Šetnjica
31.07.2004., subota
Slike za skinuti
|
Ostavio sam na webu malo slika da vidite kako je. Namjerno su smanjene rezolucije kako bi manje tezile i lakse se up- i downloadirale. Stablo baobab je specijalno za Ramu, uz napomenu da je to jedno od tanjih i manjih sto sam vidio... Gledaj i uzivaj |
- 21:25 - Stvarno? (12) - Isprintaj - #
E.T.
|
Sjecate se kako izgleda ET? E sad znate kako sam sâm sebi izgledao sinoc u ogledalu: ogromna glava, upali obrazi, narkomanski crno ispod ociju, izduljena brada, tijelo nije moje, upalo u sebe, udubljeno. Nikada nisam vidio takav odraz u ogledalu. Mozda bih mogao i reci da je bilo zanimljivo, ali nije bas. Jedino sto je bilo dobro je taj polusekundni osjecaj potpune odvojenosti i slobode od tijela, ono, gledas u njega ali ga ne osjecas svojim, a ziv si :-)) Onda pocne "was ist das" misao i ode sloboda... Danas se "lijecim" istocnim melosom: predjelo i budjenje je pocelo s Bodanom Arsovskim, onda Vlatkov Zodiac, potom sam Vlatko sa sarajevskim albumom, dok sada vec neko vrijeme dusu mi gale ciganske trube Zone Zamfirske. Ne znam sto ima u tome melosu, ali osjecam se kao da su Skopje i svi njegovi nenadmasni stanovnici tu iza prozora i uzitak nadolazecih flash sjecanja mami (o)smijeh. Jos samo fali da se spustimo u Apce s karavanom starih auta i moto ergelom, da komentiramo "uuuff, reze" za bozu, da dobacujemo curama iza sanka, da vrtimo blesave muabete. Nisam tuzan, naprotiv, smijeh ni navire na usta i oci, sreca sto nema nikoga okolo da se mogu od srca smijati. Mozda je ovo najbolja podrska na daljinu za "muke" koje ovih dana imaju moji dragi dok iseljavaju/useljavaju po Skopju. Cuo sam da je vrlo lijepo u novoj kuci, drzimo im fige. |
- 10:53 - Stvarno? (5) - Isprintaj - #
Rokeri s Moravu
|
Zelje, cestitke, pozdravi, EPP i maaali oglasi: Svojem busavem zetu Rokici Kurcubicu zvanom Role, kao i njegovom nista manje posasavljenom Cimeru, Coveku, Drugu i Staresini Gotiju zvanome Toc Pomaliot cestitam srecno useljenje u novi kucerak uz pesmu "Gde vam je bre WeCe!" |
- 09:06 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
30.07.2004., petak
Sivilizasion
|
Cher madammes et messieures, samo kratko da sam se uspio domoci civilizacije i na putu sam za tus i odmor. Vi koji ste vec na moru, lijepo se provedite, vi koji ste putovali danas na more znajte da sam i ja odrapio svoja 2 sata u avionu (kao od Zuericha do Splita) - tako da suosjecam s vasim mukama, a vama koji se tek spremate ohladiti i odmoriti isto nesto lijepo zelim, samo mi jos ne pada na pamet. Ma, budite dobri i sretni, kakve vas je vec Bog dao. p.s. Izgleda da sam u ova protekla 3 luda tjedna izgubio po putu nekih 8 - 10 kila. Vjerujte, nije vrijedno... |
- 18:00 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
29.07.2004., četvrtak
Izbacen iz aviona!
|
Krenuo sam u dugo ocekivani Glavni grad. Na putu tamo smo sletjeli da pokupimo jos brdo nasih ljudi, ukljucujuci glavne face iz Zeneve koji su dosli u posjetu. Kad smo usli u avion i zatvorili vrta, shvatili smo da je jedan putnik viska. Nakon kratke konsultacije netko je trebao volontirati i ostati. Zapadnjaci su se poceli meskoljiti, pa sam digao ruku. Pomislio sam: sto ima veze 20 ili 21 dan na frontu, ionako sam izgorio totalno. I izasao sam samo s laptopom, bez dokumenata, bez icega. Svi su umrli od smijeha kada su me viddjeli na vratima ureda. Uskoro se pojavila jedna od dvije Njemice iz prijasnjih epizoda i sreci nije bilo kraja. Komajsko, dugo grljenje, veceras na goste kod njih. "Dodji u 7. Ne, dodji u 7.30, tada cemo biti istusirane..." Biti ce to lijepa noc, nadam se. |
- 16:19 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
28.07.2004., srijeda
Sin na tetka!
