Krenuo sam u dugo ocekivani Glavni grad. Na putu tamo smo sletjeli da pokupimo jos brdo nasih ljudi, ukljucujuci glavne face iz Zeneve koji su dosli u posjetu. Kad smo usli u avion i zatvorili vrta, shvatili smo da je jedan putnik viska. Nakon kratke konsultacije netko je trebao volontirati i ostati. Zapadnjaci su se poceli meskoljiti, pa sam digao ruku. Pomislio sam: sto ima veze 20 ili 21 dan na frontu, ionako sam izgorio totalno. I izasao sam samo s laptopom, bez dokumenata, bez icega. Svi su umrli od smijeha kada su me viddjeli na vratima ureda. Uskoro se pojavila jedna od dvije Njemice iz prijasnjih epizoda i sreci nije bilo kraja. Komajsko, dugo grljenje, veceras na goste kod njih. "Dodji u 7. Ne, dodji u 7.30, tada cemo biti istusirane..." Biti ce to lijepa noc, nadam se.
Post je objavljen 29.07.2004. u 16:19 sati.