam expiry date 04.2005. Poludim. Kako mogu drzati tako staru robu u najboljem ducanu u gradu?!?! Uzmem sparoge, jos gore: 01.2005. Ah, vec me hvata bijes!!! To je necuveno!!! Sram ih bilo! Heh, a onda se sjetim da smo u 2004-oj tek... Btw, jako slani i tvrdi sir a la Parmezan nije ukusan u ovakvoj kombinaciji. Edam se pokazao puno pristajalijim uz majonezu i tople sparoge. Inspiriraju me veliki duguljasti tanjiri na kojima s gustom izdizajniram citav rucak da izgleda za prste polizat. Onako, raskosno, u bojama, sa stilom. Neka to bude ujedno i uputa mojim cimerima u Skopju da kupe nesto tako za kucu. Onda se sigurno nece vise buniti kako im nikada nisam nista spremio vise od stola za rucavanje. Izgleda da je finta u inspiraciji i poticanju mojih megalomanskih sklonosti. Ona mi poteku "chefovski" sokovi niz krvotok i eto me u kuhinji. Cak ni glad nije faktor. U ova dva dana sam pogledao par filmova na kompjuteru (bez prijevoda) i vise se puta desilo da bas kod najbitnijeg dijela recenice slece ili polece neka ogromna mrcina od preko puta ceste pa da nista ne mogu cuti i da moram ponovo vrtiti taj dio filma. Ovaj tjedan definitvno ostajem ovdje u civilizaciji, nakon toga cemo vidjeti kud i kako. Znam samo da moram biti opet ovdje nazad u petak, 13.08 kako bih proslavio rodjendan i ispratio Njemice kuci. Mozda bude mali intimni party, vidjeti cemo. Odoh meditirati, vrijeme je za cleanup. |
- 19:44 - Stvarno? (8) - Isprintaj - #
Jedna slika vrijedi tisucu rijeci
|
Ili: pogledajte prijasnji post - ostavi covjek 5 - 6 slika i odmah rekordan broj komentara, inbox pun novih mailova... Hajde da se potrudim onda jos vise... |
- 15:06 - Stvarno? (7) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||