|
Dobar den! Jas sum Igor, sin na tetka mi Vera!!! Dobro ajde, dosta cerekanja… Danas sam uspio napraviti pravi ukusni rucak od graska i jaja, tako da ce teta Vera biti jako ponosna na mene kada ovo procita, ako procita. Njezin "sin" konacno se hrani kako treba. A sve radi toga sto su mi neki dragi ljudi priredili isto jelo prije neki dan i s time me podsjetili na sve radosti konzerve i njenih sastojaka. Osjecao sam rapsodiju u sebi dok sam jeo. Konacno zeleno, poslije 5 tjedana rize, zdenke i kruha! Imao sam priliku jucer izmjeriti koliko sam otprilike potrosio komunicirajuci sa svijetom preko interneta via satelit i toliko sam se uplasio da jutros nisam ni pomisljao da opet otvorim mail preko satelita. Znate koliko? U 5 tjedana oko 1500 dolara!!!!! Sada se svesrdno molim da me ne uhvate, jer ne znam koje su im mogucnosti istrazivanja. Na briefingu u Zenevi su mi rekli da ne mogu kontrolirati potrosnju za sada, ali ako imaju mogucnosti vidjeti koje su web stranice posjecivane – onda sam u trapuli: skoro sve je www.hr i vrlo je jasno tko je trosio novce. Ja sam jedini 'Rvat u nasu virmu ovdizin! Zato danas surfam na obicnoj telefonskoj zici, koja je konacno pocela raditi (kuc kuc, da ne ureknem) za smijesno male novce. Sutra je dan povratka u civilizaciju, ih al' se radujem. Jos sam cuo danas preko telefona da su poceli pjevati hvalospjeve na racun mog rada proteklih 5 tjedana, nekako mi je laknulo da cujem da je sve ovo imalo i smisla. Inace se poslijednjih dana muvam s jednom Kolumbijkom kojoj se ocigledno svidjam, tako da sam vec dobio poziv da je posjetim u Nairobiju (glavni grad Kenije) gdje radi pa da idemo na safari. "Kakav safari", mislim se ja u sebi, "imam ja safari svako pola godine na Peljescu i u Gottmadingenu…" |
- 17:43 - Stvarno? (1) - Isprintaj - #
27.07.2004., utorak
Jos 2 dana!
|
Jos samo 2 dana i vracam se nazad u civilizaciju, u glavni grad, i to na tjedan dana, inshallah. Otisli su mi zadnji atomi snage, jos cu samo vegetirati sutra i prekosutra, umirati od gladi i neukusne hrane, neopranog rublja i prasine - a onda ODMOR! Dosta je vise bilo jurcanja, svadjanja, iscrpljivanja, nespavanja. Jos samo malo... Citam opet cirkusi u Skopju, a be da be ne be. Ajde pisite malo kako je proslo. |
- 16:11 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
26.07.2004., ponedjeljak
Hunting of the Kokos!
|
Voila, ovo je mjesto gdje bih mogao ostati do kraja! Svako jutro se budim sa sve vecim osmjehom na licu. Zasto? Pa, sinoc smo imali takav urnebesni cirkus u kuci da su se vibracije smijeha zadrzale cijelu noc. Pocelo je sasvim normalno - nas 4 smo gledali film na TV-u. Kroz prozor smo poceli s vremena na vrijeme primjecivati naseg ludog Grckog kolegu kako bezumno trazi po dvoru svog kucnog ljubimca - pijevca nazvanog Betty Bob. Zasto? Sve sobe u ovom compoundu izlaze sam na terasu, kuhinja je odvojena, WC, tus, sve je odvojeno izgradjeno i citav compound je zagradjen zidom, tako da to izgleda bitno drugacije nego u EUropi. To isto znaci da se ujutro i navecer svi srecemo na terasi. Isto tako i Bob. E, sad, Bob je pretproslu noc spavao na terasi i ujutro je oko 5 stajao ispred sefove sobve i svom snagom kukurikao. Sef je izasao bijesan i poslije je bio ljut na ludoga Grka i rekao mu da rijesi pijevca za sinoc. Zato je Grk ocajnicki pokusavao naci Boba u mraku. Mi smo se vec polako smijuljili, kad god bi se pojavila Grkova figura negdeje u pozadini. Eh, onda ga je nasao i krenuo za pijevcem, ali je pijevac uletio u sobu u kojoj smo gledali TV, u kojoj se nalaze 3 kreveta i sve osobne stvari od tih troje ljudi koji tamo spavaju (nema ormara) - u prevodu, prenatrpana soba. Poceo je desetominutni krkljanac u kojem se Grku pridruzio jedan Armenac koji je poludio kad se Bob sakrio bas u njegovim stvarima. Jedan ga je tjerao praznom plasticnom bocom, drugi je koristio sve i svasta da ga istjeraju od stvari i ispod kreveta. Normalno, mozete zamisliti zvucnu kulisu sveg tog urnebesa u kojem je bilo kukurikanja, vikanja, padanja, klepetanja krilima - a sve to tik do sefove sobe. Mi koji smo promatrali sve to smo bili u suzama od smijeha, a za kraj se pojavio sef na vratima, koji je vec otisao spavati, da vidi sto se to desava. To