Prvo, hvala vam na lijepim zeljama u komentarima iz proslog posta u vezi zasluzenih odmora, cokolada i slicno. No, moram vas razocarati i reci vam da me nije bilo jer sam bio ovih dana u mocvari koja ima ime i aerodrom i nista vise. Ipak sam se uspio vratiti u civilizaciju. Vise u tekstu koji slijedi.
p.s
narudzbe za cokolade primamo od ponedjeljka :-)))
Utorak, 24.08
Pet je ujutro, nalazim se u aerodromskoj cekaonici. Jos jedna besana noc, osjecam se odvratno. Pet minuta prije dolaska vozaca po mene, mislio sam se da li da otkazem ili ne. Zelja za novim je prevagnula. Mozda je u pitanju samo pohlepa. Pitao sam se kako cu prezivjeti ovaj dan sa ovim odvratnim osjecajem u zelucu. U cekaonici – iznenadjenje. Nakon par minuta pojavila se, mislim, najlijepsa zena koju sam vidio ovdje. Prelijepo lice, negdje je u sredini trudnoce, ima zgodni trbuscic i jako lijepe, pune grudi – potpuno neuobicajeno za ne-debele zene ovdje. Sretna je. Zraci, gleda u oci, komunicira, sigurna je u sebe, ali nije tvrda i odlucna na nacin zapadnih zena, niti pak koketira, vec je sigurna u tu svoju srecu. Stalno je daje oko sebe. Potpuno je drugacija od svih ostalih koje sam vidio ovdje. Sjedio sam na 5 metara od nje. Ponekad bih osjetio kako mi se pod kozu tiho uvlaci neka iskrena milina. Podigao bih pogled i primjetio da ona upravo mice svoj s mene. Ipak je jako neprimjereno zenama otvoreno komunicirati sa bijelcima. Lijep pocetak dana, mislim se. Cim sam pomislio, uslijedio je novi, veliki sok: prvi susret s pripadnicima Dinka plemena. To je jedno od najbrojnijih plemena sa juga zemlje, vrlo fascinantog izgleda. Oni su visoki u prosjeku oko 2 metra, ta tijela su vrlo vitka i savrsenih proporcija i imaju fascinantne crte lica. U cekaonici se pojavio covjek od nekih 40-ak godina sa svoja 2 metra, potpuno ispravljene kicme, lijepo obucen. Sa njim je bila njegova, pretpostavljam, kci od nekih 16-ak godina (ovo je samo nagadjanje prema nacinu kao se covjek odnosio prema njoj, inace nisam uopce u stanju odrediti njenu dob), 1,90 visine, dosta moderno obucena u dugu jeans suknju do poda, patike i lijepu kosulju kratkih rukava, sa tankim pletenicama duz citave kose, duge oko 1 metar. Oboje su zracili nekim, do sada za mene nevidjenim dostojanstvom, nisu se naslanjali na naslone u stolicama vec su potpuno uspravljeni sjedili i pricali u svom svijetu. Mene je nesto puklo kada sam ih vidio i jos me drzi. Nije mi jasno sto je, ali dozivio sam nesto velicanstveno u tom prvom susretu s njima. Kao da su neki bozji ljudi, kao da su nesto skroz posebno, nedodirljivo, visoko. Mozda samo umisljam, ali razburickali su sve u meni, dozivio sam mali potres. Sat vremena poslije, ona sjedi tocno ispred mene u avionu i mogu vidjeti da te njene pletenice nisu umetci, vec da je stvarno njena kosa. "Veliki strucnjak" J, imam iskustvo sa africkim frizurama, dijelio sam kucu sa cimericom iz Kenije na Bliskom istoku koja je stalno nesto stavljala u kosu, pa sam u trenutcima bliskosti s njom usput ucio i provjeravao gdje prestaje prava kosa, a gdje pocinje umetak. Slecemo, zatvaram…
16 sati kasnije
