Šetnjica
09.07.2004., petak
Druze Tito, mi ti se smijemo!
|
Eheh, tesko je sada pohvatati sve konce od poslijednjeg puta, svasta se dogodilo, puno se zaboravilo. Daklem, hehem, napravio sam par slicica, nisu bas nesto, jer svi zure u tebe posto si bijelac, puno toga zanimljivoga je u prolazu, tako da je jako tesko neopazeno snimiti ono sto zelim. A, kao sto rekoh, snimanje je najstroze zabranjeno. Da se pohvalim, imao sam prvi "burnout" od posla (ili izbijanje kumulativnog stresa), to jest kada puknes po savu na sve strane od previse posla i – jos dugo nastavis raditi. Ima jedno kretensko mjesto u ovoj zemlji, to jest u svakoj zemlji gdje sam radio ima po jedno takvo mjesto, gdje se pogodi da radi vise histericnih I neorganiziranih budala na istom mjestu, da nemaju pravu ideju sto treba raditi I onda pocnu dizati paniku, idu sami sebi na zivce, I – sve je problem. Damned, ja imam obavezu ici I na takva mjesta I zavrsiti svoj posao tamo, ali to iziskuje 3 – 4 puta vise vremena I zivaca nego li isti posao u bilo kojem drugom mjestu u zemlji. Samo radi pritiska I frustracija koje ti ljudi izlucuju iz sebe. I svi ih mrze – I lokalci I stranci. Dakle, poslije burnouta si "for nikade", treba ti odmor, samoca, toplina, ukusna hrana, bilo sto da te vrati na zemlju. No, ja moram raditi I dalje. Srecom sam otisao raditi u drugom gradu, tako da sam imao "radnu terapiju" I polako jutros dosao k sebi. I k Internetu. Tamo ga nije bilo. I da ne bude sve tako crno kao sto jest, pobrinula se jedna moja Bosanka koja je jedva docekala da moze brbljati s nekim na domacem jeziku, pa sam je onda uzivao gledati kako se oslobadja od stresa dok prica o Banja Luci, Sarajevu I slicno. I onda mi je rekla vjerovatno najotkaceniju stvar za ovu africku epizodu: u gradu u kojemu smo bili ta dva dana, prije jedno 40 godina, u doba zlatne Nesvrstanosti, novu zeljeznicku stanicu je otvorio nitko drugi do – Marsal Tito!!! Umro sam od smijeha! Dogovorili smo se za slijedeci put da odemo tamo I da pokusamo naci ako jos postoji nekakva spomen-ploca na taj dogadjaj. Bilo bi se lijepo slikati pored nje… Isto tako, ovaj tjedan nije bilo potrebno spavati pod mrezom protiv komaraca (krenuli su prsti tipkati "komajaca"… :-)), heh…), tako da sam imao dvije veceri fantastican osjecaj neba iznad sebe, jer sam spavao na otvorenoj terasi. Eh, da – da znate koliko Europljani nemaju pojma koliko puno zvijezda ima na nebu. "Prazan" prostor izmedju onih zvijezda koje mi uobicajeno vidimo na nebu iznad nas je u stvari popunjen nebrojenim jedva vidljivim svjetlostima dalekih zvijezda, skoro sve je puno, kao dobro napravljen Cokolino… A tek Milijecna staza, kako se to tek dobro vidi odavde. Ne pada mi na pamet nista vise, ako me ne bude 2 tjedna, excuises-moi, idem na 12-dnevni put in the bush, ali nosim 9 satelitskih internet antena sa sobom, tako da se nadam da cemo se cuti od tamo. Ovaj put ce biti prava avantura, jer imamo kombinaciju od 6 sati leta avionom I 5 sati voznje kroz pustinju kako bi dosli do nase destinacije. |
- 11:26 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||