je bio vrhunac. Boba su ipak uspjeli istjerati iz sobe i mi smo nastavili gledati TV. Nedugo nakon, primjetili smo opet Grka, ovaj put pojacanog sa cuvarom, kako opet s vremena na vrijeme se pojavljuju zabrinutih lica u dvoristu. Pijevac se tako dobro sakrio da ga nitko nije mogao naci ni nakon pola sata detaljne potrage. Uslijedili su savjeti i podjebavanje, no bez rezultata. Nakon nekog vremena smo ugasiuli sva svijetla i legli na spavanje. Poslije par minuta se culo sa terase - kvoooo, kvoooo... Uzbuna!!!! Budala je odao sam sebe! Sakrio se na terasi u povecoj vreci koju koristimo za postu. Cuvar je dosao sa baterijom i poslije kraceg kokodakanja, slavodobitno je drzao Boba u rukama i odnio ga u izolirani dio compounda. Naravno, mi smo svo to vrijeme tiho suzili od smijeha pod satorima. Dobro je, ludi Grk je sacuvao posao... |
- 09:03 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
25.07.2004., nedjelja
Fruit salad
|
Jedan moj kolega rekao lokalnom kuharu da napravi vocnu salatu - fruit salad. Yes, rece ovaj. Znas li kako? Stavis voce pa... Yes, yes, prekine ga kuhar. Dobro, Sjedne covjek za rucak poslije nekog vremena i eto ti kuhara sa zdjelom punom rajcice, krastavaca, luka, a na vrhum dva manga i naranca!?!? I kuhar ce ponosno pokazujuci prvo u voce, a potom u salatu: fruit - salad!!! Valjali smo se sinoc od smijeha... |
- 10:29 - Stvarno? (4) - Isprintaj - #
24.07.2004., subota
Safari
|
Malo sam dosadan sam sebi, a mozda i vama, buduci nitko ne komentira vec danima. Neka, masala. Dokotrljao sam se danas do svoje "dragane", a putem do tamo cestu su pretrcavala dva majmuna. Mislim, stvarno, nije mi se nitko zamjerio, dva prava majmuna, babuni. U kuci u kojoj spavam veceras u dvoru na stablu zive dvije male jarkozelene papige koje smo bezuspjesno pokusavali nauciti nesto. Cuvari su umirali od smijeha dok smo papigice pokusavali nauciti nesto kratko i jednostavno tipa "alo, alo" i slicno. A prije nekoliko dana sam vidio oko tisucu deva na jednom mjestu usred pustinje i morali smo proci kroz cijelo to krdo. Tres impressif! Danas mi je palo na pamet da sam kao svoj stari - on je obozavao prirodu i zivotinje, a kada je poceo imati probleme s kretanjem, redovno je pratio Opstanak i slicne emisije, samo da gleda zivotinje. Krv nije voda... Moja draga lijecnica je zaljubljena kao po obicaju, gustam u telepatskom dodiru. |
- 20:39 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
23.07.2004., petak
Admundsen i kampiranje
|
Sinoc I opet: vedro zvjezdano nebo iznad mene, inspiracija otvorenim nebom i beskonacnoscu. Na laptopu svira Lorena Mckennit i upotpunjava skoro idilicnu sliku. Radi malaricnih "pomocnika biskupa Komarice" uvukao sam se pod mrezu iz koje viri samo kabel do antene na podu koja mi omogucava da vam pisem sve ovo. Ovo me podsjetilo na price o osvajanju Sjevernog pola koje sam citao kao mali i upravo me pali taj film o istrazivacima u satoru usred ledenog bespuca. Idili kvari samo jedna muha koja je nepozvana usla pod mrezu i sada bijesni oko mene zeleci van. Ja joj otvorim, a ona ne shvaca. Muva gljuva. Lijepo, a istovremeno mi se place jer mi je previse jako ono sto se dogadja oko mene. Nakon neprekinute serije 14-satnih radnih dana i sve manje spavanja, s lakocom me i do bijesa iritiraju mali i veliki zahtjevi mojih kolega. Jedino sto me drzi normalnim je cinjenica da u subotu putujem u mjesto gdje radi ta zracece zaljubljena svicarska lijecnica o kojoj sam vec pisao i susret s njom ce vjerovatno sve promijeniti. On better, rekao bi Ozon. Nego, jedan apel do svih koji poznaju nase dvije studentice dizajna u Koelnu. Mislim da ih ovih dana ocekuje zavrsni ispit pa hajde da mislimo na njih da sa lakocom i uspjesno zavrse s tim. Naravno, ovo pisem sjecajuci se dobrih rezultata i mnogih anegdota iz sredine 90-ih kada je moja generacija komaja zavrsavala svoje fakultete pa smo radili ovakve stvari. Sjecam se da je Kan svojedobno imao listu "tko, kada, koji ispit" i da je onda meditirao na ljude, dozivljavajuci svakakve ludorije. Necemo o detaljima, ipak ovo svatko moze citati. Laku noc Luigi, laku noc Bepina Laka noc van bila, na mekon perju kusina Zjog je za balote, posteja za jude Mijarde lumina, neka vas ne