Zavrsio sam posao popodne i oko 3 sam poceo kljucati od umora, pa sam otisao spavati. Uspio sam odspavati nekih 5 sati. Izgleda da ce san doci na svoje mjesto u ovih par dana koje cu provesti u ovom mjestascu. Inace, moje kolegice su trebale jutros krenuti na osmosatno putovanje na teren rijecnim "brodom" velicine malo veceg kanua, oko 8 metara duzine, 1 metar sirine, kako bi provele par dana na terenu pod satorom, pa se opet vratile brodom nazad. Jutros nas je docekao pljusak i one su fakat bile spremne po takvom pljusku provesti 8 sati, pokrivene samo plasticnom folijom i izbusenim rupama za glavu da vide kuda idu?!?! Normalno da sam i ja htio s njima… No, nesto nije bilo u redu s brodom pa su odlozile put za sutra i da nisam ovako zamantan uskocio bih i ja u brod. Znaci, nista od krokodila…
Srijeda, 25.08
Ma to je "super"! Probudio sam se u 10 ujutro: sve bi bilo u redu da u stvari ured nije u istoj kuci sa mjestom gdje spavam, tako da samo vrata dijele uzurbanost ureda i potpunu privatnost sobe. Kao da spavas na splitskoj autobuskoj stanici i pokusavas imati puni komfor, prekrasno. Zato su mi zivci malo napeti danas, dvaput mi je doslo da vicem na neduzne ljude, ali sam se iskontrolirao. Nisam znao da su mi se zivci toliko prehladili u protekla 2 mjeseca, kako se opustam postajem sve netrpeljiviji prema ljudima. Moram se smiriti, jedini sam "khawaja" (Bijeli covjek) ovdje, sto znaci da na neki nacin imam odgovornost da sve fercera dok se njihova sefija ne vrne iz avanture. Samo sto mi nitko nije rekao da me ovo ceka, mislio sam da cu imati klasicne obaveze. Primjetio sam da vise ne pisem za sebe, vec za publiku. Das ist jok gut. A i steta je.
Inace ovdje nema izlaska, nema knjiga, nema casopisa, nema TV-a, nema interneta, nema filmova, nema bas ni hrane i nema nikoga u kuci. Sto da radim? Aha, i voda iz slavine je smedja, poslije tusiranja ne znas sto bi mislio o svojoj cistoci.
Inspiracijo, gdje si se skrila?????????!!!!!!!!!!!!!!!!!
Cetvrtak, 26.08
Siesta
Rucak. Scena sa Juznoamericke haciende: vlaga, zelenilo, vedro nebo, sluge pokorno sluze gazdu i micu mu se s puta. Crveni grah za rucak, gazda ga sam napravio. Ole! Svira Cafe del Mar i jos vise pojacava film haicende. Lagani nepravilni vjetar samo upotpunjava gazdina ozbiljna razmisljanja. On ima osjecaj da se polako pribire u sebi, nema nikoga u njegovoj blizini tko bi ga mogao remetiti, zna da nece jos dugo trajati. Zato crpi sve najtananije momente iz ove pomalo neocekivane samoce i sabranosti, bivajuci svjestan vise paralelnih realnosti…
Petak, 27.08
Dan povratka. Nije. Crko avion. Opet. Telefon ne radi, fax jos manje. Mobilna mreza je prestala raditi od dana kad sam dosao. Satelitski telefon je na terenu. Jedina veza sa vanjskim svijetom je Tam Tam HF Radio na kojem te slusa kvarat Afrike dok deres glasnice da bi rekao 7 rijeci. Pisane poruke ne stizu vec 2 dana. A meni treba netko da pitam sto se desava i da se kroz to iscakulam. Prozvizdio sam ovdje sam samcat. Pisem prirucnik na engleskom, zavrsio sam 39-tu stranu (A4 format), a poceo sam jucer popodne. To mi je jedina zanimacija ovdje. Cure su uplovile nazad s terena oko 6 popodne. Potpuno mokre od neprekidnog pljuska. Jele su veliku ribu, ovdje je to najveca poslastica, poznata u citavoj zemlji. Ja sam u medjuvremenu ukrao satelitski telefon. Dobre vijesti od tamo. Poslije pola sata druga dobra vijest: netko se sjetio da sutra ima komercijalni let za doma. Inshallah, doma cemo… Sinoc nisam mogao zaspati od vrucine pod mrezom za komarce. Posto sam bio sam u kuci, oko 11 navecer sam se digao, nasprejao se protiv komaraca, raspalio muziku na laptopu i plesao u tamnoj sobi do 1.30 ej em. Poslije sam zaspao ipak nekako, nije bas bilo sjajno.
Post je objavljen 28.08.2004. u 15:13 sati.