Ja ne znam dokle ce ovo ovako. Uvijek mislim da sam vidio najminimalnije moguce uvjete za zivot, aber ovaj tjedan sam bio zbilja u nemogucem. Nema pitke vode, nema struje, nema WC-a, nema ceste, jedva par zidanih kuca. Ostalo su samo slamnate gradjevine u prasini, magarci, deve, pokoji konj i bolnica. Zao mi je sto se sada ne mogu sjetiti svega, najvise radi velikog stresa koji me pomeo u tih 40-ak sati koliko sam bio tamo. Trebalo je toliko toga zavrsiti, radio sam kao hobotnica 100 stvari odjednom, dvije noci nisam uspio zaspati od napetosti, mala laserska baterija koju sam posudio od Andreja je zavrsila u rupi s fekalijama koja ce se jednog dana trebala ponosno zvati WC. Da budem iskren, citav taj put i sve radi jedan sat vremena druzenja s jednom zaljubljenom lijecnicom iz Zuericha. Zena je toliko zaljubljena u svog muza (koji je, btw, u CH) i gdje ona prodje, tuga vise ne raste - za one koji vide. Sve prsti iz nje, puna je ljubavi i radosti citav dan i pored svih pacjenata i nikakvih uvjeta u kojima radi u toj tzv. bolnici. Upoznao sam je prije 2 tjedna na jednom drugom mjestu, dok se pripremala da dodje na ovo mjesto gdje je sada. Sreli smo se jedno jutro i druzili uz posao. Bilo je "previse" ugodno u njenoj blizini, toliko ugodno, da se "desilo" da mjesto u kojem radi dodje vrlo brzo na listu prioritetnih destinacija. Nisam ja, majke mi... Uspjeli smo se druziti i vidjeti u drustvu prve veceri kad smo stigli u to mjesto. Pricali smo neke neobavezne zezancije jedno pola sata i ja sam legao u krevet sa siroko otvorenim grudima. Zraci silno iz te zene, nema sto. Prava Uciteljica u svom ovom kosmaru. I umorna je i iscrpljena i gladna i sve ostalo – ali zraci. Nista je ne zaustavlja da zraci. Ah, da, i ima glas kao Susan. Perfetto!!!
Na putu kroz pustinju ka tom mjestu vidjeli smo brdo deva koje su brstile grmlje pored ceste, a neke su bjezale od nas. Tek iz bliza, kada ih mozes vidjeti bez "opreme" i onih koji ih iznajmljuju bogatim turistima, u prirodi, tek tad dozivis svu njihovu ljepotu i velicinu. Stvarno su posebne. Jos je smijesnije vidjeti vojnu patrolu na devama, kao u nekom filmu iz 60-ih.
Po odlasku iz tog zabitog mjesta, kao po obicaju izgleda, skupi se citavo mjesto da nas isprati, masu, smijese se, cirkus i atrakcija – danas u Vasem gradu, sutra u Novom Sadu… Samooo, bilo je toliko tesko i naporno da sam zelio kuci na Balkan, prevrsilo je svaku mjeru. Stigavsi u veliki grad, izgleda sam imao toliko losu facu da su me jutros svi pitali kako sam. No, polako se vracamo u normalu, sinoc sam spavao konacno svih 7 sati i sutra cu igrom slucaja imati skoro potpuno slobodan dan. Vec se nalazim na trecem mjestu, puno normalnijem negoli prethodna dva. Nadam se skorom "razvedravanju naoblake" u glavi i grudima. Eto, izgubio sam se u razmisljanjima. Mislim da je bilo jos toga za pisati. Ah da, stigli su nam Vikinzi u to superzabito mjesto i spavao sam s njima u istoj "kuci". To su arhetipski tipovi nordijske rase, pogotovo jedna medicinska sestra koje je u stvari musko, ali joj to jos nitko nije rekao. Metar devedeset, siroka ramena, jaki vrat, bicepsi, bez grudi – i bas mi se ona trebala upucavati pored sveg umora, tc tc tc… Neka, barem su zvijezde bile nezaboravne, damned. I trupla mrtvih magaraca koje smo vidjeli po putu. Neka, rekli su nam da su tamo prije nekog vremena lezala neka dvonozna trupla… brrr.
Eto ga, uspio sam se spojiti, sada je kraj teksta, htjeli vi to ili ne. Hvala svima na komentarima I mailovima, vrlo je korisno za zdravu pamet.
Post je objavljen 15.07.2004. u 18:53 sati.