bude… Jutros Sunce me probudilo pod mrezom i shvatio sam da danas mogu i ne raditi jer nema nikoga na poslu. Jupi. Prekrio sam mrezu plahtom i napravio hlad. Eto moje sheicke rezidencije u pustinji! Nakon meditacije, antena van i – eto me na Netu. Vjetar me lagano hladi, sviraju njezni instrumentali Bodana Arsovskog, muva je jos u satoru, veliki guster jarkih boja se seta po zidu, jez se muva okolo i pazi na zmije i skorpione, nebo je savrseno cisto, zamisljam da sam na Jadranu i ne dam se razocarati jer more nije 20 nego 2 000 000 metara odavde. Poslije noci odmora i kvalitetnog sna ipak je sve bolje nego sinoc. Danas cu uzivati u Erosu i Logosu – mislim na knjigu, pokvarenjaci jedni :-)) |
- 08:46 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
20.07.2004., utorak
Gljivice, herpesi, rane
|
Bljak! Izgleda ruzno i bolno. Koza mi se jako isusila na tabanima. Onda je ispucala i pocele su se stvarati rane. Jucer i danas hodam bos s posla i na posao. Na pauzu za rucak, podne, jeli, prvo ulazim u trans da ne osjetim vreli pijesak pod nogama, pa tek onda krecem. Tih 500 metara cine se beskonacnim. Cak i u drustvu vrlo slatko-zavodljive nove kolegice. Sinoc su kolege iz Njemacke imale oprostajni party u nasoj kuci, upoznao sam neke nove njihove cure koje su dosle na zamjenu, zanimljivo, jedna mozda dodje u Gottmadingen na Zimsku skolu, vidjeti cemo. Nakon toga noc sam proveo na WC-u, sve do 6 ujutro. Bilo je tesko, iako nista nisam jeo citav dan. Dobio sam herpes, vrlo bolan, na usnama. Mislim da je sve od pretjeranog umora, again! Zvuci poznato, zar ne? Sve sam vise i vise u Primostenu nego li ovdje, eh da je bar moguce se pojaviti tamo... |
- 18:17 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
18.07.2004., nedjelja
Paris - Dakar
|
Sjedim u dzipu usred pustinje koja se uslijed kisa pretvorila u nepregledno blato. Vozac dzipa kojim se vozim je spretan i iskusan decko, dok je vozac drugog dzipa, kako stvari stoje, prilicno blentav. Kako mi prodjemo neku kriticnu tocku, tako on zaglavi. Izvlacenje postaje sve kompliciranije. Sada trenutno je otprilike 70-ak centimetara duboko u blatu i pored svih intervencija s lopatama i s drugim dzipom, ne uspijevamo ga izvuci. Zato mi je dosadilo, vratio sam se u moj dzip i poceo pisati. Vani smo. idemo dalje. Voznja kroz beskrajnu pustinju, bez tragova, pri brzini od 80 na sat je pravi dozivljaj slobode. Prepustas se pustinji da te zanosi, samo blago upravljas i pazis da se ne prevrnes. (par sati kasnije) Stigli smo. Jedva. Iskobeljali smo se iz 3 nabujale rijeke, u trecoj smo prosli pored kamiona koji je vec bio oko 2 metra potpnuo u blato i upravo su ga pokusavali izvuci. Nevjerovatno – samo vozis i najedanput si do guse u blatu, ni kriv ni duzan. I kako to biva na kraju, za sljag, stizemo na cilj, ulazimo u grad, ja vec pokusavam pomisliti ono legendarno "konacno", kad – dolina koja dijeli mjestasce na 2 dijela se upravo pocela puniti vodom iz dolazece bujice. Stali smo iznad "obale", okupilo se cijelo mjesto jer se to desava samo jednom godisnje i voda tece najvise dva mjeseca kroz to korito. Iz suprotnog pravca ide jedan nas dzip i bori se sa rijekom. U jednom trenu ga nema vise – zaronio je sigurno metar i pol i digao val koji ga je citavog prelio. Srecom trajalo je samo sekundu. Poslije se opet pojavio i izasao sa nase strane. Moj vozac me samo pogledao sa smjeskom i krenuo. Nama se desilo isto, puno je manje atraktivno kad si unutra nego kao prmatrac sa strane. Neka, eto, zivi smo, zdravi, surfamo internetom. 84 kilometra za 5 i pol sati. Zak zak! |
- 18:07 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Skoro zaboravih
|
