Posto smo istovarili dramaticni dio rodjendana, red je da napisem i nesto lijepo. Vjerovatno svi vec znaju da svaki djecak zeli biti vatrogasac, pilot i jos niz drugih stvari. Kao sto ste mogli primjetiti, pilota i aviona je bilo dosta u mojim postovima, sto valjda znaci da sam jos zagrijan za te stvari ili jos nisam odrastao, sto mi uopce ne smeta. Ovako dobrog glumca u ulozi zrelog i odraslog muskarca rijetko cete naci :-)) Desilo se, samo od sebe, bas na moj rodjendan, da piloti prvi put pozele s nama izmjeniti koju rijec tijekom leta. Posto sam im sjedio najblize i bio jedini budan putnik, prisao sam kokpitu i cucao pored njih citav sat vremena. Pricali smo o svemu i svacemu, ja sam ih malo zapitkivao o uredjajima, o radio komunikaciji, stalno virio kroz njihove prozore i uzivao u jedinstvenom dozivljaju koji se dozivljava samo u pilotskoj kabini. Kao prvo, njihova stakla nisu zatamnjena kao nasa, a kao drugo to da gledas ispred sebe u beskonaco nebo i oblake, da vidis i shvatis da nema nista ispod tebe, da direktno osjetis brzinu kojom se kreces - i onda mogucnost upravljanja svime time: hej, ljudi, to je osjecaj slobode koji samo ptice poznaju. Igras se lagano, malo lijevo, malo desno, malo gore, malo dole. Sasvim mali pokreti, tek toliko da osjetis promjenu kretanja, i tek toliko malo da ne remetis cjelokupnu ljepotu dozivljaja. I sto me veseli je to da se nisam pohvalio pilotima "kako mi je danas rodjendan i kako sam oduvijek zelio bla bla bla...", vec sam u tisini dozivljavao sve te osjecaje i uzivao. Nije bitno da oni znaju, nije bitno da se pohvalim. Bitno je da je ljepota stvarno prisutna i ziva.
Jutros je uslijedio neocekivani nastavak. Ovdje se odrzavala neka velika vojna festa na samo kilometar od moje kuce. Mogao sam sve slijediti s balkona, ali su tenkovi i ostala vozila dizala toliku prasinu tamo na placu, da je tesko vjerovati da su i generali vidjeli nesto. No ono sto je bilo uistinu super su avioni koji su izvodili sve moguce vratolomije na nebu. Izgleda da su nedavno dobili neke nove, tako da su i organizatiori stavli akcent na zracni performans - barem se meni tako cini. Na kraju grupnih letova u svakakvim formacijama, na nebu je ostao jedan jedini avion, a unutra pilot. Pilot - umjetnik. Sto je taj covjek sve izvodio s avionom je bilo toliko lijepo i s toliko puno osjecaja za pokret, da sam ostao sirom otvorenih usta. Jedna od najfascinantnijih figura je bilo dizanje aviona vertikalno u nebo. Kako se penjao, tako je polako usporavao, dok se u jednom trenutku nije potpuno umirio na nebu. To je bio poseban trenutak. Tada je zapoceo slobodan pad i pri dnu, savim lagano i elegantno ponovno uspinjanje. Pa to ne bi ni Milka Babovic uspjela opisati! :-))
Post je objavljen 14.08.2004. u 15:42 sati.