Zaboravio sam pisati da smo u cetvrtak zamalo poginuli pri slijetanju. Prvo smo se muvali 2 sata kroz oblake i izbjegavali oluju (na radaru crvena polja koja trebas izbjegavati - video igra uzivo) i onda je uslijedio kresendo iznad aerodroma. Prisli smo pisti sa potpuno krive strane, pilot je doslovno izveo "pandursko" kocenje, to jest ukopao avion u mjestu i zavrtio ga za stotinjak stupnjeva. Poceli smo propadati prema pisti, cuo se automatski alarm iz kabine: "PULL UP! PULL UP! PULL UP!!!" jer je i kompjuter ocijenio da je ovo nemoguc potez za sletanje i da cemo tresnuti. Nekim cudom, par sekundi nakon toga bili smo vec na pisti, safe and sound. Ne znam zasto, ja sam bio u potpunom miru dok se sve to desavalo i sa zanimanjem promatrao sa strane kako mi to sada rapidno mijenjamo polozaj i sto to sada pilot majstorise. Ni taj Pull Up alarm me nije poremetio. Kad smo sletjeli pogledao sam oko sebe: francuskinja preko puta mene je bila u potpunom soku, jedna spanjolka na kraju aviona je povracala u vrecicu, kanadjanin ispred mene je ionako bio potpuno bespomocan sa svojom vrecicom infuzije i nije se micao (covjeku nije dobro, vozimo ga doma na oporavak). Konacno van aviona, docekali se nas kolege koji su s nevjericom i razrogacenih ociju promatrali tu vratolomiju s piste. Neki od njih su trebali se sada ukrcati u avion za iducih 2 sata leta. Jedna lijecnica iz Njemacke je ponavljala: ja sam majka, ja imam dijete, ja ne ulazim u taj avion. Imala je pravo, ne bih ni ja. Nebo iznad se crnilo sve do zemlje, nije izgledalo uopce dobro. Naravno, poslije sat vremena na zemlji, dok se napuni gorivo i ostalo, svi su se polako smirili i krenuli u avion. Piloti su se glupavo smjeskali i ponavljali: It's fun up there... |
- 07:51 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
17.07.2004., subota
Da se ne zaboravim
|
Zivot je opet lijep i normalan. To jest, ja sam opet lijep i normalan. I obrijan. I naspavan. I sretan. Od glave od repa. Upoznao sam kirurga iz El Salvadora koji se zove - Milka! Nisam ga jos pitao, ali mozda ima nesto slicno kao u prici sa Milenkom iz Cilea - ista su rasa... Btw, Milenko i hmmm, kako li mu se zove zena, bas me sram, zaboravio sam - Carla!!!, oni su u Francuskoj, pokusavaju zapocetio novi, obiteljski zivot, sa prodajom djindja, naravno. Vjencanje je krajem rujna, dobio sam pozivnicu, ali kasno je stigla... Kao sto vidim, i jako me raduje, ovo mjesto je postalo okupljaliste raznim crnokosuljasicama, mutnim tipovima i tipkama, nocnim taxi vozacima, dizajnerima, buducoj rodbini, duhovnim aspirantima i inima i bas je lijepo da svatko ima nesto dodati, prokomentirati, odmudrovati. Odavno sam ja govorio da ljeto i Bozic mogu jos duugo trajati, samo da je malo volje. Moj dragi drugi Debeli Ramo iz Ivancica mi je dao jedan lijepi poklon prilikom odlaska na put. Taj noz je toliko kvalitetan i dobro izradjen, da ga koristim cesto i u mnogim prilikama i mogu reci da mi skracuje puno vremena na poslu kada treba nesto precizno izrezati. Ili nekoga... Stvarno se nadam da nece zavrsiti kao Andrejeva baterija, musice mu tuste. Zaglavio sam se ovdje na terenu, slobodan dan radi nedolaska opreme je dosao kao narucen, vratila se zezancija, komentari, budalastine. Danas sam malo radio, drzao treninge i predavanja za ono sto sam specijalizirao, publika je bila zacudjujuce inteligentna i brzo kopcajuca, bila je divota s njima raditi. Navecer sam uspio skuziti jedan tehnicki problem koji me mucio vec 4 tjedna i nikako mu nisam uspijevao naci rjesenja. A bio je kljucan za moj posao ovdje. I toliko blentav - sve u redu, a nista ne radi, otprilike tako nekako. I danas sam odlucio biti temeljit, primjenio RTFM (Read The F***ing Manual), pokusao nemoguce i - voila, uspio sam. Dobiti cu puno pozitivnih bodova na poslu zbog toga. Danas je nekako dan zadovoljstva, dan kada sve tece smoothly. Sutra je opet put pod nogama, 84 kilometra, 3 sata voznje. Navodno je priroda prekrasna, spremio sam aparat. Pocela je kisna sezona, traje samo 2 mjeseca, tada se korita rijeka pune vodom (a u ovom gradicu i nogometno igraliste u centru mjesta, tako da sada izgleda kao vaterpolo teren), bude se komarci, muhe, malarija, zmije, skorpioni. Ma ja cu to vec prezivjeti nekako. Preksinoc sam dobio ubod u nos i umro od smijeha na sta je to licilo - Cyrano de Bergerac. Srecom, nije bio Gospodin Malaricni, vec obican domaci komarac. Tako, priroda se budi, ovdje je jos 30 minuta do pocetka policijskog sata pa moram polako doma. A vi se potrudite i pisite koju s mora. |
- 20:34 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
15.07.2004., četvrtak
Taamoo daaleekoo
|
Ja ne znam dokle ce ovo ovako. Uvijek mislim da sam vidio najminimalnije moguce uvjete za zivot, aber ovaj tjedan sam bio zbilja u nemogucem. Nema pitke vode, nema struje, nema WC-a, nema ceste, jedva par zidanih kuca. Ostalo su samo slamnate gradjevine u prasini, magarci, deve, pokoji konj i bolnica. Zao mi je sto se sada ne mogu sjetiti svega, najvise radi velikog stresa koji me pomeo u tih 40-ak sati koliko sam bio tamo. Trebalo je toliko toga zavrsiti, radio sam kao hobotnica 100 stvari odjednom, dvije noci nisam uspio zaspati od napetosti, mala laserska baterija koju sam posudio od Andreja je zavrsila u rupi s fekalijama koja ce se jednog dana trebala ponosno zvati WC. Da budem iskren, citav taj put i sve radi jedan sat vremena druzenja s jednom zaljubljenom lijecnicom iz Zuericha. Zena je toliko zaljubljena u svog muza (koji je, btw, u CH) i gdje ona prodje, tuga vise ne raste - za one koji vide. Sve prsti iz nje, puna je ljubavi i radosti citav dan i pored svih pacjenata i nikakvih uvjeta u kojima radi u toj tzv. bolnici. Upoznao sam je prije 2 tjedna na jednom drugom mjestu, dok se pripremala da dodje na ovo mjesto gdje je sada. Sreli smo se jedno jutro i druzili uz posao. Bilo je "previse" ugodno u njenoj blizini, toliko ugodno, da se "desilo" da mjesto u kojem radi dodje vrlo brzo na listu prioritetnih destinacija. Nisam ja, majke mi... Uspjeli smo se druziti i vidjeti u drustvu prve veceri kad smo stigli u to mjesto. Pricali smo neke neobavezne zezancije jedno pola sata i ja sam legao u krevet sa siroko otvorenim grudima. Zraci silno iz te zene, nema sto. Prava Uciteljica u svom ovom kosmaru. I umorna je i iscrpljena i gladna i sve ostalo – ali zraci. Nista je ne zaustavlja da zraci. Ah, da, i ima glas kao Susan. Perfetto!!! Na putu kroz pustinju ka tom mjestu vidjeli smo brdo deva koje su brstile grmlje pored ceste, a neke su bjezale od nas. Tek iz bliza, kada ih mozes vidjeti bez "opreme" i onih koji ih iznajmljuju bogatim turistima, u prirodi, tek tad dozivis svu njihovu ljepotu i velicinu. Stvarno su posebne. Jos je smijesnije vidjeti vojnu patrolu na devama, kao u nekom filmu iz 60-ih. Po odlasku iz tog zabitog mjesta, kao po obicaju izgleda, skupi se citavo mjesto da nas isprati, masu, smijese se, cirkus i atrakcija – danas u Vasem gradu, sutra u Novom Sadu… Samooo, bilo je toliko tesko i naporno da sam zelio kuci na Balkan, prevrsilo je svaku mjeru. Stigavsi u veliki grad, izgleda sam imao toliko losu facu da su me jutros svi pitali kako sam. No, polako se vracamo u normalu, sinoc sam spavao konacno svih 7 sati i sutra cu igrom slucaja imati skoro potpuno slobodan dan. Vec se nalazim na trecem mjestu, puno normalnijem negoli prethodna dva. Nadam se skorom "razvedravanju naoblake" u glavi i grudima. Eto, izgubio sam se u razmisljanjima. Mislim da je bilo jos toga za pisati. Ah da, stigli su nam Vikinzi u to superzabito mjesto i spavao sam s njima u istoj "kuci". To su arhetipski tipovi nordijske rase, pogotovo jedna medicinska sestra koje je u stvari musko, ali joj to jos nitko nije rekao. Metar devedeset, siroka ramena, jaki vrat, bicepsi, bez grudi – i bas mi se ona trebala upucavati pored sveg umora, tc tc tc… Neka, barem su zvijezde bile nezaboravne, damned. I trupla mrtvih magaraca koje smo vidjeli po putu. Neka, rekli su nam da su tamo prije nekog vremena lezala neka dvonozna trupla… brrr. Eto ga, uspio sam se spojiti, sada je kraj teksta, htjeli vi to ili ne. Hvala svima na komentarima I mailovima, vrlo je korisno za zdravu pamet. |
- 18:53 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
11.07.2004., nedjelja
Jedna kratka
|
Pocela je turneja. Ukrcali su nas na "iznajmljeni" avion sa jos 40 putnika. Prava eksluziva. Stjuardese nisu imale gdje sjediti. Morali smo na pola puta sletati po gorivo. Uzas. Zato sam odgledao Life of Brian na kompjuteru i odlicno se zabavio. Evo me opet u krevetu na terasi, laptop u krilu, antena pored mene i pici internet - sluzbeno, jel, moramo provjeriti jeli radi :-)) Sutra nas ceka dug put - 200 km kroz pustinju. Pisem od tamo. Slike ne uspijevam staviti na site, mozda mi uspije neki drugi put. Pisite kako je tamo, zale se ljudi koji su jucer dosli iz Europe da je grozno i hladno i bjutavo?!? Da ostanem ovdje ili? |
- 20:41 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
Idemo, ne idemo, idemo, ne idemo...
|
11 navecer. Pisem poslijednje recenice predavanja koje trebam odrzati na 5 mjesta u iducih 12 dana. Zvoni telefon: Shanti, ne ides sutra, crko nam avion. Super, jupi!!! Ionako sam proveo danas 10 sati na poslu, a vikend je, premoren sam. I jos ta ludjacka tura sto me ocekuje. Za 10 minuta opet zvoni telefon: iznajmili smo drugi avion, ides. Jebemu! Kako se vracam vikendima u glavni grad, tako me nase drage kolegice stalno setaju iz jedne u drugu sobu u toj ogromnoj kuci, bez ikakve potrebe. Sada su uspjeli prilikom preseljenja mojih uredno rasprostrenih stvari u ormaru i po sobi, izgubiti vecinu njih, to jest ostao sam samo na majicama: donje rublje, hlace, carape - sve je netragom nestalo, a posto je vikend nema cistacica da ih pitam gdje su sve to stavile. Ma sta da ih pitas, crni Shanti?!? Na kojem jeziku? Finskom? Uh, mnooooooogu se nerviram... Tako da sam sad sjeo napisati nesto od ludila jer sam upravo zavrsio sa pranjem jednog od ukupna 2 para gacica i bijele haljine u kojoj spavam, koji su srecom bili sa mnom na proslotjednom putovanju. Idem prema terasi da ih ostavim da se osuse, biti ce gotovi za sat vremena, 1 ujutro je, a 40 stupnjeva, osusi se dok si rekao Hranihranananda... - i vrata zakljucana. Trt. Samo mi je jos to trebalo! 12 dana rada na suncu i predavanja sa 2 para gacica!!! Excellent, nema sto! Jucer sam se malo grlio s jednom Njemicom, luda ko i ja, svima leti u narucje. Ne brinite, nema nista na horizontu. Danas mi se osmijehom obratila zvijezda nase 100-clane kancelarijice, jedna mlada, plava, jako pametna(?) i mljac! lijepa Ruskinja i pozalila se da me odavno nije vidjela, iako zivimo u istoj kuci. Pao je dogovor - kad se vratim za 2 tjedna, idemo se opiti negdje u kuhinji u prizemlju sa hladnom filtriranom vodom! Smijeha nece faliti, osim ako mi ga umor ukrade u medjuvremenu. Ah, kad se sitin tega nebeskoga osmjeha, ka leptiric mi srce zaigra... |
- 00:04 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
09.07.2004., petak
Druze Tito, mi ti se smijemo!
|
Eheh, tesko je sada pohvatati sve konce od poslijednjeg puta, svasta se dogodilo, puno se zaboravilo. Daklem, hehem, napravio sam par slicica, nisu bas nesto, jer svi zure u tebe posto si bijelac, puno toga zanimljivoga je u prolazu, tako da je jako tesko neopazeno snimiti ono sto zelim. A, kao sto rekoh, snimanje je najstroze zabranjeno. Da se pohvalim, imao sam prvi "burnout" od posla (ili izbijanje kumulativnog stresa), to jest kada puknes po savu na sve strane od previse posla i – jos dugo nastavis raditi. Ima jedno kretensko mjesto u ovoj zemlji, to jest u svakoj zemlji gdje sam radio ima po jedno takvo mjesto, gdje se pogodi da radi vise histericnih I neorganiziranih budala na istom mjestu, da nemaju pravu ideju sto treba raditi I onda pocnu dizati paniku, idu sami sebi na zivce, I – sve je problem. Damned, ja imam obavezu ici I na takva mjesta I zavrsiti svoj posao tamo, ali to iziskuje 3 – 4 puta vise vremena I zivaca nego li isti posao u bilo kojem drugom mjestu u zemlji. Samo radi pritiska I frustracija koje ti ljudi izlucuju iz sebe. I svi ih mrze – I lokalci I stranci. Dakle, poslije burnouta si "for nikade", treba ti odmor, samoca, toplina, ukusna hrana, bilo sto da te vrati na zemlju. No, ja moram raditi I dalje. Srecom sam otisao raditi u drugom gradu, tako da sam imao "radnu terapiju" I polako jutros dosao k sebi. I k Internetu. Tamo ga nije bilo. I da ne bude sve tako crno kao sto jest, pobrinula se jedna moja Bosanka koja je jedva docekala da moze brbljati s nekim na domacem jeziku, pa sam je onda uzivao gledati kako se oslobadja od stresa dok prica o Banja Luci, Sarajevu I slicno. I onda mi je rekla vjerovatno najotkaceniju stvar za ovu africku epizodu: u gradu u kojemu smo bili ta dva dana, prije jedno 40 godina, u doba zlatne Nesvrstanosti, novu zeljeznicku stanicu je otvorio nitko drugi do – Marsal Tito!!! Umro sam od smijeha! Dogovorili smo se za slijedeci put da odemo tamo I da pokusamo naci ako jos postoji nekakva spomen-ploca na taj dogadjaj. Bilo bi se lijepo slikati pored nje… Isto tako, ovaj tjedan nije bilo potrebno spavati pod mrezom protiv komaraca (krenuli su prsti tipkati "komajaca"… :-)), heh…), tako da sam imao dvije veceri fantastican osjecaj neba iznad sebe, jer sam spavao na otvorenoj terasi. Eh, da – da znate koliko Europljani nemaju pojma koliko puno zvijezda ima na nebu. "Prazan" prostor izmedju onih zvijezda koje mi uobicajeno vidimo na nebu iznad nas je u stvari popunjen nebrojenim jedva vidljivim svjetlostima dalekih zvijezda, skoro sve je puno, kao dobro napravljen Cokolino… A tek Milijecna staza, kako se to tek dobro vidi odavde. Ne pada mi na pamet nista vise, ako me ne bude 2 tjedna, excuises-moi, idem na 12-dnevni put in the bush, ali nosim 9 satelitskih internet antena sa sobom, tako da se nadam da cemo se cuti od tamo. Ovaj put ce biti prava avantura, jer imamo kombinaciju od 6 sati leta avionom I 5 sati voznje kroz pustinju kako bi dosli do nase destinacije. |
- 11:26 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
01.07.2004., četvrtak
Skoro nista novo
|
Osim novih pilota. Opet Juznoafrikanci. Bijelci. Ma di ih samo nadju... Ovo im je bio prvi radni dan pa su se orijentirai samo pomocu radara. Onda smo krenuli na prvo sletanje. Kod silaska prema aerodromu, ustanovili smo da je aerodrom - 5 kilometara dalje, pa smo dali gasa i zavrtili u kontru kako bi se vratili na prilaz pravom aerodromu. Ali ljudi, nije to kao one velike mrcine Airbusevi ili Boeinzi koji moraju praviti veeelike krugove da bi se vratili na pravi kurs - to je malo prdekalo i to se vrti u zraku ko cigra. Preokret za 90 stupnjeva, pa dizanje, pa onda opet sunovracanje prema pravoj pisti. i to sve u pola minute. A putnici ako izdrze, izdrze, ako ne, brzo slecemo, ima WC... valjda... Na poslu se odvija cudna igra stresa i fizickog umora. Kada sam vikendom u glavnom gradu, prepun sam stresa od koordinacijskih sastanaka, svi su nervozni, mlataraju rukama, hvata ih panika, nervoza. Poci navecer spavati prije dobrog istrcavanja, neke fizicke vjezbe i meditacije je skoro kao potpisati smrtnu presudu samome sebi. Ujutro te nema, a ni par dana poslije, jer vise ne mozes uhvatiti onaj originalni uzrok bezvoljnosti, tuposti i razdrazljivosti. A na terenu je kao povratak u proslost, malo je civilizacija doprla do tamo. Zato treba sve napraviti, izgraditi od pocetka. Fizicki je jako naporno, ali se istovremeno nepogresivo osjeca dodir slatkog opustanja od stresa velgrada. I kako se stres opusta, tako i fizicki umor skupljen u velegradu (koji je jednostavno blokiran psihickim stresom) izlazi na povrsinu i osjecas se jos umornijim. Ali taj umor je toliko ugodan, vec drugi dan se budis sa osmjehom na licu i znas da nije nista to sto ces se potpuno unerediti na putu do i u samome improviziranom WC-u, u kojemu trebas pokusati obaviti nuzdu i ostati kako tako cist na kriticnim dijelovima tijela. Poslije slijedi dorucak od hladne vode i malo kruha s margarinom. Doruckujemo svih 8 ljudi zajedno. Ceka nas naporan dan, ali nitko nije previse u stresu radi toga. Caj, lagana zezancija, dolaze lokalci, izmjenjujemo dobrojutarnje pozdrave na lokalnom jeziku i ljubazno se smjeskamo. To su dobrocudni, dragi ljudi, dobar dio njih zivi u slamaricama, kao i prije vise tisuca godina. Danas sam tek primjetio: posto dogradjujemo ured i pravimo jos neke prostorije za spavanje, ima puno ljudi na gradilistu. Sve se radi manualno, kopanje, nosenje zemlje, magarci donesu neki tezi materijal itd. Ali jutros mi je tek sinulo da su 80 posto radnika mlade zene, mislim da su stare (mlade) od 20 do 30 godina!!! Naravno, odmah mi se smracilo u glavi kada sam pomislio gdje im je muska polovica i koja ih je nevolja natjerala da to rade. Nisam se usudio ni pitati svoje kolege, ipak smo u polu - ratnoj zoni, mislim da bih dozivio sok od prica koje bih cuo. Neke od njih su u visokoj trudnoci... uhh... Idemo na ljepse teme: pocinje ljeto u domovini Hrvatskoj, pocinje odmor za sve vas postene radnike i udarnike koji ste crncili citave godine kako biste prikupili ono sredstava za dvotjedni odmor u Primostenu i kako bi osvjezili svoja napacena astralna i mentalna tijela. Duboko se nadam da cete se dobro dobro iskupati u moru i u ljepoti susreta s drugima koje ne vidite citave godine i da cete se i mene koji put sjetiti, barem dok se bude davao sportski izvjestaj o vaterpolo turniru. A za one koji ne idu / ne zele u Primosten, umem da kazem samo dve reci: Ne znate sto propustate!!! |
- 21:04 - Stvarno? (8) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||